Rezime
Bošnjačka književnost austrougarskog perioda začeta je kao refleksija dramatične historijske mijene. Bošnjački pisci su upotrebom epskih i povijesnih motiva nastojali ustanoviti i izgraditi postotomanski bošnjački identitet.
U suglasju sa austrougarskom politikom bosanstva i bosanskog integralizma, bošnjački pisci su dobili podršku razvijanju domoljubnog osjećanja. Unutarbošnjačke književne i političke podjele na tradicionaliste i naprednjake, na opozicionare i konformiste, na srpsku ili hrvatsku struju, nisu dovodile u pitanje bosanskohercegovačku zasebnost, u povijesti i u kulturalnoj praksi.
U drugoj polovici austrougarske vladavine bošnjačka književnost je angažiranim pristupom tretirala savremene teme i time iskazivala ambiciju sudjelovanja u političkim procesima.
Ključne riječi: bošnjaštvo, identitet, islam, slavensko porijeklo
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine historijskom je inercijom otvorila složeni proces samoodređenja bošnjačkog identiteta. Napuštenost od otomanske i orijentalne matice, te prinudni ulazak u sistem evropskih sociopolitičkih svjetonazora, pokrenulo je uspostavljanje povijesnih, kulturalnih i tradicijskih međaša u Bošnjaka. Kao i kod drugih južnoslavenskih naroda, i u Bošnjaka su, doduše sa zakašnjenjem, književni tekstovi romantičarske i prosvjetiteljske osjećajnosti, definirali i afirmirali narodnosne imperative.
U Bošnjaka je ovaj proces bio znato složeniji, slojevitiji, dramatičniji, utoliko što su se prvi bošnjački pisci suočili sa izazovom da iz traume identiteta, te razapetosti između orijentalne prošlosti i evropske budućnosti, iznađu smislen okvir u kome će se bošnjački etnikum osjećati autohtono i domaćinski.
Dominantna većina bošnjačkih književnih tekstova proizilazila je iz potrebe definiranja narodnosne pozicije, bilo u povijesti, bilo u sadašnjosti, u neposrednom ili posrednom doticaju teme i ideje, odnosno, povijesnih ili stvarnosnih motiva sa samom stvarnošću, koju je književnost nastojala oblikovati prema intenciji zamišljenih bošnjačkih interesa.
U ovom tekstu ćemo ilustrativno navesti nekoliko upečatljivih pojava, iako bi poniranje u svaku od njih rezultiralo jednakim zaključkom – da su književnost i kulturalne pojave imale medijološku misiju uspostave ideološke linije između političke stvarnosti i nužnosti da Bošnjaci definiraju i objedine sebe u novim okolnostima.
Austrougarska uprava u prvim godinama okupacije nije imala jednakopravne naklonosti prema bošnjačkoj opstojnosti. Do 1890. godine u štampi dominiraju književni prilozi srpskih i hrvatskih autora, što je rezultat ranije organiziranosti i živosti srpskog i hrvatskog književnog života, ali i, kako primjećuje Muhsin Rizvić, redakcijske orijentacije. „Bosansko-hercegovačke novine“, koje su ubrzo promijenile naziv u „Sarajevski list“, voma rijetko pišu o Bošnjacima, općenito, dok se „sa mnogo više pažnje prati književni i kulturni život u Hrvatskoj i Srbiji, te obavljuju književni, većinom prozni, prilozi hrvatskih i srpskih pisaca…“
Egzotična viđenja Bosne i Bošnjaka s početka okupacije često su iskazivana u režimskoj štampi, da bi se vremenom pretočila u tobože dobronamjerna upućivanja Bošnjaka u imperative emancipacije u duhu zapadne običajnosti, što se po Kalaju realiziralo kao „prosvjećeni apsolutizam“.
Nedvosmisleni kolonizatorski odnos austrougarske uprave prema Bosni, odnosno prema Bošnjacima, koji su u prvim godinama okupacije tretirani kao ostatak jednog orijentalnog izuzetka u povijesnom, eurocentričkom i kršćanskom pravilu, zbog čega su bili izopćeni iz društvenog prostora, ostavio je traga i na kulturološkim tačkama egzistencije.
Tretiranje Bošnjaka i njihove duhovnosti u duhu orijentalizma kao fenomena evropske knjiške imaginacije, namjesto uvažavanja iskustvenog tipa orijentalizma, segregiralo je bošnjačku kulturu, kako u društvenom tretmanu, tako i u razvoju. Stoga bi se i u interliterarnim tumačenjima morala uzimati u obzir činjenica da Bošnjaci, ni pred austrougarskom upravom, ni pred Hrvatima i Srbima, a ni pred samima sobom, nisu mogli računati na jednaka polazišta u profiliranju kulturnog identiteta u novim okolnostima.
Iznenadna mijena presudna je i dramatična i zbog činjenice što je „stotine ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških niti stvaranih i razvijanih stoljećima vezivalo bosanske Muslimane sa dalekim centrima političkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta“. Tu je razlog što se Bošnjaci, godinama poslije okupacije, nisu mogli izvući iz osjećaja ostavljenosti, izgubljenosti i nepripadnosti novom političkom i društvenom poretku.
„Prepušteni sami sebi, politički neorganizirani i bez ikakvog oslonca izvan Bosne, oni su morali prihvatiti civilizaciju ili propasti. Međutim, put prilagođavanja novim prilikama nije bio ni lak ni jednostavan. U toku prve dvije decenije među Muslimanima gotovo nema nikakvih vidljivih socijalno-političkih gibanja“.
Prve godine austrougarske uprave su predstavljale „gluho doba, vrijeme punog književnog zastoja, duhovne depresije i mrtvila“ u društvenom životu Bošnjaka. Tek sa dolaskom vrhovnog upravitelja Benjamina Kalaja 1882. godine i uspostavom njegove politike „prijateljskog raspoloženja“, otpočinje proces integralističkog sadejstva austrougarske uprave i napredne bošnjačke inteligencije.
Tek nakon što je Kalaj uvidio da bi „muslimanski stav vlastite bosansko-muslimanske samobitnosti i neutralnosti u srpsko-hrvatskom pogledu“ mogao predstavljati „pogodnu osnovu i zatečeni preduslov za njegovo pripremanje zatečene bosanske narodnosti“ , dolazi do nastojanja da se austrougarska uprava približi Bošnjacima. Tako otpočinje spori i nesigurni proces bošnjačkog uključenja u društvene tokove austrougarskog vremena u Bosni. Insistiranje okupatorske uprave na bošnjaštvu i na razvijanju osjećanja „vilajetske posebnosti“, bošnjačka inteligencija je iskoristila za formiranje listova i udruženja u okviru kojih je razvijana domoljubna ideja, umnogome podudarna sa Kalajevim ideološkim intencijama.
Bošnjaci su svoj prvi list, pod nazivom „Bošnjak“, dobili 2. jula 1891. godine. U zahtjevu za dozvolu, koju je pokretač lista Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak uputio Zemaljskoj vladi, navedeno je da će list „braniti čisto otadžbinsko, tj. ‘bosansko’ osjećanje“, što je konveniralo nastojanjima režima da blokira separatističke, a naročito svesrpske ambicije. „Bošnjak“ je odmah izazvao burne reakcije ne samo u Bosni, već i u susjedstvu, jer je progovorio iz pozicije bosanskog integralizma, predstavljajući Bošnjake kao autohton narodnosni faktor, kojeg neće pridobiti ni srpska ni hrvatska nacionalna tendencija. Ponajviše žuči izazvala je teza da „do okupacije nije bilo ni traga ovdje tom novoskovanom srpstvu i hrvatstvu“.
Kroz brojne polemike, ali i književne tekstove, „Bošnjak“ je prvi definirao usmjerenja bošnjačkog identiteta, smjestivši narodnu identifikaciju u prostor jezika i slavenskog porijekla, dok je mjesne običaje i vjeru predstavio kao ostale običaje koji su Bošnjake odvojili od ostalih naroda. „Bošnjak“ je izlazio do 1910. godine, sa nekolikim oscilacijama u kvalitetu, a imao je pionirsku misiju u definiranju postotomanske bošnjačke pozicije, ne samo na političkom, već i na kulturalnom planu, u smislu prepoznavanja i afirmacije bošnjačkih kulturnih posebnosti.
Među prvom generacijom bošnjačkih književnika, kao najdominantnija književna figura izdvaja se Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.
Kao autor niza polemičkih testova, brošura „Šta misle muhamedanci u Bosni“ (1886) i „Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini (1893), te zbornika „Narodno blago“ (1887) i „Istočno blago“ (1896), Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je „izvršio radikalan duhovni prelom između orijentalnog nasljeđa i zapadnjačke perspektive, između turskih inercija i austrougarskih simaptija“ , te promovirao obrazac Bošnjaka kojemu je grijeh da se osjeća Srbinom ili Hrvatom, kad mu njegova autohtona baština daje pravo da se osjeća Bošnjakom, slavenskog porijekla i islamske vjeroispovijesti.
Muhsin Rizvić smatra da je on „postavio i prvu idejnu osnovu romantičarskog herojsko-etičkog istorizma i tradicionalizma u književnom stvaranju Muslimana i posebno istakao tezu o autentično bosanskoj starosjedilačkoj plemenito-patriotskoj tradiciji begovata, i njegovim kontinuitetom sa bosanskim plemstvom prije islamizacije“.
Ono što je Mehmed-beg Kapetanović bio za prvu generaciju bošnjačkih pisaca, to je Safvet-beg Bašagić bio za drugu generaciju. Bašagićeve patriotske pjesme objavljivane u „Bošnjaku“ predstavljale su začetak svojevrsne patriotske poetike koja će se potom preljevati kroz žanrove i autorske pojave. Rodoljublje je dominanta Bašagićevog poetičkog usmjerenja. Dok se u poeziji, naspram erotičke, epikurejsko-vitalističke lirike i mističko-meditativne, religiozne lirike, Bašagić iskazuje i u rodoljubivoj i prosvjetarskoj poeziji, dotle u esejistici sistematizira i mjestimice stihovima ilustrira svoje razumijevanje bosanske historije, tradicije i savremenosti.
U djelu „Kratka uputa u povijest Bosne i Hercegovine“ (1900), Bašagić ostvaruje osobena prelijevanja dokumentarističkog i literarnog teksta. S druge strane, njegove patriotske pjesme određene su historičnošću teme, a one koje je objavljivao u „Bošnjaku“ su po karakteru i formi „fahrijje“, jer je u njima dominantan rodoljubivi ponos kao izraz nacionalnog i regionalnog određenja. Ove se osobine još dominantnije iskazuju u Bašagićevim povjesticama.
„Kratka uputa…“ se može razumijevati kao Bašagićeva poetička karta, budući da su u ovoj knjizi začeta ili nagoviještena i druga Bašagićeva kulturnohistorijska djela, kakva su „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“, „Znameniti Hrvati, Bošnjaci, Hercegovci u Turskoj carevini“, te sižei bezmalo svih Bašagićevih drama i povjestica, poput drama „Abdullah-paša“ i „Pod Ozijom“, te povjestica „Prokletstvo Dželal-paše“ i „Pogibija Čengić age“.
Na prelomu stoljeća, 1900. godine, pojavljuje se bošnjački časopis „Behar“, „u kome se njegovao i razvijao duh specifičnog muslimanskog etnosa kao srednjeg i neutralnog političko-nacionalnog puta između polova srpstva i hrvatstva i između muslimanskog opredjeljenja u njihovom okviru“.
Pojava „Behara“, koji neprekidno izlazi do 1911. godine, a potom i „Gajreta“ i „Bisera“, otvara prostor za okupljanje bošnjačkih književnih snaga, čime se dokida praksa da bošnjački pisci književnu afirmaciju mogu doživjeti isključivo u srpskim i hrvatskim časopisima i publikacijama. „’Behar’ je svojom pojavom otvorio razdoblje književnih listova, u kome književna djelatnost Muslimana dobija organizovan karakter, u kome se javlja čitav niz novih književnih imena, naporedo sa konačnim stvaranjem muslimanske čitalačke publike.“
Mustafa Imamović primjećuje da pokretači „Behara“, Mulabdić, Bašagić i Osman Nuri Hadžić „žele potisnuti tradicionalnu arapsku pismenost i pisanje na orijentalnim jezicima kod Muslimana, dati narodu ‘zrelu pouku’ iznošenjem društvenih, kulturnih i prosvjetnih ideja u književnom obliku, izvršiti muslimansko narodno omeđavanje i otkrivati i podsticati one ljude koji imaju smisla i žele da se ogledaju na književnom polju“.
Bibliografija književnih priloga u „Beharu“, koju je sačinio Muhsin Rizvić, ima više od 150 bibliografskih jedinica, i u glavnini predstavlja bošnjačku varijantu prosvjetiteljstva, romantizma i realizma. Naročito u prozi dominira poučna i didaktička intencija, kritika bošnjačkog konzervativizma, pitanje školovanje ženske djece i iseljavanja Bošnjaka. U cjeloklupnoj tekstualnosti i ideološkoj usmjerenosti časopis nastoji naglašavati slavensko porijeklo i narodnosnu autentičnost Bošnjaka, kao i održavati kontinuitet orijentalnog duha, preko prevoda turskih tekstova.
Rizvić bošnjačko nacionalno omeđavanje vidi u okvirima slavenskog duha i islamske vjerske pripadnosti, a što je „Behar“ nastojao isticati u svim tekstovima koji su pružali takvu mogućnost. Posebno je poezija koja je objavljivana u „Beharu“ operirala sa tematskomotivskim ali i jezičkim doticajima zapadnog i istočnog svijeta, čime je poetički uobličavana ideja o posredničkoj ulozi Bošnjaka između zapadne i istočne kulture.
Naporedo sa procesom formiranja i razvoja listova, traje i proces kulturalnog institucionaliziranja duhovnih potreba bošnjačkog naroda, pa se nakon osnivanja ruždije, škole za Bošnjake (1884), u kojoj su se pored osnovnih predmeta učila vjeronauka i orijentalni jezici, osniva i druga javna ustanova, Muslimanska čitaonica ili Kiraethana (1888). Osnivanjem ove dvije ustanove otvoren je proces kulturnog, prosvjetiteljskog i političkog udruživanja u Bošnjaka. Prva generacija bošnjačkih književnika, koju su činili Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Hilmi Muhibić, Mehmed Hulusija, Ibrahim-beg Bašagić, imala je viziju ovog posebnog oblika prosvjetiteljskog rada, računajući da će se kroz sijela, razgovore, predavanja, čitanja novina i druge oblike društvenih aktivnosti, oformiti kritična masa bošnjačke inteligencije, koja će biti kadra predvoditi i u novom, evropskom duhu odgajati buduće generacije.
„Zadatak ove institucije bio je da djeluje na prilagođavanje Muslimana novim društvenim i političkim prilikama, da propagira njihovo prosvjećivanje čitanjem tekuće štampe i savremenih izdanja, te da ujedno utiče na stvaranje posebnog muslimansko-bosanskog integriteta u okvirima političkih koncepcija austrougarske uprave.“
Iako su Muslimanske čitaonice osnivane po cijeloj Bosni i Hercegovini, sve do 1909. godine, postavši dominantan oblik bošnjačke socijalne prakse, tek sa pojavom „Gajreta“ 1903. godine, osnovanog od druge generacije bošnjačkih književnika, predvođene Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem, Bošnjaci dobijaju prvu modernu nacionalnu instituciju koja je svojim programskim aktivnostima obuhvatala široko polje kulturnog djelovanja, a temeljila se na „životnom pitanju obrazovanja mladeži“.
Pokretanje lista „Gajret“ 1907. godine, te njegovo otvaranje prema književnim tekstovima, dvije godine poslije, afirmiralo je moderne trendove u bošnjačkoj književnosti, prihvatajući atmosferu beznađa koja je ovladala srpskim i hrvatskim poetičkim uzorima u vrijeme pred prvi svjetski rat. „Ono što je u kompleksu poetske akcione stimulacije novo u ‘Gajretovoj’ poeziji – to je izvjestan antiaustrijski prizvuk u obliku opozicionog političkog stava te rezonanca društveno-ekonomske svijesti o pravom, izrabljivačkom licu okupacije“.
Najmlađi među bošnjačkim listovima bio je „Biser“ (1912), koji je nastojao na tragu prvobitnog „Behara“ razvijati ideju autohtonog bošnjačkog kulturalnog identiteta, a protiv bošnjačkih podjela na hrvatsku i srpsku struju. U „Biseru“ se po prvi put pojavljuju ideje ljevice u Bošnjaka, kroz prevod jednog članka u kome se govori o srodnosti islama i socijalizma. Bilo je to 1918. godine, kada treća knjiga „Bisera“ predstavlja posljednju skupnu aktivnost u bošnjačkoj književnosti austrougarskog perioda.
Naspram integralističke, bosanske ideje, koju su u suglasju sa austrougarskom politikom afirmirali u glavnini svojih opredjeljenja svi bošnjački listovi, ali i režimski časopisi kakav je bio časopis „Nada“ (1895), koji je već u prvom godištu imao dvanaest bošnjačkih saradnika, trajale su bošnjačke podjele na orijentalnu, odnosno tradicionalnu, i evropejsku struju, na opozicionare i konformiste. Podjele su usložnjene i razvrstavanjima na srpsku i hrvatsku opciju, utoliko što je srpstvo zarad jačanja svoje nacionalne ideje i podrivanja austrougarskog režima, toleriralo orijentalna, turkofilska i tradicionalna opredjeljenja u Bošnjaka, dok je, s druge strane, hrvatstvo prihvatalo bošnjačke intelektualce koji su opredijeljeni ka evropejskoj transformaciji i profilaciji bošnjačkog bića.
Naspram ustanovljavanja neutralne, bosanske, integralističke ideje, ove podjele na hrvatsku i srpsku struju trajat će u varijabilnim formama i intenzitetima, a književnost i publicistika će ih tematizirati, bilo kao subjekitivni idejni stav pisca i njegovog djela, bilo kao objektivan bošnjački problem. No, valja primijetiti da ove unutarbošnjačke podjele nisu dovodile u pitanje bosanskohercegovačku i bošnjačku zasebnost, u povijesti, i u književnosti.
Prvi bošnjački književni tekstovi objavljeni su u „Bosanskoj vili“, koja je bila prvi srpski književni časopis u Bosni i Hercegovini, a potom i u zagrebačkom omladinskom časopisu „Pobratim“. Čak i poslije pokretanja „Bošnjaka“, a potom i „Behara“, prakticirat će se gostovanja bošnjačkih pisaca u srpskom i hrvatskom književnom životu, što će podrazumijevati katkad i otvoreno pristajanje uz jednu ili drugu nacionalnu ideju, ali uz specifično zadržavanje činjenice da su Bošnjaci „bratski narod“.
Za razumijevanje ovih podjela, ali i političkih refleksija u bošnjačkoj književnosti, znakovito je djelovanje književnog tandema Osmana Nuri Hadžića i Ivana Miličevića, koji se potpisivao pseudonimom Osman-Aziz, i bio prožet starčevićevskim idejama, pogotovo u kritici tadašnjeg bošnjačkog društva. „Književnost Osman-Aziza imala je u prvom redu prosvjetiteljsko-društvenu i političku svrhu“. Hadžićeva knjiga „Islam i kultura“ (1894) otvara teme odbrane Bošnjaka od netačnih kvalifikacija u srpskoj periodici i trasira tematski okvir kojim će se u buduće baviti bošnjačka literatura. Osman Nuri Hadžić takođe se zalaže za potvrđivanje autohtone bosanske svijesti, za politički i društveni opstanak Bošnjaka, ali se opredjeljuje za hrvatstvo u kulturi i književnosti.
Za 90-te godine znakovita je bošnjačka književna djelatnost u Zagrebu, koja se najprije može čitati iz pet knjiga muhamedanskog kalendara „Mearif“. U Zagrebu su objavljeni romani tandema Osman-Aziz „Bez nade“ (1895) i „Bez svrhe“ (1897), te roman Edhema Mulabdića „Zeleno busenje“ (1898). Sva tri romana nastala su kao refleksije na politički kontekst.
Roman „Bez nade“ je prvo književno djelo koje se bavi prvim godinama okupacije, odnosno, pometnjom koju je u ustaljene navike donio novi poredak, a što je rezultiralo podjelama u narodu. Autori razvijaju kritički stav prema „tvrdokornim nepomirljivcima“, a što je pozdravila i tadašnja književna kritika, podstičući političku viziju adaptibilnih Bošnjaka.
Roman „Bez svrhe“ je donio oštru i za cijeli austrougarski period neprevaziđenu kritiku muslimanskih vjerskih institucija, medresa, nastavnika, te je predstavljao dotad najoštriju deklaraciju hrvatsko-bošnjačkog jedinstva, a nasuprot orijentalnoj tradiciji. U romanu se isključivo dobar musliman veže za hrvatstvo: Ako hoćete biti pravi muslimi, morate biti i dobri Hrvati“.
Mulabdićevo „Zeleno busenje“ je drugi bošnjački roman koji se bavi vremenom neposredno prije i poslije okupacije. Pisac izažava simpatije prema hrvatskoj i kritičnost prema srpskoj ideji, on na konkretnim situacijama razrađuje ovaj polaritet, te nastoji iz toga kritički djelovati ka evropskom prosvjećivanju Bošnjaka, pri čemu ne krije svoje oportunističko opredjeljenje prema austrougarskoj upravi. Hrvatska i srpska kritika su različito odreagirale na pojavu „Zelenog busenja“, kao i na zbirku pripovijedaka „Na obali Bosne“, dvije godine poslije, ponajprije zbog idejne polarizacije koja je determinirala i estetski diskurs.
Za devedeste godine, kao i za karakter hrvatskog opredjeljivanja bošnjačkih pisaca, značajna je pojava zbirke pjesama „Trofanda iz hercegovačke dubrave“ (1896.) Safvet-bega Bašagića, u kojoj pjesnik bošnjaštva ublažava svoje ranije bosansko rodoljublje, iskazivano u listu „Bošnjak“, utoliko što bosanske znakove zamjenjuje neutralnim stilizacijama. „Umjesto ranijeg bosanskog nacionalnog ispovijedanja, u stihovima Trofande na četiri mjesta nalazi se hrvatsko narodno očitovanje“.
Prosrpsko opredjeljivanje bošnjačkih pisaca bilo je slabijeg, a u idejnom i estetskom smislu slabijeg intenziteta i kvaliteta. Formiralo se, s jedne strane, oko centara bosanske emigracije u Carigradu i Beogradu, a s druge, oko domaćih srpskih časopisa, „Bosanske vile“, a potom i „Zore“ (1896). Najistaknutija figura među srpski orijentiranim bošnjačkim piscima bio je Osman A. Đikić, za koga je Svetozar Ćorović ustvrdio da je „postao saradnikom gotovo svih književnih listova srpskih“. Ako bi se tražila poetička i programska odrednica ovog opredjeljenja bošnjačke inteligencije, onda bi najočitija bila zajednička knjiga „Pobratimstvo“ (1900), u kojoj su objavljene pjesme Osmana Đikića, Omer-bega Sulejmanpašića i S. Avde Karabegovića.
Rizvić smatra da knjiga predstavlja određen politički program, zasnovan na dodirnim tačkama bošnjačko-srpske saradnje, od čega su najistaknutije osjećanje odanosti sultanu, iskazivanje i iznošenje srpstva i afirmacija srpsko-bošnjačkog bratstva. Za razliku od srpske kritike koja je „Pobratimstvo“ dočekala jednoglasnim slavopojkama, hrvatska je kritika zbirku prešutjela, dok je u „Bošnjaku“ i tek pokrenutom „Beharu“, zbirka dočekana s polemičkim negodovanjem i širim tematiziranjem „otpadništva i izdajstva“ bošnjačkih književnika srpske orijentacije.
Djelovanje ovih pisaca koreliralo je sa borbom Bošnjaka za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju od 1899. do 1909. godine.
No, političke refleksije u bošnjačkoj prozi, poeziji, pa i publicistici, po populističkoj ambiciji nisu bile ravne dramskoj književnosti, budući da drama implicira scensku, dakle, direktnu komunikološku ambiciju, a pozorište je u to vrijeme bilo najdirektniji medij koji je mogao prenositi poruke iz političkog i društvenog prostora. Austrougarska uprava je bila umnogome svjesna političkih potencijala pozorišne umjetnosti, i nije bez razloga, s jedne strane, oformila teatar na njemačkom jeziku, a s druge, različitim sredstvima blokirala djelovanje putujućih srpskih pozorišnih družina, koje su nosile, ili se pretpostavljalo da nose subverzivne poruke.
Pozorišne predstave iz srpskog, hrvatskog ili austrougarskog kulturnog kruga nisu mogle zadovoljiti bošnjačke afinitete. „Važan podsticajni faktor za ukorijenjenje ovog literarnog roda u književnom stvaranju Bošnjaka je pojava brojnih muslimanskih čitaonica i kulturno-prosvjetnih društava na čijim se sijelima i diletantskim priredbama ukazuje potreba i za kazališnim komadima.“ Naravno, ključni podsticajni motiv bilo je povremeno prisustvo pozorišnih trupa, jer su njihove predstave, u maniru historijske melodrame, otvorile ambiciju da i Bošnjaci dobiju teatarski oblik viđenja i afirmacije svoga historijskog i kulturalnog bića.
Na pojavu historijske melodrame, odnosno, dramatskih spjevova pisanih stihom epske narodne poezije, uticao specifičan povijesni kontekst. U osnovi dramatskih spjevova su historijske teme i u njihovoj strukturi dominiraju herojski likovi preuzeti iz bošnjačke historije, kao i svjetovi subjektivnog viđenja kroz koje se afirmira zasebno bosansko domoljublje i konstituira vizija davnih feudalno-junačkih vremena. Ovim dramatskim spjevovima s patriotsko-moralističkom i historijsko-romantičarskom sadržinom, inspirirani historijom, kultom predaka ili narodnom epskom poezijom, nastojala se direktno utvrditi bošnjačka pozicija u traumatskom povijesnom ambijentu, i stoga je uloga dramatskih spjevova imala suštinsku političku misiju.
U studiji „Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine“ (Sarajevo, 1973), koja uz književnohistorijsku monografiju „Behar“ (Sarajevo, 1971) predstavlja do sada najsistematičniji i najpotpuniji uvid u stvaralaštvo bošnjačkih pisaca u spomenutom razdoblju, Muhsin Rizvić, pored ostalog, prati i razvoj dramske literature.
U prvoj knjizi obrađeno je sedam dramatičara: Safvet-beg Bašagić, Rizabeg Kapetanović, Hamid Šahinović Ekrem, Salih Kazazović, Husein Dubravić Đogo, Osman Đikić i Sejfudin Huseinagić Fikret. Monografijom „Behar“ ovaj spisak proširuje se za još nekoliko imena, kao što su Adem Mešić i Hamdija Mulić. Do kraja 1918. godine, do kada ih Rizvić prati u svojim istraživanjima, oni su napisali 28 dramskih djela.
Žanr dramatskih spjevova u bošnjačku dramu uveo je Safvet-beg Bašagić („Ali-paša“, „Abdullah-paša“, „Boj po Ozijom ili Krvava nagrada“). Razvoj dramatskih spjevova nastavio je Riza-beg Kapetanović Ljubušak („Hadži-beg Rizvanbegović“). Treći predstavnik ovog žanra, koji je otišao najdalje u njegovanju epsko-herojske tradicije u bošnjačkoj drami, bio je Hamid Šahinović Ekrem, koji je napisao i dva dramatska spjeva izravno inspiriran epskom narodnom poezijom, primijenivši jednostavan metod formalnog prevođenja likova i događaja iz narodne epike („Anđelija“, „Fata s Krajine“), kao i dva dramatska spjeva u čijoj su osnovi dramske radnje događaji i ličnosti iz bosanske prošlosti: „Hifzibeg“ i „Zmaj od Bosne“.
U isto vrijeme javlja se i prvi bošnjački komediograf i najznačajniji dramatičar svog vremena – Hamid Šahinović Ekrem, koji je napisao pet komedija, a komedijom „Pred gradske izbore“ po prvi put je tretiran aspekt javnosti i demokratske kulture. Na istom fonu je i komedija Huseina Dubravića Đoge, „Dvije struje“ („Tvrdiši“ i „mehkiši“), koja predstavlja „prvu muslimansku društveno-angažovanu dramu koja je izvedena sa dosta zanatske vještine, bez pretjerane nametljivosti i naivnosti propagiranja teze (čiji je) realističan milje najvredniji elemenat…“ Ova Đogina komedija istovremeno je najveći domet bošnjačke komediografije austrougarskog razdoblja.
Bošnjačka drama se razvijala na dva tematska plana: prvi je pomenuta historijska melodrama, (samo)definirana kao dramatski spjev, a drugi je komedija s tematikom iz savremenog života. Komediografija se može razumijevati kao nadgradnja drame sa historijskom tematikom, utoliko što se javlja kasnije i što tematski olabavljuje prvotno nastojanje da se kroz dramsku formu definiraju pitanja narodnosnog porijekla, identiteta i usmjerenja.
Komediografija se javlja sa razmahom političkog života i sa ustanovljavanjem brojnih listova, čitaonica, društava, klubova, koji dinamizmom i pluralnošću opuštaju višegodišnji grč bošnjačkog društva, koje se zateklo u traumi identiteta, razapetog između otomanske prošlosti, orijentalne osjećajnosti, odnosno, evropske stvarnosti i historijskog usmjerenja.
Kako ne bismo ostali samo na preglednom uvidu u političke refleksije u bošnjačkoj književnosti austrougarskog perioda, za ogledni primjer jedne od konkretnih tema može poslužiti pitanje iseljavanja Bošnjaka u Tursku, što se kao motiv provlačilo kroz sve žanrove bošnjačke književnosti.
Tema iseljavanja je prisutna prvenstveno u Osman-Azizovim djelima, gdje egzistira kao sastavni dio atmosfere austrougarskog vremena. Ovim pitanjem prvotno se bavio Ivan Milićević, pod pseudonimom Aziz Hercegovac, u svojoj prozi „Izselio se“ , koja je bila tek nagovještaj cjelovitog sagledavanja pitanja iseljeništva kakvo je Milićević ostvario u književnom tandemu sa Osmanom Nuri Hadžićem, u prozi „Sve se zaboravlja“ Idejno najsloženije, emotivno nijansirano i sveobuhvatno viđenje problema iseljavanja dato je u pripovijesti „Razija“ Šemsudina Sarajlića. Ovom temom bavio se i Mehmed Kadrispahić u prozi „Muhadžir“ .
U poeziji, pak, otpor prema iseljavanju može se čitati kroz ideje jačanja bosanske samosvojnosti, što je uvjerljivo začeto u rodoljubivo-društvenoj lirici Riza-bega Kapetanovića i Safvet-bega Bašagića. Jedan direktniji pjesnički progovor na temu iseljavanja donijet je u pjesmi Riza-bega Kapetanovića – Ljubušaka „Kuda“ , za koju Rizvić kaže da je „prvi lirski prijekor muslimanskim iseljenicima koji ostavljaju domovinu“ . No, najcelovitije političke refleksije ovog pitanja dobijamo u drami „Muhadžir“ (1908 ili 1909) Osmana Đikića i drami „Domovina“ (1918) Sejfudina Huseinagića Fikreta.
Dramom „Muhadžir“ Đikić je još direktnije dramatizirao svoje političke ideje, nagoviještene u zbirci pjesama „Muslimanskoj mladeži“ (1902). Josip Lešić smatra da se Đikićevo dramsko stvaralaštvo i „ne može drukčije posmatrati i analizirati nego kroz prizmu njegovih političko-socijalnih reformi, kao neka vrsta konkretnih i praktičnih pomagala u njegovim propagatorskim i prosvjetiteljskim nasojanjima, kao jedan vid njegovoh ‘društvenog angažovanja’“. Drama „Muhadžir“ se bavi društvenom, psihosocijalnom i ekonomskom problematikom koja je izazvana novim pokretom za iseljavanje mostarskih Bošnjaka. Đikić je nastojao „svojim tekstom, kao angažiranim dramskim usklikom, zaustaviti iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon izvršene Aneksije.
„U toj ljudskoj a ne umjetničkoj dimenziji jeste vrijednost Đikićevog ‘Muhadžira’, koji je zajedno sa Šantićevim ‘Ostajte ovdje’ još jedan, estetski nedostatan, ali u vremenu trajan dokaz bosanskohercegovačkih egzistencijalnih dilema.“ Fikretova „Domovina“ (1918) „nastavlja ideologiju Đikićevog ‘Muhadžira’, i Osman-Azizovih i Sarajlićevih proza sa tematikom iseljavanja, ali na književno potpuniji i dramski savršeniji način, i pored improvizacija u zapletu i krutosti u razvoju linije radnje“.
Na jednak način, ili kroz šire poststrukturalističko uključivanje historijskog konteksta, mogle bi se pratiti i analizirati i druge teme u bošnjačkoj književnosti. To ukazuje da je bošnjačka književnost bila poetički vezana za historijski kontekst u kome je nastala, kao njegova refleksija, i kao njegov činilac.
Naučni skup
Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
Sarajevo, 30. i 31.03 2009.
Fatmir Alispahić