Na jaslama politike OHR-a i OSCE-a odbranjen je i osokoljen genocidni nacizam kod bh. Srba i hb. Hrvata – jer sve što je zločinima započeto u ratu dovršava se u varljivom miru.
Međunarodni projekt u BiH nalazi se pred moralnom i humanističkom propašću. Što je krah izvjesniji to će bivati agresivnija nastojanja da se sloboda bosanskog, demokratskog, kritičkog govora kontrolira totalitarnim mehanizmima OHR-a i OSCE-a, koji danas igraju ulogu nekadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista.
Uspostavljena je boljševička kontrola javnog mišljenja, koja se ostvaruje kako transparentnim, tako i kafkijanskim pritiscima. Korisno je da se neutralizira medijski jezik nacionalističke mržnje, huškanja, šovinizma. Međutim, proganjanje kritičkog mišljenja o moralnoj feleričnosti Dejtonskog sporazuma, o indikativnim propustima OHR-a i OSCE-a, itd. – postaje znak da se nad Bosnom nadvio novi oblak jednoumlja. Za demokratske slobode je potpuno svejedno da li iza totalitarne infrastrukture stoji komunizam, nacionalizam ili krstaški globalizam. Kao i svaki politički subjekt koji ima neograničenu moć, OHR i OSCE su inficirani samoljubljem, što obično stvara smanjenu moć rasuđivanja. Slijepcu je lako hodati ako zna put do kuće.
New klislingerya
Olimpska moć OHR-a ne bi bila problematična da je na putu civilizacijskih principijelnosti. Nakon pet godina, teško je vjerovati u njihovu iskrenost prema ideji BiH. S jedne strane insistiraju na poštovanju ljudskih prava srpskih i hrvatskih povratnika, a s druge strane im se fakinguje za 30.000 Bošnjaka koji će i noćas prespavati pod šatorima i u straćarama. Bošnjaci se planski raseljavaju, ubijaju, tuku, ekonomski i kulturno minoriziraju… Pet godina poslije u Trebinju ili Čapljini i dalje vlada nacistički apratheid, dok ovim dijelom Bosne vlada bošnjački mazohizam. Postoje hiljade primjera koji svjedoče o strateški podržanoj neravnopravnosti Bošnjaka. Šta je cilj tome? Iznuriti Bošnjake do te mjere da shvate da ovo više nije njihova domovina? Da iskoriste pogodnosti koje se samo njima nude za useljenje u prekookeanske zemlje? Da budzašto prodaju svoju imovinu? Da se u konačnici svedu na minoran politički potencijal koji će, silom kvislinških prilika, biti usisan u srpsko-hrvatsku etnonacionalnu podjelu BiH? Jasno da ove tendence ne vode obnovi bosanstva i multietničkog društva, već betoniranju rezultata genocida. To djeluje kao mirnodopski nastavak genocidnog projekta iz Karađorđeva, kakav je, napose, priznat u Dejtonu, ali i u savremenim svjetskim encklopedijama koje BiH nazivaju srpsko-hrvatskom republikom.
Protektoraški komiteti i njihovi sateliti ideju Bosne koriste samo kao fasadu za protok mrtvog vremena i iznurivanje ljudi kojima je stalo do građanske BiH. Oni neće da vide ubistva bošnjačkih povratnika, premlaćivanje bošnjačke djece, srpske nacističke demonstracije u Brčkom, a to je paradigmatski rezultat petogodišnje antibosanske politike OHR-a, OSCE-a i njihovih kvislinga. Na jaslama politike OHR-a i OSCE-a odbranjen je i osokoljen genocidni nacizam kod bh. Srba i hb. Hrvata – jer sve što je zločinima započeto u ratu dovršava se u varljivom miru.
CeKa fetwe
Od intelektualaca odanih idejama otvorenog društva, antifašizma, antišovinizma, koje se sažimaju u multikulturalnoj ideji Bosne, očekuje se da uoče i osude pojave koje sahranjuju budućnost Bosne. Očekuje se od srpskih i hrvatskih intelektualaca da javno ukažu da kurdizacija Bošnjaka vodi umiranju Bosne, kao paradigme jedinstva u razlikama. Očekuje se od bošnjačkih intelektualaca da u ime bosanstva govore o zlim rezultatima petogodišnjeg tapkanja u mjestu međunarodne politike u BiH.
Ali – niko ne govori ništa! Obamrli smo u sitnosopstveničkom strahu da bi nas mogla stići fetva CKSK. Postala nam je ta varljiva, kratkotrajna sigurnost bitnija od budućnosti Bosne. Kao da će biti mjesta za nas, za deset-dvadeset godina, kad ova zemlja postane nalik na današnju Bijeljinu ili Čapljinu.
Vjerovalo se da će ingerencije OHR-a i OSCE-a biti usmjerene ka neutralizaciji mržnje i nacionalšovinizma, a u cilju revitalizacije multietničke i multikulturalne Bosne i Hercegovine. Na žalost, one su usmjerene na sprovedbu zacrtane politike koja uvažava vojnopolitički realitet. Otuda u ovom dijelu Bosne, koji je trebao biti jezgro širenja pozitivnih bratskih vibracija, imamo instaliran medijski apartheid čiji je zadatak da kontrolira i sankcionira svaki pokušaj ukazivanja na bošnjačku neravnopravnost. Utreniran je orvelovski mehanizam medijskih i političkih plaćenika čiji je kvislinški zadatak da reže na slobodu progovora o opasnostima koje prijete budućnosti Bosne ako se nastavi fizičko i ekonomsko istrebljivanje bošnjačkog naroda. Plašimo se govoriti o bošnjačkoj potlačenosti jer bi nas uglancani kvislinzi mogli optužiti za nacionalizam, mržnju i sl. Ali, mi govorimo s pozicija borbe za zajedničku, slobodnu i demokratsku BiH, koje ne može biti sve dok jedan narod spava pod šatorima a drugi ili treći unovčava svoje ljudsko pravo na povratak imovine! I k tomu još pravi nacističke orgije protiv bošnjačkih nesretnika i protiv ideje Bosne.
Teško je vjerovati da bi se bosanska javnost mogla probuditi iz eutanazijskog sna. Previše je medijske, političke i finansijske moći uvezano u ideološko-policijski sistem OHR-a i OSCE-a da bismo mogli očekivati revoluciju slobode bosanskog mišljenja. Razumljivo je što se ljudi plaše da bi ih mogao progutati novi totalitarni mrak. OTPOR prema antibosanskoj politici privatna je stvar svakog intelektualca, njegove humanističke i demokratske higijene. Privatne su i posljedice koje mogu stići s odmazdom. Zasad.
Br. 21, 4. IV 2001.