Avdo Mujkić – Jusuf Begić – Atif Kujundžić
Lukavcu se dogodilo ono što se nigdje u blizini nije dogodilo, da u našoj književnoj zbilji bude prepoznatljiv po jedinstvenom, neponovljivom pjesničkom trolistu, po trojici pjesnika koji su u jednom periodu našeg književnog vremena od Lukavca stvorili pjesničku metropolu sjeveroistočne Bosne, a možebit i šire.
Možda je tek književni Mostar, iz vremena Šantića i Ćorovića, usporediv sa ovim što se dogodilo u Lukavcu, da trojica pisaca emaniraju više književne aktuelnosti i pjesničke energije nego čitava regija, a da opet nadaleko nema takve čaršije, koja u tim godinama ima to što je imao Lukavac. Ustinu, tih 70-tih i 80-tih godina, Avdo Mujkić, Jusuf Begić i Atif Kujundžić svojim su djelima na književnoj mapi označili Lukavac kao pjesničku metropolu, pa se Lukavac u jugoslovenskim književnim okvirima počeo doživljavati onako kako se mala Subotica doživljavala kao veliki pozorišni centar.
Ta činjenica treba biti imenovana i izučavana u našoj regionalnoj kulturnoj historiji, jer je prošlo odveć mnogo godina od Avdinog, Jusufovog i Atifovog odlaska – pa je ta vremenska distanca posve dovoljna da se uspostave vrijednosni i književnohistorijski sudovi o ovom lukavačkom fenomenu, o tom pjesničkom trolistu.
Imao sam sreću da svu trojicu pjesnika poznajem, da odrastam uz njihove pjesme i uz njihove nove knjige, da s njima nastupam na nekoliko pjesničkih večeri. S početka 80-tih godina, kada sam bio predsjednik Književne omladine Tuzle, pri Savezu socijalističke omladine, česte su bile manifestacije na kojima su se okupljali stari i mladi pjesnici. Kada se pojavi nova knjiga nekoga od regionalnih pisaca (Stojan Simić Krpica, Kasim Deraković, Mirko Grbić, i dr.), to je bivao događaj koji se živio sedmicama, čitalo se, analiziralo se, prepričavalo se. Mislim da je nemoguće čovjeku današnjieg vremena objasniti šta je značila knjiga u tim vremenima, a time, i šta su za nas, pogotovo mlade pjesnike, značili Avdo Mujkić, Jusuf Begić i Atif Kujundžić. Doduše, Atif nam je bio nekako najbliži, i generacijski, ali i kao direktor Doma mladih u Tuzli, koji je uzdigao mnogostruke alternativne pravce u tuzlanskoj kulturi, poput eksperimentalnog pozorišta i strip kulture.
„Nema tebi umrijeti…“
Avdu Mujkića znam od djetinjstva. Bio je ahbab moga oca Nijaza. Brojna su sijela na kojima sam slušao njihove muhabete, koji se na kraju pretvore u književno veče, kad jedan drugome, i nama oko njih, čitaju svoje pjesme. Poslije ću se, kao mlad pjesnik, sa Avdom Mujkićem naći u nekoliko žirija i na nekoliko književnih večeri. Znao sam sve njegove pjesme. Volio sam govoriti, a i dan danas ponekad oćejfim onu njegovu „Nema tebi umrijeti…“
Sjećam se kad se pojavio njegov „Jasenovac“, koji je u jugoslovenskim okvirima odijeknuo kao prvorazredni književni događaj. Bilo je posve prirodno da Avdu Mujkića pozovem da bude specijalni gost na mojoj svečanosti, na promociji moje prve knjige „Rodoslov“, za koju sam 1989. godine dobio nagradu „Mak Dizdar“. Bilo je to 16. decembra 1990. godine, na maloj sceni Narodnog pozorišta Tuzla. Tada je Avdo Mujkić pročitao tri pjesme, a posljednja je nosila naslov „Kad vas pozovu jednim pozivom iz zemlje“. Bio je to njegov posljednji književni nastup. Sva sreća, zabilježen kamerom i danas dostupan na youTube.
…Tog jutra, kada nas je Avdina Senija obavijestila o tome što se dogodilo, moj otac Nijaz i ja smo otišli u Lukavac. Kako sam već pisao za „Večernje novine“, objavio sam prvi tekst o smrti i o književnoj ostavštini Avde Mujkića. Bio sam na veličanstvenom posljednjem ispraćaju, pred zgradom gdje je Avdo živio, na koji je, činilo se, došao cijeli Lukavac. Uistinu je ispraćen od Lukavca sa mnogo ljubavi i poštovanja.
Godinama poslije susretat ću se sa tragovima Avde Mujkića. Sjećam se jedne sarajevske kahve sa Abdulahom Sidranom, kada smo se dotakli Avde Mujkića, a kada mi je Sidran otkrio da je Avdo Mujkić, s početka 60-tih godina, važio za najdarovitijeg mladog bosanskog pjesnika. Zato su očekivana ova sjećanja na pjesnika koji je od svojih gavraških motiva i svojih „Mevludina“ izgradio pjesnički pečat, nadaleko prepoznatljiv.
Pjesnik bosnoljublja
Jusufa Begića, pak, ponajmanje sam znao od njih trojice. Nekoliko puta smo nastupali na književnim večerima. Bilo je u njegovoj pojavi nečeg nadrealnog, vanvremenog, kao da je sa Velaskezovih slika, odnekud iz povijesti, došao među nas, da nam jezikom povijesnih iskustava opjeva stvarnost. Njegove pjesme su imale taj posebni spoj lahkoće u pjevanju o teretnim isustvima, i kad god bih se zavraćao u te pjesme, a imao sam priliku i slušati Jusufa Begića kako ih govori, meni je uvijek bio poseban fokus na osluškivanju lahkog jezika i teške pjesme.
U ono vrijeme kada se nastup na televiziji nije mogao mjeriti i sa čim – jer je bio jedan kanal koji su svi gledali – Jusuf Begić je nastupio i govorio svoju „Poemu o Bosni“. Govorio je odnekle, iz naroda, neobično, revolucionarno, neviđeno, čak i za današnje medijske i kulturne standarde. Bio je to početak 80-tih, kada se Bosna budila na putu ka svojoj slobodi. Upečatljiva je i njegova „Posveta Semberiji“. Od svih sintagmi kojima bi se moglo označiti pjesništvo Jusufa Begića, možda je najbliža onda da je bio pjesnik bosnoljublja, koji je u stihove kovao ljubav prema narodu i domovini.
Pisac kakvog nismo imali
Sa Atifom Kujundžićem sam bio prijatelj. Družili smo se još od 80-tih, pisao je o mojim knjigama, ja sam pisao o njegovim, pa smo se onda dopisivali u vremenu interneta, znali smo sate provesti u vatrenim polemikama. Volio sam njegovu poeziju. Volio sam njegov briljantni osjećaj za strofu, rimu, metar, sklad…
Kad je objavljena njegova knjiga „Nadrastanje“, odmah sam naučio napamet pjesmu „Priča“. …Jednom tako, izlazim ja iz ateljea Ede Derviševića u Bankerovoj ulici, bila je neka jesen, možda 1987. ili 1988. godine, kad nailazi Atif, ide u Pozorište, a ja ti njemu nasred one Bakerove: „Odmotava se mojim strahom / Rubom mogućeg tragom uma / i tiho trusi sjajnim prahom / Prostranstvom neba crtom druma…“ Poslije ću tu pjesmu govoriti iz Minhena, u kameru, za emisiju Defter hefte, kao poseban selam Atifu Kujundžiću.
Ovdje ću ja stati sa ovom pričom. Zato što djelo Atifa Kujundžića zaslužuje simpozij, doktorat, izučavanje, jednu cjelovitu analizu. Sjeveroistočna Bosna nije imala takvog pisca, čiji je opus suvereno rasprostrt na tolike žanrove, od poezije do političkog eseja, a gdje književnost za djecu čini centralni domet i najviše estetsko postignuće. Atif Kujundžić je, uz to, vlasnik najveće bibliografije, u odnosu na sve pisce sjeveroistične Bosne, a bezbeli i mnogo, mnogo šire. Takvog pisca mi u našem kraju nismo imali.
Srdačno pozdravljam nastojanje Javne biblioteke Lukavac da se pod jednom književnohistorijskom pojavom imenuju, čuvaju i afirmiraju trojica najvažnijih lukavačkih pjesnika, Avdo Mujkić, Jusuf Begić i Atif Kujundžić, koji su se na stablu naše književnosti ustoličili kao jedinstven pjesnički trolist, vezan lukavačkim nebom.
Fatmir Alispahić
29.03.2019.