(Naučni skup o Jozefini Dautbegović, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 17.12.2013.)
U priči „Odmor“ Jozefine Dautbegović nigdje se ne pominju izbjeglištvo, egzil, rat, tragedija, stara i nova domovina, pa je ipak ova priča u cijelosti opremljena izbjegličkim kontekstom. Ta nerečenost, a očitost, ovoj priči daje poseban umjetnički rafinman. Autorica je s jasnom namjerom provlačila znakove izbjegličkog konteksta, ne želeći ni časa imenovati taj kontekst, a čime je istakla osobenosti koji se ponajprije mogu vezati za stanje izbjeglištva.
U poststrukturalističkoj strategiji čitanja lako ćemo pronaći eksplicitne veze Jozefine Dautbegović sa izbjeglištvom, i u njenoj biografiji, i u njenoj poeziji, u kojoj postoji više naslova koji pjevaju o tamnici izbjeglištva.
Iako je u teoriji udomaćena sitagma „egzilantska književnost“ ili „književnost egzila“, postoje mišljenja koja značenje egzila razdvajaju od značenja izbjeglištva, utoliko što egzil nastaje kao represivni ishod političkog mišljenja pojedinca, njegovog neslaganja sa sredinom, dok je izbjeglištvo kolektivna tragedija u kojoj je pojedinac žrtva historijske slike.
Borjana Prošev – Oliver piše da „sam pojam izbjeglice sugerira veliku rijeku nevinih i bespomoćnih ljudi koji traže hitnu međunarodnu pomoć, dok egzil, pak, sa sobom nosi snagu zajedništva i duhovnosti“ . Baš zato što je egzil ideološki determiniran, a što izbjeglištvo nema takav uzročni poticaj, skloniji smo ove beskućnićke motive u književnosti Josefine Dautbegović imenovati izbjegličkim, a ne egzilantskim. Egzilantska književnost, najčešće, tačku gledišta gradi na iskustvu pisca-egzilanta, koji je unutar teksta, dok izbjeglički motivi u književnosti drže pisca, najčešće, izvan teksta, u ime objektivizacije događaja.
Dubravka Ugrešić u svom eseju „Pisati u egzilu“ u više navrata egzil određuje kao odluku pojedinca da napusti svoju zemlju, a ne kao prisilu koja stvara izbjeglice, ljude koji bez svoje volje napuštaju svoj dom. Ugrešić piše da „njegova (egzilantova) odluka, dakle, egzil, ne provocira samo sredinu koju je on napustio, već i onu novu, u kojoj se našao“, piše da „od pisca egzilanta često zahtjevaju da se javno izjasni zbog čega je napustio svoju državu“, piše o „današnjoj kulturi, posebno američkoj, opsjednutoj idejom samoizgnanstva, self-exila“, piše da je „egzil životna odluka, a ne igra simulacije“ , a iz svega proizilazi da je egzil u semantičkoj osnovi rezultat individualnog nesalganja sa sredinom, u političkom ili ma kakvom drugom smislu, za razliku od izbjeglištva koje nastaje kao kolektivna pojava u historičkim i tragičkim razmjerama. Onoliko koliko je „egzilant (…) svojim bekstvom od kolektivizma istakao upravo individualizam“ , toliko je izbjeglica svoj individualizam izgubila u kolektivnoj nesreći, u kojoj se brišu ličnosti, u ime jednakosti u nesreći.
Za razliku od emigranata i iseljenika, egzilante i izbjeglice veže nemogućnost povratka u domovinu, pa u tom smislu označitelj egzila može pokriti označenost izbjeglištva. U priči „Odmor“ Jozefine Dautbegović, pak, nema nikakvih političkih natruha, nema „zajedništva“ u ideji, nema ideološkog diskursa i odnosa prema domovini, sva je priča uronjena u psihičko i emotivno stanje glavnih likova – „gdje se iza granice poznatog nalazi opasan teritorij nepripadanja“ (B. Prošev-Oliver) – i otud se doima kao vrijedan primjer izbjegličke književnosti, ili književnosti izbjeglištva.
„…Sve egzilantske tekstove najčešće karakteriše posebna vrsta hladnoće, slična posttraumatičnoj distanciranosti od lične traume. Egzilantski tekstovi su često nervozni, fragmentarni, montažni, eksplicitno i implicitno polemični, ironični, autoironični, melanholični, subverzivni i nostalgični. Jer je sam egzil neuroza, nemirna aktivnost testiranja vrednosti i poređenja svetova, onog koji smo napustili i onog novog u koji smo stupili.“
Priča „Odmor“ otvara se čekanjem na tramvajskoj stanici. Katarina je u psihotičnom stanju, jer čekanje tramvaja doživljava kao stres: „Valjda će naići, dotle ću izdržati“. Izuzev samog čekanja, ne postoji ni jedna druga situacija za koju bismo vezali Katarininu paranoičnost. Na čekanje se odnosi njena strepnja: „Valjda ću izdržati“. A ako je samo čekanje apostrofirano kao stanje tegobe, onda se izvor te tegobe nalazi u duševnom prostoru koji je izvan zadate situacije, i koji istoznačnost tegobe može prikazati i u svakom drugom čekanju ili bivanju.
Katarina ima „strah da će početi misliti naglas ili će progovoriti na ulici ili tramvaju“, iz čega saznajemo da je okružena samoćom, u kojoj nema sagovornika, a ni prijatelja, kome bi mogla povjeriti svoja osjećanja. Na stanici je, doduše, njen suprug, što dodatno potcrtava stanje samoće, a zatim i čežnje sa prijateljima. Dubravka Ugrešić kaže da „opojna i zastrašujuća sloboda (egzilanta) zahteva pristanak na marginalnost i samoću“, da „birajući egzil, egzilant bira i usamljenost“ , dakako, u odnosu na novu i nepoznatu sredinu. Isto vrijedi i za izbjeglice koje, kao žrtve, doduše, ne biraju, ali dobijaju marginalnost i samoću.
U tramvaju, u „spoznaji da ide naprijed“, imamo prve naznake izbjegličke traume. To „idenje naprijed“ u opreci je sa stanjem nepokretnosti, kao dominantne osobine izbjegličke nepripadnosti i razapetosti između prije i poslije. Kad se vozi tramvajem Katarina ima – „svaki put isti osjećaj, vraća se kući iz daljine, poslije dugog izbivanja“. Katarina, slutimo, nema kuće, čim je tako eksplicitna njena čežnja da se vrati kući nakon dugog izbivanja.
„Prema određenju, egzil je ekstreman oblik putovanja, ekstreman u svojoj krnjosti. Paradigma putovanja: odlazak – putovanje – povratak okrnjena je nedostatkom povratka (…) Nada o povratku svojom biti prožima tu književnost, a njegov izostanak daje takvom putovanju tragičan ton. Kazna egzila zove se nostalgija…“
„Odmor“ je priča o odlasku i putovanju, utoliko što samo putovanje na odmor treba da preuzme značenje povratka, s ciljem oponašanja prošlosti u kojima je odlazak na odmor u sebi sadržavao i povratak kući.
U ekspoziciji priče će se riječi „kuća“, „torba“ i „prijatelji“ sa jednakom udaljenošću od svoje semantičke cjelovitosti zavrtiti u nepotpunosti, koja je bliža čežnji da prijatelji budu prijatelji, nego što prijatelji jesu prijatelji, i da torba bude torba, a ne kuća koja stanuje u torbi.
Depresija, siromaštvo i podstanarski status izvor su želje ovo dvoje supružnika da otputuju na odmor. Jer na odmor putuje onaj ko ima odakle otputovati. A izbjeglica je stalno na putu, s torbom, i sa čekanjem povratka ili daljeg odlaska.
Muž veli da „u agencijama nema ništa slobodno i prihvatljivo“, a apsurdna informacija o agencijama u kojima nema slobodnog mjesta navodi na sumnju da li je muž uopće kontaktirao agencije. Argument o „prihvatljivosti“ dodatno potvrđuje moguće nastojanje da pronađe „objektivne“ razloge zbog kojih je nemoguće otputovati na odmor, a neprihvatljive cijene govore o teškoj materijalnoj situaciji supružnika, koji nisu u mogućnosti platiti ni najjeftiniji aranžman. Ali, od realiteta je snažnija želja da „razrušeni život“, u novom prostoru i vremenu, zadobije statusne i svakodnevne znakove prošlosti.
„Egzil je (…) temeljno diskontinuirano stanje postojanja. Egzilanti su odsječeni od svojih korijena u prostoru/geografiji i vremenu te osjećaju potrebu povratiti svoje razrušene živote. Ostavljeni su bez tradicije i povijesti. Svedeni su na vlastito postojanje duboko uronjeno u subjektivnost. Povijest je za njih duhovni most između prostora i vremena, između domovine i tuđine, između vlastite mitologije i povijesnih činjenica.“
Prijatelji, u novoj sredini, više djeluju kao „vlastita mitologija“, refleksija prošlosti i uobrazilja u sadašnjosti.
Ostvarivost želje da odu na odmor, Katarina vidi u, navodno, brojnim prijateljima, za koje kaže da „svi imaju kuće na moru“, a što je u socijalnoj opreci u odnosu na podatak da Katarina i njen suprug više nemaju svoj dom. O karakteru tog „prijateljstva“ između dva različita socijalna sloja donekle svjedoči i Katarinina rečenica: „Valjda će se netko sjetiti, znaju u kakvoj smo…“
Ova nerečenost „teške situacije“ pojavit će se još nekoliko puta, u kontekstulanoj jasnoći da se radi o ljudima koje je stresla neka teška nevolja: „Znaš da smo jedva… (pronašli stan)“, „Znaju da smo… (bez novaca)“. Ti ljudi vjeruju da imaju, ili žele da imaju neke prijatelje, kao što su ih imali nekada, i taj motiv se, kao i motiv odlaska na odmor, proteže kroz priču kao konstanta potrebe da se nadomjesti izgubljeno, makar kao privid.
U odgovoru na ideju o prijateljima i njihovim kućama na moru, muž kaže: „Da imaš kuću pozvala bi pola grada“, a iz čega vidimo da ona nema kuću, i da je kod njih dvoje prisutna želja da ugoste nekoga, kao što bi neko, sada, mogao ugostiti njih. Jer, izbjeglica jedino može biti pozvan u goste, a ne može, jer nema gdje, nekoga ugostiti, i to je čežnja kojom se dodiruju vremena prošlosti i jednakosti sa ljudima oko sebe.
U nastavku, Katarina opovrgava tezu o „tolikim prijateljima“, jer u odnosu muževljev prijedlog da upitaju „Paulu i Vladu (koji) idu na Krk, imaju veliku kuću…“, ona kaže: “Što ću ih pitati, znaju da nemamo s kim“. A onaj ko nema s kim, očito je bez prijatelja.
Motiv jedne torbe, u kojoj je smješteno sve što imaju, pojavljuje se kad Katarina kaže: „Moram prepakirati, ove godine nosim samo jednu. Prtljažnici su tako maleni. Što sam glupa, pa imamo samo jednu“, a iz čega je jasno da su supružnici prethodnih godina išli na odmor, i na odmor nosili više torbi, ali se dogodilo nešto – nerečeno, a pogubno – zbog čega sada njih dvoje imaju samo jednu torbu.
Nakon dijaloške sekvence o Katarininom „bolesnom pospremanju stana“, zbog straha od gazdarice koja bi kad otputuju mogla zateći rusvaj, a jedva su pronašli taj stan, slijedi dijalog o prijateljima koji bi ih mogli pozvati na odmor. Taj strah od represivnog autoriteta gazdarice, dodatno tjeskobom ispunjava beketovsko čekanje i nadanje da će stići spasonosni poziv od prijatelja. Čekanje je dramatično zgusnuto pa supružnici ne žele ni telefon koristiti, jer ih mogu zvati prijatelji. Konačno, telefon zvoni, ali, susjeda javlja da im kupaonica kvasi. Telefon, kao figura mogućeg poziva na zajednički odmor, i u nastavku će biti važan činilac izlišnosti i neminovnosti čekanja.
U toj psihotičnoj tjeskobnosti, pred sutrašnju nedjelju, koja prijeti mrtvilom, jer agencije ne rade, i šanse za odlazak se svode na minimum, Katarina predlaže da „krenu napamet“:
– „Ti si luda, po ovoj vrućini, u našim godinama, sjediti na molu s dvije torbetine“ – odgovara suprug, a iz čega proizilazi da su supružnici u poodmaklim godinama, kad im zdravlje ne dopušta da se ponašaju kao za „naših ljetovanja prije…“, ako već ne mogu, kao doskora, „nositi višak stvari“ i „ići svojim autom“. Katarina, čak, bježi od tih sjećanja, jer na pokušaj supruga da atmosferu skrene ka reminiscencijama na prijašnja ljetovanja, ona odgovara: „Ne sjećam se“. Ljudi su to, očito, koji su imali socijalno stabilan život, koji je, usljed nečega, rasut i sveden na jednu torbu i podstanarski status.
Katarina koristi momenat kad suprug nakratko izlazi iz stana, da kupi vino, ili lubenicu – Katarini je svejedno šta će kupiti, samo da izađe – kako bi nazvala Ivanku.
– „Sišao je, sad ću nazvati Ivanku, ne mora on znati. Reći ću da je ona zvala.“
Upravo u ovoj replici očituje se strah od priznavanja i prihvatanja ponižavajuće pozicije (vjerovatno) izbjeglice prema kojoj niko ne ide raširenih ruku, i koja je osuđena da emotivne krhotine nerijetko sastavlja iluzijom i uobraziljom. Katarina se ne plaši da će je Ivanka ugledati u nedoličnom svjetlu, kako zivka, ponižava se, moljaka, jer je Ivanka dio tog novog, izbjegličkog ambijenta, u kome je Katarina neko drugi. Katarina se plaši da će je u tom samoponiženju ugledati njen suprug, jer on zna ko je Katarina bila prije nesreće koja ih je zadesila.
Iz Katarininog obraćanja Ivanki vidi se, čak, da Ivanka u prvi mah ne prepoznaje Katarinin glas: „Halo, kako tko, Katarina“, a što kazuje o karakteru i plitkoći tog prijateljstva na koje, u svijetu izbjeglištva i odvojenosti od sebe prošlih, računaju ovi supružnici. Ivanka, naravno, nema strpljenja za Katarinu, a kamo li za ljetovanje sa njom. Katarina priznaje svoje „poniženje i sramoćenje“, i odlučuje da o ovom pokušaju ništa ne kaže suprugu.
Joseph Brodsky piše da je egzil „škola poniznosti“, a Edward Said primjećuje tu potrebu za prilagođavanjem i strah od poniženja, to imitiranje domaćina, kao u nastojanju Katarine i njenog supruga da i oni, u novoj sredini, idu nekud na odmor i imaju neke prijatelje. Said piše:
„Emocionalna konstelacija egzilanta nije u ikojem slučaju jednostavna. Strahuje da u novoj sredini ne bude odbačen i ponižen. Strahuje zbog toga hoće li se prema njemu odnositi s prijezirom, ironijom ili samilošću, ili hoće li se moći i znati prilagoditi. Njegov prvi refleks nije pokazati razlike, nego proći što neprimjetnije. Imitira domaćine, iako najčešće u tome ne uspijeva…“
Said govori o strahu od samilosti, kao obliku poniženja, i upravo u tom prostoru može se očitati sekvenca sa prosjakinjom, kojoj Katarina daje milostinju, iako i ona sama nema dovoljno. Začula je zvono na vratima, i pomislila: „Sigurno Paula“. Ali to je žena u crnini, kojoj Katarina kaže: „…i mi smo, razumijem.“ Katarina sprema milostinju, računajući da će – valjda imati toliko kad se vrate s puta. – „Jadna žena, ima i oni koji su gore prošli“ – kaže Katarina, čime otkriva kolektivne razmjere nesreće koja je zadesila i ženu u crnini, i njih, a što u odnosu na činjenicu da nemaju kuću, da su imali kuću, da su sada podstanari, smisaono utočište ima samo u statusu i u stanju izbjeglištva.
„Katarinu je nešto stezalo u grlu“. Psihotično iščekivanje telefonskog poziva produbljuje se kad suprug ode do govornice da provjeri radi li telefon. Panična čežnja da budu pozvani, da odu na odmor, da dohvate normalan život, izlazi iz okvira normalnog ponašanja. Plima nade nad realnošću, nad tugom i beznađem, daje ovoj priči donkihotovsku tugaljivost, jer čini se da nema dovoljno ponižavajuće situacije a da se supružnici iz nje ne oporave u tankoj nadi da će se stvarnost razviti ka njihovim čežnjama.
Na kraju priče, još jedna nada, Paulin poziv, Katarina je obavila razgovor, suprug izlazi iz kupatila i pita kad kreću, zaključuje kako ipak ima divnih ljudi, jer „prijatelji su prijatelji“, ali:
– „Kažu, donijet će ključ da im zalijevamo cvijeće i dovest će Rikija. Ove godine idu bez psa. Žele se odmoriti“.
Njihovim prijateljima smetnja je i njihov pas, a kamo li oni, čija se vrijednost, u novim društvenim okolnostima, svodi tek na adresu za zaljevanje cvijeća i čuvanje psa. Ali, Katarinu i njenog supruga, uprkos svemu, nadvladava čežnja za prijateljima, za nekim koga će makar tako zvati, njih dvoje ne vide neravnopravan i ponižavajući odnos u tom „prijateljstvu“, i kreću u panično pospremanje kuće, serviranje čaša za vino, pravljenje propuha, jer „oni ne puše“, čine sve kako bi uveličali taj čas bliskosti kada im Paula i njen suprug dovode kera na čuvanje. …A sve namjesto prvobitnog očekivanja da će sa Paulom i njenim suprugom otputovati na odmor.
Upravo nerečenošću izbjegličkog konteksta, Jozefina Dautbegović ističe kompleksnost psihičkih i duhovnih nemira u kojima se pokušavaju saobraziti uništeni i nepoznati svjetovi. Nema konteksta, nema povijesnog trenutka, fokus je na psihi koja nostalgične ispade za „običnim“ stvarima (odmor, prijatelji, i sl.) može iskazivati ponajprije u stanju izbjegličke traume.
Fatmir Alispahić
Tešanj, 17.12.2013.