U traganju za bosanskim vremenom
Slikar Fikret Jahić hoda po tišini. Osluškuje. Ne bi li susreo kakav zalutali glas o nama. On bojama plijevi svoja hodoljublja po nepoznatom. Neko bi uzeo sjekiru pa sasjekao šiblje, prokrčio put, upalio fenjer… Fikret uzme boju i njome otpuhne prašinu sa zaboravljenih i zagubljenih predjela naše unutrašnjosti. Onda, na kist, na prst, na krpicu, na slikarsku džidžu, natopi kolorit sna, pa tim sjajem nadmaglice uglača ono što je pronašao.
Te njegove staze i bogaze nalik su na prašumu sjećanja kojom već dugo niko ne hodi, na zaboravljenu ostavu starih stvari, na šipražjem i trnjem obrasle šumske staze, na podrume, zemunice, tavane, zamandaljene ladice i sehare, napuštene kuće i kolibe – gdje god se moglo skriti vrijeme. On hoda onuda kud već dugo ne hoda niko. Poput kakvog istraživača, pustolova, arheologa, alhemičara, koji bi da svojom putujućom, karavanlijskom, likovnom laboratorijom oživi to što, dovraga, i jeste i nije živo.
Kad u mermernim galerijskim odajama, u dekoru reflektora, kravata, brada, titula, karmina, štikli i sl., susretnemo slike Fikreta Jahića, doima se to kao incidentan spoj izložbeničarske prakse sa motivima čija imanencija nije prikazivanje, već življenje u osami. Otuda slike Fikreta Jahića u različitim ambijentima govore različitim jezicima: u galerijama ih možete osjetiti u najdubljem otklonu od uzavrele stvarnosti, one su vanvremenski putnici koji su tek igrom slikareve volje kod nas zaustavili, otud privlače pozornost, jer strše od ritma života koji pulsira svakom izložbom i njenim predstavljačkim prostorom; u kući, već, sa tim slikama možete voditi dijalog, muhabetiti, jer su namijenjene otkrivanju, suočavanju, dopunjavanju…, ona, slika, kao da ima oči koje se otvaraju tek pred jednim gledačem; pak, te slike izložene u ambijentima svoga izvorišta, na kakvom tavanu ili u šupi, što će se teško ikada dogoditi, te bi slike govorile jezikom jedinstva sa tim izgubljenim prostorom i bezvremenom.
Fikret Jahić nije ni prvi ni posljednji slikar, ni umjetnik, koji će pokušavati da uokviri izgubljeni motiv ili detalj. No, vjerovatno je jedan od rijetkih koji se sav predao traganju za izgubljenim vremenom. On, uistinu, živi svoje slike. On je opsjednut traganjem za motivima koji su igrom sudbinskog vrtloga istrgnuti iz vidokruga života. On pod kišama i vrelinama pješači bosanskim selima, po kaljavim i prašnjavim drumovima, zastaje pred napuštenim kućama, razgovara sa sjenama, pticama, biljkama, sa kamenom i drvetom, raspituje se, probija se do zaboravljenih tavana, budžaka, ostava, do riznica izgubljenog pamćenja, kako bi iskopao kakav predmet, neku šaru koju su stvorile kiše, mrazovi i žege, koju će u stvarnosnom ili ma kakvom stilizacijskom okviru pretočiti u likovni svijet.
On je jedan od rijetkih koji slikarsku tehniku smatra otvorenom za dopisivanje, do nepojmljive anarhije; za njega su i blato, i kiša, i biljka, i kahva, i šerbe, i srebrnasti pužev trag, i ko zna šta sve još, mogućnosti za polifoniju likovne tehnike. On slika i ružinim sokom, i mahovinom, i jajetom prepelice, i rastopljenom hrđom…
Malo je znano da je neke svoje podloge Fikret Jahić ostavljao u herlavim šupama, da pokisnu, odstoje, da se omemlaju, uzlate i uzelene, kako bi dobile šlagvort za ispisivanje zapuštenosti. Neke je, opet, ostavljao duboko u šumama, pod pepeljastim gljivama i pod rumenom rujevinom, vjerujući ne samo u tehnološki, već i u metafizički doprinos vajarskog umijeća netaknute prirode. Nekim slikama je u zametku govoreno, nad nekim proučeno, neke su slušale ezan, neke sazlijske kiše tonova, a neke Modru rijeku Maka Dizdara… Nema ni jedne slike Fikreta Jahića a da nije doživjela ovu metafizičku pripremu, od svog odrastanja u ambijentu slikareve prirode, pa do obraćanja njenog tvorca. Te slike su metafizičkom nakanom spojene na hiperlikovnost i hipertekstualnost, kao mogućnost kontaktiranja otvorene plohe sa svim dostupnim likovnosnim i filozofijskim doprinosima; u priremi, na tu sliku djeluju i priroda i riječ, i vjetar i zvuk, a slikar je tu tek dirigent koji će da pojača crte ovog mnogoznačenjskog, nesputanog, prirodoslovlja.
Fikret Jahić hoda po tišini, i osluškuje. Danas je možda u Osmacima, u Devetacima, u Vršanima, u Međašu-Stožeru, u Hrasnom… U podrumu neke kuće. Tamo odgoneta, čita, prepjevava šare koje je vrijeme ispisalo na nekakvoj sehari, vretenu ili ibriku. Iza tih šara je priča, o ljudima kojih odveć nema, i o čijem postojanju svjedoče tek predmeti koji su iza njih ostali; tu nedopričanu priču, kao dodirnuti trenutak njene vanvremenske ustajalosti, Fikret Jahić meće u ram, u kome slika biva tek otrgnuti kamenčić mozaika jedne nevidljive, teško uhvatljive, a sveprisutne riznice svjedočenja.
Slikar, dakako, zna da je neobuhvatno sve ono što je iza običnih ljudskih bivstvovanja ostajalo kao trag. On tek može uzeti detalj tog svijeta kao paradigmatski ilustrativ jednog metasvjedočenja o treptajima koji nas uvjeravaju da nismo sami, da uz nas vazda hode i tragovi prošlosti. Kroz likovni opservatorij Fikreta Jahića ti treptaji se nekada prelamaju kao apstraktne, razlivene, patinaste plohe tišine; ponekad su to prepoznatljivi oblici koji, zbog slikareve nakane da ih ne razodjene od natruha vanvremenosti i ustajalosti, djeluju umetnuto u kontekst naše životnosti; ponekad nad tim oblicima susrećete magličaste obrise razlivenih boja, ponekad višeperspektivnost samih oblika, što će reći da likovni svijet Fikreta Jahića, i kad se dotakne realističkog motiva, uvijek biva presvučen treptajem, snoviđelicom, nevjericom u bitak predstavljenog. Sa tih slika isijava filozofija neuhvatljivosti trenutka, i općenito – života, koji promiče poput predjela gledanih iz kupea brzog voza; njegova sveta ukletost može se tek osjetiti, a nikad do kraja definirati. Slikarska poetika Fikreta Jahića ne teži da zahvati ono što je neporobljivo, ali nastoji da to dokači tek u opsegu koji je dohvatljiv golim okom: u trenu, u prolazu, u osjećaju, u spoznaji da nam je dato tek da propratimo neuhvatljivo.
Kada bi u literaturi tražili svjetovnik koji nalikuje likovnom životu Fikreta Jahića, vjerovatno bi se zaustavili u Makondu iz Markesovih Sto godina samoće. Jahić markesovski traga za čudima Bosne, za zaturenim i zaboravljenim značenjima oblika i predjela, pokušavajući da kroz riječ boje pošalje poruku o svijetu koji nas okružuje. Taj svijet nije uvijek sve što vidimo golim okom. Ima nešto i izvan i iznad nas.
Fatmir Alispahić, književnik