Srebrenički publicista Sadik Salimović napisao je svoj prvi roman, ali, i prvi roman o Srebrenici koji se fokusira na najdramatičniji dio srebreničke golgote – na proboj prema Tuzli. „Put smrti“ je naslov romana, a ujedno i sintagma koja se (uz „marš smrti“) odmah nakon ovog događaja odomaćila u historičkom pamćenju, i koja u domaćim, ali i međunarodnim okvirima podrazumijeva samo jedno značenje, ono koje Salimović napomenom na kraju romana definira ovako: „Nakon pada Srebrenice, zaštićene zone Ujedinjenih nacija, oko 15.000 ljudi je krenulo šumama na put spasa prema Tuzli. Na tom putu, po evidenciji organizacije Crvenog križa, oko 8.000 ljudi je nastradalo i vode se kao nestale osobe.“
U savremenoj povijesti je bilo genocida jednako bolnih, kakav je i ovaj, zasad posljednji, u Srebrenici. No, povijest ne pamti događaj poput „puta smrti“, koji u događajnoj manifestaciji odslikava semantiku pojma genocid, odnosno, sintagmu „genocid u Srebrenici“, jer se baš tu, u kristalnoj jasnoći, potvrđuje odlučnost ubica i bespomoćnost žrtve. Historički magnetizam ovog događaja odveć privlači medijsku pažnju, ali okuplja i sve veći broj hodočasnika iz zemlje i inostranstva, koji svake godine kreću na memorijalni pohod „Marš smrti – put do slobode“, gdje tokom trodnevnog marša, na putu dugom 70 kilometara, evociraju uspomenu na najtanji prolaz između života i smrti u jednom kolektivnom događaju i pamćenju. Za Čovjeka ne postoji dublje poniženje od situacije da bude, bez ikakve krivice, progonjen i lovljen, rekli bismo – kao divljač, ali, i gore, jer lovljenje divljači ima nekakav cilj, a lovljenje ljudi, kakvo se dogodilo nakon pada Srebrenice, može biti uslovljeno isključivo najdubljim ponorima uma u ljudskom rodu. „Put smrti“, i u stvarnosti, a evo i u književnosti, upravo svjedoči o tim krajnostima ljudskog bitka, o borbi za život, i o nastojanju da se život grupe, i pojedinca u toj grupi, ugasi i zatre bez ikakva nama razumljiva razloga. Za takve mentalne i moralne ponore, koji su teško pojmljivi ljudskom umu, civilizacija je smislila riječi: genocid i genocidnost.
Otud, velimo, nije čudo što je „put smrti“ u svjetskim medijima i u dokumentarnim pričama o genocidu u Srebrenici, uvijek zauzimao posebno mjesto, kao prostor najtežeg ljudskog – i emotivnog i fizičkog – iskušenja, gdje su zidovi između života i smrti tako tanki, i providni, da se čine gotovo da i ne postoje. Trebalo je najmanje desetak godina da se sa kolektivnog pamćenja počnu skidati naslage šoka i zbunjenosti, da bismo tek danas počeli dobijati konture organiziranog pamćenja i sudjelovanja u komemorativnim manifestacijama. Šta je to što svake godine sve veći i veći broj ljudi vuče da se prijave na ovaj memorijalni pohod, kako bi u minijaturnoj formi, siti i obučeni, i bez straha da će biti ubijeni, osjetili teškoće trodnevnog pješačenja na relaciji od 70 kilometara? To je ona metafizička magija, koja je potaknula i Sadika Salimovića da pokuša u literarnu formu uobličiti, rekosmo, najdramatičniju, završnu epizodu iz epopeje genoicida u Srebrenici.
Sadik Salimović se kao iskusan novinar, koji je stasavao u turbulentnim 80-tim godinama, izverzirao za (pred)osjećanje događaja, i u punini je razumio historički i medijski potencijal „puta smrti“, koji će tek u godinama koje dolaze poprimati značenje općeg mjesta u komemorativnoj kulturi Svijeta. Kao i svi historijski događaji, koji plijene pažnju svojim dramaturškim potencijalom, tako je i ovaj događaj potrebit za svim vrstama publicističkog sagledavanja i umjetničkog uobličenja, odnosno, čitateljskog i gledateljskog preživljavanja.
U onome vaktu malo bismo znali, a gotovo ništa ne bismo suosjećali sa dramama sa Kozare, Neretve i Sutjeske, da o njima nisu snimljeni filmovi koji su, što nadojili, a što zadojili naše historičko pamćenje, pa je kolektivitet imao osjećaj da je izrastao iz tih herojskih vremena. Vjerovatno je i kod nas, i drugdje, i prije, i poslije, bivalo velikih događaja koji nisu dobili umjetnička tumačenja kakva zavređuju, jer, jednostavno, nije bilo političkog a time ni kulturnog interesovanja. Za Srebrenicu ima umjetničkog interesovanja, možda ne u mjeri u kojoj bismo željeli, i u kojoj je to potrebno, ali, ima ga više nego što su umjetničkim interesovanjem počašćena neka druga slična, genocidna, stratišta. Ipak, djeluje nevjerovatno da se, uprkos tzv. procvatu bh. kinematografije, ni jedan autor nije osmjelio da pokuša stvoriti filmsku priču o genocidu u Srebrenici. Do daljnjeg, Srebrenica će u kolektivnom pamćenju, naročito mlađih generacija, živjeti u neredovnim znakovima i sputanim značenjima, uglavnom dokumentarističkim, koji se u medijskom prostoru pojave svakog 11. jula. Dokle god se u umjetničkoj formi, i to masmedijskoj i popularnoj, kakva je film, Srebrenica ne ispriča, ne osvježi i ne približi širokim slojevima, dotle će biti neizvodljivo suosjećanje za žrtvama genocida u Srebrenici, u željenom emotivnom kapacitetu.
Pisali smo već da – samo umjetnosti može prekodirati i kroz vrijeme i prostor prenijeti iskustvo žrtve, kako bi ljudi u budućnosti, u ma kojoj zemlji, mogli suosjećati sa patnjama, recimo, Jevreja u holokaustu, ili Bošnjaka u Srebrenici. Ili, šta bismo mi danas znali o španjolskom gradu Gernika, u kome je stradalo oko hiljadu civila, da ovaj događaj nije ovjekovječio Pikaso na svome čuvenom platnu? Šta bismo znali o Ani Frank, i o drugim sličnim sudbinama jevrejske djece, da nije sačuvan i objavljen „Dnevnik Ane Frank“? U našem eurocentričnom kulturnom prostoru ne egzistira ni jedna priča o patnjama palestinske ili iračke djece, pa otud živimo kao da njihove patnje i ne postoje. Iz ovih nekoliko općih primjera uočavamo da isključivo umjetnost može posredovati emotivno iskustvo žrtve, pretočiti ga u suosjećanje, i tvoriti kolektivno historičko pamćenje, kao edukativnu, moralističku i antifašističku poduku, s ciljem da se preduprijede slični tragični ili genocidni događaji. Kultura pamćenja je najbitnija oblast u izgradnji bosanskohercegovačke budućnosti, ona je poput temelja na kojima se gradi kuća, koja će u ovisnosti od armature i marke betona biti u stanju da izdrži ili ne izdrži iskušenja ponavljanja povijesti. Otud bi društveni i politički interes trebao pokazati posebnu senzibilnost prema umjetničkim projektima čiji je cilj razvijanje kulture pamćenja, a posebno prema autorima koji zavređuju punu moralnu i materijalnu podršku.
Ovo kazujemo kako bismo roman Sadika Salimovića, prije uskog, umjetničkog i tekstualnog, promatrali u široj, kontekstualnoj razini, prvo, s aspekta potrebe da se podstiču ovakvi projekti, a drugo, s aspekta mogućnosti da upravo ovakvo štivo bude podsticaj za realizaciju mogućeg filma o Srebrenici. Salimović je i prethodnom svojom knjigom, publicističkim djelom pod naslovom „Knjiga o Srebrenici“, pokazao da želi na jedan poseban i izvorniji način Srebrenicu tumačiti u užem i širem kulturološkom kontekstu. Naime, „Knjigom o Srebrenici“, Salimović je nastojao izbjeći i novim kvalitetom upotpunuti šablonizirano prikazivanje genocida u Srebrenici, tako što se Srebrenicom bavio sa aspekta njenog povijesnog i kulturološkog kontinuiteta, čime je bitno proširio objektiv recepcije Srebrenice.
Novom knjigom Salimović je načinio jednako vrijedan iskorak, jer nam je podario lako čitljiv i dinamičan kratki roman, o centralnoj povijesnoj tački genocida u Srebrenici. Salimović je uspio prepoznati temu koja i u dramatskom i u značenjskom smislu sažima sve što bi čitatelj, danas ili sutra, ovdje ili tamo, trebao osjetiti ako se želi upoznati sa suštinom genocida u Srebrenici. Potom, primijenio je savremenu spisateljsku metodu, uzeo je za temu stvarni događaj, ispunio ga prototipskim fragmentima iz mnoštva svjedočenja, i uvezao ih elastičnom formom u cjelinu. Forma putovanja, tačnije – lutanja, mnogo puta se pojavljivala u književnosti, i uvijek se pokazivala veoma podatnom za narativne rukavce, digresije, skretanja, povratke i hitre odlaske iz glavnog narativnog toka. Okvir lutanja, na „putu smrti“ prema Tuzli, upravo je idealan okvir da se kroz njega provuku dva bitna sporedna bloka, prvo, reminiscencije na to kako se nekada živjelo, drugo, priče o životu u opkoljenoj Srebrenici, koje se kao vertikala patnje upoređuju sa „putem smrti“ koji svjedoči da i od najgoreg ima gore. Ma koja druga forma, koja bi sputala iskazivanje arhetipskih elemenata od koji se sastoji odslikavanje mozaika o Srebrenici, ostavila bi nas bez nekih bitnih rakursa i iskustava. Salimovićev model putovanja/lutanja je toliko fleksibilan da je kroz njega moguće funkcionalno provući baš sve što se želi kazati o Srebrenici. A zašto je to tako? Zato što Salimović prati jednu grupu koja danima luta i traži put ka Tuzli, i što ti dani lutanja, u smrtnoj opasnosti, gladi, iznemoglosti i neizvijesnosti, otvaraju prostor za svekolike reminiscencije, emotivne izljeve i povlačenja, tumačenja života i smrti, pa čak i crnohumorne sekvence koje kazuju o vitalitetu bosanskog duha.
Salimović je, pretpostavljamo, godinama slušao, sakupljao, selektirao i rafinirao ono najjače što predstavlja iskustvo genocida u Srebrenici, i to kroz događaje, situacije, promišljanja, prepričavanja, definicije, pa čak i jezičke osobenosti (npr. „Brzih dana bićete skupa.“), te je sve to zgusnuo u ovu priču koju smo u fragmentima oslušnuli iz nekolikih dokumentarističkih svjedočenja. Njegov roman je esencija srebreničkog iskustva, ne samo u smislu forme koja je omogućila funkcionalni protok općih mjesta, već i po mnoštvu situacija, dramaturških i misaonih mjesta, koja pripadaju bezmalo svim ljudima koji su živjeli ili preživjeli genocid u Srebrenici. Otud se roman Sadika Salimovića doima kao jedav veliki kolaž priča i slika o teškim iskušenjima koja su proticala kroz opkoljenu Srebrenici, kroz „put smrti“, a što u narativnom okviru lutanja ima puno opravdanje, jer nam glavne likove iz Salimovićeve grupe približava u njihovim emotivnim titrajima, suočavanjima, strahovima, mirenjima i nemirenjima sa situacijom beznađa.
U nastavku ćemo na nekoliko primjera nastojati da ilustriramo te mozaične iskre koje je Salimović komponirao u glavni narativni tok. Zanimljivo je primijetiti da Salimović ne pravi nikakvu ekspoziciju, prilaz centralnom događaju, već nas odmah uvodi u njega. Pri početku romana čuje se i ovakva replika: „Doktor ovdje nema posla. Šta i da te spasi? Da te previje i – šta onda. Kud ćeš dalje?“ Autor nas je svojevrsnim paradoksom o izlišnosti liječničke pomoći uputio u upitnost opstanka na „putu smrti“. Šta vrijedi lijek, intervencija, zdravlje, kad se sve to sažima u pitanje: Kud ćeš dalje?
Zanimljiva su nekolika poređenja sa životom u opkoljenoj Srebrenici, koji je već etabliran kao pakao pred očima i savješću savremenog Svijeta, a što, dakle, nije najgore u poređenju sa iskustvom „puta smrti“. Evo jednog pasaža koji odslikava taj odnos: „Dok je bio u Srebrenici često je razmišljao kako je teško, kako se svi nalaze u obruču i da neće preživjeti. Bilo je strašno dvije-tri godine i pomišljao je da je to najteži dio njegovog života. Sada je uvidio da može biti i gore. Tamo je bar imao nadu, ali ovdje je više ne vidi.“
Brojna su podsjećanja na prošla vremena. Likovi se, u snovima, ili u razgovorima, u bunilu koje se preljeva iz jave u san i obratno, prisjećaju prošlosti, poput Seje koji je prije pet godina bio na moru sa suprugom i dvoje djece. Salimović nenametljivo pravi psihološke mikroanalize tih kontrasta u životima koji su dodirnuti smrću u najgorem, ponižavajućem obliku, te je sasvim prirodno da to rubno stanje propituju u svojoj drugosti, u svojim sjećanjima na vremena kad im se činilo da je život siguran i stabilan. Sljedeći dijalog upravo ukazuje na otpor prema vremenu u kome je ljudsko dostojanstvo srozano na nivo divljači koja se lovi iz zabave: „- Nemojte reći… ne govorite da sam se patio… ako neko drugi upita za mene, slobodno recite da sam umro 1992… umro sam kad se zaratilo… ovo ovdje i nije neka smrt… / – Ali sad je ’95. Zašto da kažemo da si umro ’92.? Upita Musa držeći mu glavu da ne padne na zemlju. / – Do 92. sam lijepo živio. Otad nije bilo života! Samo patnja… samo recite da mi na nišanu napišu: rodio se 1952. – umro 1992…“
U agoniji lutanja, u pauzama, promišljanjima i dijalozima, prelamaju se mnoge sudbine, intimističke priče, kakva je ona o čovjeku čija su djeca i žena u Njemačkoj, a koji veli: „E, koliko još ima da se ide šumama do Tuzle? Ima najmanje stotinu kilometara, a ja se ne mogu maći odavde. Koliko tek ima do Njemačke?“ Samo prefinjena spisateljska vještina mogla je iskristalizirati taj poetički momenat, to pitanje: Koliko tek ima do Njemačke? – a koje razumijevamo kao čežnju sa svojima. Na istom tragu je i replika: „Ako se moja žena poslije uda, pobrini se za moju djecu, izvedi ih na selamet.“ – što nam ukazuje na mnoštvo porodičnih tuga i nesreća koje je potaknula nesreća genocida i agresije. Salimović kroz takve minijature širi objektiv i genocidnu nesreću ne promatra samo kao udar na ljudske živote, već i kao unutarnji potres u kome su uzdrmani moralni stubovi mnogih porodica i zajednica.
Nailazimo, rekosmo, i na blage crnohumorne nijanse, kakva je, recimo, priča o profesoru: „ – Bogami, profesor prohlupo. / – A, šta ako je u pravu. Čovjek se načitao knjiga. Možda nešto i zna. / – On je profesor fiskulture. Šta on zna o ratu.“
Kao i glavni narativni tok, tako su i brojne digresije ispunjene dokumentarističkim materijalom. Evo čega se u teškim trenucima prisjetio Mrki koji je bio vođa ove Salimovićeve grupe: „U vrijeme zatišja i mira, ako se tako može reći za vrijeme opsade Srebrenice, priređena je fudbalska utakmica i samo od jedne granate, na igralištu kod škole poginulo je 80 osoba, a oko 200 ih je teško ranjeno.“ Kao što se vidi iz ovog primjera, Salimović se poslužio (pri)sjećanjem svojih likova da kroz priču provuče mnoge momente koji ilustriraju život u opkoljenoj Srebrenici. S druge strane, u glavni narativni tok Salimović ubacuje mnoge opće momente iz dokumentarističke priče o Srebrenici, kakav je i ovaj: „Svi su se umirili i slušali glas sa ceste: ‘Siđite ovamo, niko vam ništa neće. Siđite u grupama ili jedan po jedan!’“ Ili: „Granate su bile napunjene bojnim otrovima i mnogi ljudi počeše se čudno ponašati. Jedan mladić potrča ka pravcu odakle je dolazila pucnjava.“
Salimović nerijetko pokazuje i fini dar da poetizira određene momente, ali, da ih ne odvuče u patetiku, već da (samo)ironijom načini otklon od ove zamke, kao u situaciji u kojoj prepoznajemo i intertekstualne zahvate: „ – Ljudi, zaboravite Srebrenicu. Valja nama preko rijeke. Prvo moramo preko ceste, pa onda preko rijeke. / Faretu su ove posljednje riječi Mrkog bile isuviše dobro poznate. / – Valja nama preko rijeke. To k’o ono iz pjesme što smo učili u školi za lektiru. Znam je napamet, a nikad nisam mogao pretpostaviti da ću se s njom lično susresti. Baš je tako – valja nama preko rijeke. Ako bude k’o u pjesmi, spašeni smo.“
Posebna analiza dala bi se napraviti o prikazivanju i razumijevanju gladi i hrane u ovom Salimovićevom romanu, koje je oneobičajeno dotle da vjerujemo kako je te slike mogla proizvesti samo stvarnost, a nikako spisateljska mašta. Primjerice, kad naši likovi u snijegu nađu ogriske od jabuka i konstatiraju: „Da su bili naši, ne bi bacali ovolike ogriske jabuka, pojeli bi ih cijele.“ Upečatljive su priče o pronalasku gljive, o lizanju kesice u kojoj je nekada bilo soli, o hvatanju koze u srpskog pastira, o krađi torbe od pastira u kojoj se našao komad slanine… Salimović je tu sjajno izveo moralnu dilemu: ubiti pasitra, i uzeti mu torbu, ili ne ubiti pastira i pokušati mu ukrasti torbu, a da on to ne primijeti. Na ovoj moralističkoj tački savršeno se očituje nastojanje da se ostane čovjek uprkos iskušenju genocida, i ova situacija, po svojoj dramaturškoj strukturi i moralističkoj pouci, spada u red najboljih naših priča o ustrajnosti žrtve da ne izgubi ljudski lik i da ne počne ličiti na svoje progonitelje.
Na tu situaciju naslanja se i jedna od najljepših sekvenci o hljebu u našoj literaturi. Nakon što je u torbi pronađen komad hljeba… „Izvadio je hljeb, pomirisao ga i htjede da ga da mladiću. / – ‘Daj da ga barem i mi pomirišemo!’, reče Sejo skoro kroz plač. / Mrki zastade. Pruži hljeb prema Seji. Ovaj priđe i duboko nekoliko puta pomirisa hljeb. Odmače se. Mrki pruži hljeb prema Salki koji priđe pomilova hljeb, a zatim prinese nos i pomirisa. I ostali su to učinili.“
U romanu ima mnoštvo literarnih medaljona, podsticajnih da se o njima kaže koja riječ, jer ukazuju da je autor cijeli rukopis brižno pripremao i dotjerivao – ali, ako bismo mi govorili o svemu, šta bi ostalo za čitaoce?! Ipak, neka nam bude dozvoljeno da primijetimo i lijepu priču o Mustinim cipelama, potom o Faretu, koji bi bio glumac da nije ovog kijameta, pa onu bezmalo filmsku selidbu radnje u Holandiju, gdje jedan dječiji rođendan biva označen srebreničkom tragedijom, ili, pak, rečenicu koja najbolje odslikava avetinjsku iscrpljenost likova iz „Puta smrti“: „Vidjevši drugoga, suočavali smo se sa samim sobom.“ Možda ponajbolja, najinspirativnija, u literaturi neviđena i otud antologijska scena je ona sa navijanjem sata, gdje likovi ne znaju koliko je sati, ali, imaju potrebu da žive u vremenu, iako su odveć u bezvremenoj, samrtnoj zoni, iz koje slijedi replika: „Stavi nek’ je sad sedam sati.“ Samo o ovoj sceni dao bi se napisati zaseban esej.
Dođosmo do kraja ovog kratkog ilustrativnog prohoda kroz znakovite momente iz romana Sadika Salimovića. Pa i da zaključimo… Ovaj roman ne samo da je korak više u približavanju emotivnog iskustva genocida u Srebrenici nama u ovim i nama u budućim vremenima, već je i djelo koje svojom dramaturškom fakturom plijeni čitateljsku pažnju, jer govori o rubnim područjima ljudstva i ljudskosti. Sadik Salimović je majstorski odabrao neobrađenu temu, i pismeno je izveo od početka do kraja. Napisao je kratki roman koji bi se začas mogao pretočiti u filmski scenario, u film čija produkcija ne bi bila skupa i neizvodljiva. Fleksibilna narativna struktura romana podatna je za dopisivanja i prilagođavanja, te ne treba bježati ni od njegova drugog i proširenog izdanja, niti od pretakanja u formu scenarija za film, scenarija za tv seriju, dramskog predloška za pozorište ili scenarija za strip. Ovaj dijapazon mogućnosti dodatno ukazuje da je Sadik Salimović napisao čitljivo i podsticajno djelo. Nadati se da će objavljivanje „Puta smrti“ Sadika Salimovića biti prvi korak u umjetničkom razvoju ove teme.
Batva, 11. II 2008.
Fatmir Alispahić