Već dvadesetak godina Amela Tupković živi kao jedan od vrsnih kozumenata savremene umjetničke produkcije, ali i kao autor koji se realizirao u svome privatnom kosmosu. Njena veza sa duhovnošću i kreativnošću bila je životni stil, način funkcioniranja u svijetu koji nudi malo ili nimalo katarzičnih pejsaža. Stoga je Amela Tupković izgradila svoj svijet, u kome se hranila najljepšim plodovima duhovnosti, ali, i u kome je nastojala da dio sebe, svojih promišljanja i zapitanosti, uokviri u riječ i misao. To što dosad nije publikovala ponešto od napisanog, samo je rezultat njene primjerne odgovornosti spram pisane riječi, i velikog poštovanja prema tekstualnosti koja nadrasta ovozemaljske efemernosti. Amelu Tupković, kao autoricu, premijerno susrećemo, evo, u jednoj posve neobičnoj formi, o kojoj treba kazati nekoliko uvodnih riječi.
Savremena bosanska književna produkcija, koliko znamo, ne bilježi autorske pojave koje su se realizirale isključivo kroz kratke oblike, kroz tu sažetu formu za koju postoji čitav niz graničnih odrednica, kao što su: crtica, zapis, bilješka, aforizam, epigram, poslovica, anegdota, misao, epitaf, izreka, gnoma, grafit, maksima… Nije lako odrediti prirodu autorskih kratkih zapisa i njihovu suštinu, budući da nije lako uočljiva differentia specifica, te da se u savremenoj stvaralačkoj produkciji miješaju i preljevaju izvorna određenja, recimo, poslovice, sa primijenjenom, savjetodavnom misijom poslovice ili uličnog grafita.
Iako se radi o edukativnoj funkciji poslovice, aforizam je teoretski definiran kao najširi oblik koji može obuhvatiti autorsko nastojanje da se na kratkom prostoru saopći neka životna mudrost. No, aformizam računa na paradoks, i na kritičku žaoku, što nije uvijek slučaj sa kratkim zapisima ove vrste. Vitomir Teofilović, primjerice, veli da se „poslovica po pravilu sastoji od jedne rečenice, dok kod aforizma kratkoća varira od rečenice-dve do mini-eseja od pola, pa i cele stranice“. S druge strane, Josip Vidmar piše da je „aforizam koncentrirana misao, pa u svijetu misli znači ono što u književnosti znači pjesma“. Vidmar, na neki način, aforizam izopćava iz svijeta književnosti, jer deferencira taj „svijet misli“, dakle, čitav jedan granični, žanrovski prepoznatljiv književni – a kakav drugi? – izraz.
Kratki oblici se rijetko javljaju u bosanskih pisaca, a i kad se javljaju, to biva kao popratna ili usputna stvaralačka pojava, odnosno, neka vrsta recikliranog kusura od ili iz većih, ozbiljnijih ili barem ambicioznijih dijela. Bilješke, aforizmi, sentence, itd., ne računaju se u formu po kojoj bismo mogli prepoznati vrijednost jednog pisca, pa, stoga, taj izraz živi na margini stvaralačkog i kritičkog interesovanja. Tačno je da su kratki oblici oslobođeni kreativnih zahtjevnosti dramaturgije i naracije, ali su, istodobno, opterećeni implicitnom nužnošću da budu jezgroviti, direktni, istesani do filigranske mjere jezičke i misaone prefinjenosti.
Kratki oblici putuju uz glavne književne rodove i tokove, kao što ružno pače putuje za svojom familijom, jer, druge nema, a ova njegova ne zaviruje u njegovu lijepu dušu, već mu gleda vanjštinu koja nije po mjeri pravila i interesovanja. Rijetko bi koji pisac poželio da se iskaže u ovom izrazu, jer unaprijed zna da njegov trud neće biti adekvatan odijeku, da će se utopiti u muku književne javnosti, nespremne da, kao i svaki sistem, prihvati vansistemske subverzije i subverzivne ambicije.
Otud se može pretpostaviti da jedan zaokruženi rukopis sabranih i više godina pisanih poetiziranih bilješki i ne može doći od autora koji računa sa svojom pojavom na književnoj sceni, samim tim što bi se takav autor iskazivao u žanrovima do kojih ta književna scena drži; sasvim je normalno da jedan takav rukopis dođe od autora koji nema estradnih književnih ambicija, pa sukladno svojoj neambicioznosti ima prostora da se ostvaruje u ovom nepravedno zapostavljenom, a veoma zahtjevnom izrazu.
Tuzlanka Amela Tupković je jedinstvena autorska pojavnost, barem u našoj lokalnoj optici, jer se po prvi put u književnom svijetu pojavljuje sa zbirkom poetskih sentenci. Baš ta sintagma – poetske sentence – čini nam se najprimjerenija za uokviravanje kratkih zapisa koje je Tupkovićeva donijela u svojoj prvoj knjizi. Jer ti zapisi nisu samo mudroslovlja, čiji je nijet da određeno iskustvo ili osjećanje u jednoj blic ili kroki formi prenesu do čitatelja, oni su i više od toga, jer računaju na posredničku moć jezika, koji u iskazivanju svoje prohodnosti kiti misao i čini je ljepšom i prijemćivijom. Poetske sentence Amele Tupković povremeno podsjećaju na haiku, ali su oslobođene od napadnih stilskih figura i pjesničkih okićenosti, koje promile tek u funkcionalnom smislu, da laganom metaforom ili jezičkom egzibicijom proslijede misao do čitatelja. Ti zapisi su kao strofe, dominiraju kao poente, istrgnute iz pjesme, od koje dobijamo sami sok. Martin Kessel je govorio da je „pravi aforizam svemir u kaplji vode“, a upravo tako djeluju poetske sentence Amele Tupković, kao zasebni mikro svjetovi, iz kojih se rasplamsava svemir asocijativnosti. Ova osobina najdominantnija je u zapisima koji nose vjersku poruku i poduku.
Knjiga Amele Tpuković značajno je osvježenje u našoj izdavačkoj produkciji. Ne samo da smo siromašni sa ovakvim autorskim pojavama, već smo, i u izdavačkom smislu, siromašni sa izdanjima za kojima čezne savremeni čitatelj, onaj s manjkom vremena, ali sa preživjelim čitateljskim nervima, za koje ima tek toliko prostora da ih uveče, pred spavanje, nahrani pokojim slatkim i kratkim sadržajem. Knjiga Amele Tupković je i sadržajna i formalna replika životu u vremenu i u vladavini instanta i galofaka.
18. XII 2007.