Ovim djelom Fikreta Muslimovića memoarska literatura u BiH uspostavlja svježu vertikalu vrijednosti. Memoare može pisati svako, ali, povijesnu težinu imaju oni tekstovi koje ispisuju sudionici povijesnih događaja. Muslimovića pamtimo kao jednog od prvih ljudi odbrane RBiH od genocidne agresije, i kao jednog od najbližih saradnika prvog predsjednika RBiH rahmetli Alije Izetbegovića. Njegovo svjedočanstvo je samo po sebi zanimljivo. No, ne svjedoče svi, a oni koji svjedoče čine to iz diskursa koji su manje zanimljivi od diskursa prvog obavještajca odbrambeno-oslobodilačkih snaga RBiH. U startu pretpostavljamo da Muslimović zna više od drugih, jer su preko njegove pozicije preljevale sve moguće ratne informacije. Napose, informacija je ne samo u ratu, već i u miru, oružje nad oružjem, jer ona, pravovremena, omogućava ispravan korak. Muslimovićeva uloga u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, sama po sebi je najsloženija, pa se i njegov autobiografski, memoarski progovor ima smatrati najinteresantnijim u odnosu na sve memoarske zapise.
Dejtonskih je godina u BiH ispisano više memoarske literature nego svih prethodnih decenija zajedno. Taj korpus memoaristike inspirativan je za izučavanje. Svoje istine svjedočili su mnogi. Kvalitet memoarske literature ne mora nužno biti određen autorovom pozicijom u povijesnim događajima. Ali kad na jednom mjestu dobijamo autora koji je bio u centrištu povijesnih zbivanja, i autora koji umije vladati pletivom činjenica i osjećaja – onda se susrećemo sa vrhunskom memoarskom literaturom. Baš zbog takvog spoja svoje povijesne uloge i svoga umijeća pripovijedanja, ratni britanski prijemer Vinston Čerčil je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Muslimovićevi “Argumenti i svjedočenja o ratu”, u dva toma, dosad su najprecizniji i najživopisniji bošnjački tekst o genocidnoj agresiji na Bosnu, Bošnjake i sve patriotski opredjeljene bh. građane. Kažemo – najprecizniji, jer Muslimović i po širini i po dubini hroničarski prati i dokumentira događaje koji su se odvijali pred samu agresiju, u toku agresije, i poslije; on ne izostavlja ni jedan bitan detalj koji je u dramaturškom slijedu vodio do poznatih nam događaja. Po širini – jer obuhvata sve političke, vojne, pa i društvene procese koji su uvjetovali tragični slijed događaja. Po dubini – jer analitičkim komparacijama, lucidnim zaključcima, psihoanalitičkim poniranjima, a ne dakle samo površinski, pretpostavlja i iznalazi odgonetke za mnoge ključne događaje. Muslimović ostvaruje total historiografskih i analitičkih mogućnosti, jer istodobno operira činjeničnim potencijalom, kao i logičkim opservatorijem kojim ispliće mrežu zaključaka.
Rekosmo da je ovo i – najživopisniji memoarski tekst o vremenima agresije. Muslimović nam ovdje, za razliku od prethodnih knjiga i rukopisa, gdje se pojavljuje kao precizni, vojnički taksativan analitičar, pokazuje svoje emotivno biće, i ne libi se da u autobiografskim pasažima iskaže titraje svoje duše, da pomene suze, zebnje, strahove… To otvara još jedan rakurs prema opisanim događajima, jer, pored suhe faktografije i lucidne analitike, kojom se plete historiografska priča, u čitateljski se osjećaj ubrizgava treća dimenzija, emotivna i ljudska, bez koje je ipak nemoguće osjetiti total svega što se događalo. Historiografija, za razliku od memoaristike, ne barata književnim aparatom, tu nema lica, njihovih osjećaja, slutnji i treptaja. U historiji ljudi bivaju imena, a ne lica. U memoaristici, pak, tražena su literarna sredstva, kako bismo historijsku priču spoznali kroz lice, uporedivo s našim, ljudskim i nemoćnim pod teretom događaja kojima jedinka ne može ništa. Ovaj segment nas upoznaje sa dosad nepoznatim licem Fikreta Muslimovića, kojega smo u bh. javnosti mogli prepoznati tek po javnom imenu, koje se valoriziralo kroz dva aspekta: jedan je onaj njegov, oficijelni, bilo da se radi o obavljanju visokih funkcija u Armiji RBiH i državnom rukovodstvu BiH, ili da se radi o autoru zapaženih priloga u nekoliko, sada već zgaslih, bh. novina; drugi je, pak, tuđi, klevetnički, jer su mnogi medijski plaćenici i intelektualni teroristi u Sarajevu pokušali od Fikreta Muslimovića napraviti, kratko kazano, baba-rogu.
Nema sumnje da će neki dijelovi Muslimovićevih “Argumenata i sjećanja o ratu” baciti novo, autentično svjetlo na neke povijesne događaje, ali i na neke figure koje i danas u bh. javnosti imaju moćne pozicije. Primjerice, dosad se u bh. javnosti nije pojavila temeljitija i potkrepljenija analiza o pojavi mudžahedina u BiH, i o njihovoj medijskoj i političkoj zloupotrebi protiv bh. interesa. Iz ove analize, kao uostalom i iz drugih dijelova knjige, mogu se čitati, i argumentirati istinski multietnički i antifašistički ciljevi ARBiH, koji ovu građansku vojnu snagu odvajaju od etnonacističkih vojnih hunti izraslih iz velikosrpskog i velikohrvatskog genocidnog projekta. Jednako su zanimljivi i dijelovi knjige koji govore o obračunu sa odmetnicima u Sarajevu, a čime se u konačnici ispostavlja da su državno rukovodstvo RBiH i ARBiH jedini imali snage da, u opkoljenom Sarajevu, zaštite civilizacijske imperative i da se razračunaju sa mangupima u vlastitim redovima koji remete imperative zajedništva. Karadžićeva i Bobanova hunta, naravno, takvo što nisu ni kanili učiniti, jer su u svome izvorištu temeljeni na genocidu.
Sudeći po otvorenom, nedvosmislenom prikazivanju haotične uloge dvojice nezrelih, smiješnih, i u toj smiješnosti opasnih ljudi, Sefera Halilovića i Munira Alibabića, autor je bez kalkulacija odlučio posvjedočiti dvije najveće kadrovske greške predsjednika Izetbegovića. Ukazivanjem na ove dalekosežne greške svoga vrhovnog komandanta, čije nas posljedice zapljuskuju i danas, Muslimović iskazuje svoje autorsko poštenje, jer apostrofira koliko pogubno može biti kada se na odgovornu poziciju, u teškim vremenima, dovedu likovi koji su i po stručnim i po moralnim kvalitetima – tabularaza. Ali, opasna i opaka – tabularaza, svjesna svoje tabularaznosti, i otud spremna da prljavim igrama, po cijenu golemih gubitaka, zaštiti poziciju koja tabularazi ni po čemu ne pripada.
U tom memoarskom segmentu Muslimovićevog djela iskrenost se nameće kao temeljni, i prepoznatljiv kvalitet. Čini se da je Muslimović odlučio da napiše knjigu svog života, da svojim pečatom ovjeri svoju ratnu ulogu, ne zato da preduprijedi klevetničke provale, već iz čiste odgovornosti prema događajima kojima je bio neposredni svjedok. Dakako, on je mogao iz teksta neutralizirati autobiografski element, ali, zar to ne bi bilo isuviše neiskreno, i providno, da nam neko ko je bio tu, gdje su se događaji zbivali, pripovijeda sa lažne distance?! Ispreplitanje historiografskog i autobiografskog diskursa najprirodnija su tačka gledišta za autora Fikreta Muslimovića koji piše o događajima u kojima je sudjelovao general Firket Muslimović. Autorova prirodna pozicija spram priče koju nam je nastojao ispripovijedati otvorila je već, kao što rekosmo, taj novi, memoarski, emocionalni svijet u kontekstu povijesnih zbivanja o kojima se pripovijeda.
Čitaocima će biti intrigantno da osjete kako ovaj čovjek, koga su pomenuti plaćenici klevetali svakojako, umije da vodi čiste i pitke moralne bitke za svoj patriotski obraz, a o čemu postoje nedvosmisleni dokazi; zanimljivo je vidjeti kako je treperilo srce čovjeka koji je u teškim povijesnim okolnostima bivao temeljni primjer staloženosti i analitičkog, ispravnog prosuđivanja. To iskreno, nekalkulatsko, autobiografsko otkrivanje privatnog lica Fikreta Muslimovića čini posebno vrijednu dimenziju ovog djela. Ne samo zbog njega, već općenito, zbog literarno vrijednog spoja između povijesne zadaće, odgovorne, krute, hladne, i ljudskog srca, koje dodiru s porodicom, sa suprugom i kćerima, sa prijateljima, sa ljudskim tragedijama, gubicima i bolima, postaje mehko, ranjivo, kao i svako naše, nepovijesno srce. Taj privatni, emotivni diskurs, čini bitnu potku faktografskim elementima ovog djela, koje rasvjetljava i na neki način oživotvoruje. Muslimovićeva historiografija stoga postaje čitljivija, jer u nju ulazimo preko emotivnog, momemoarskog, dakle, literarnog sloja, i stoga smo je spremni doživjeti kao priču, i u njoj, kao i u svakoj priči, svojim moralnim bićem sudjelovati. Historijski tekst, pak, nije u mogućnosti magnetirati čitaoca za svoju suhoparnost. Memoarski jeste, upravo zbog ovog segmenta kojeg je Muslimović umješno iskoristio.
Fikret Muslimović je majstor od pera. Među autorima koji su proizišli iz oficirskog kadra Armije RBiH, on je najveći erudita, intelektualac sa širokim, multidisciplinarnim interesovanjima. Iako dobre analitičare ne moraju krasiti stilogena umijeća u proizvodnji teksta, Muslimović lijepu pažnju posvećuje oblikovanju rečenice, bistrini misli i prijemčivosti rečenog. Rijetki su i profesionalni autori koji pismenosti posvećuju punu pažnju, jer računaju na lektore, a Muslimović pak ima izgrađen besprijekoran registar elementarnih načela pismenosti. To ukazuje da je ovaj autor, koji po vokaciji nije iznikao iz svijeta pisanja, zapravo svijetu pisanja prišao kao svome novom profesionalnom određenju. Muslimović je, dakle, profesionalni pisac koji je nekada, eto, bio oficir, a koji danas, i po sadržaju, i po gramatičkoj i stilogenoj osobini svojih tekstova, jednostavno rečeno: pisac.
Muslimović se, u dejtonskom poraću, iskazao kao jedan od najbriljantnijih bošnjačkih analitičara, sa širokim horizontom znanja, disciplina i postupaka. Muslimovićev dar raspoznavanja paradigmi u detalju, i njihovog iščitavanja i potvrđivanja u širim, globalnim kontekstima – osnovica je analitičkog zanata. U društvu koje je genetskim naslijeđem određeno da zuri “pridase”, to izdizanje pogleda iznad usuda, iz kaljuže povijesne uhapšenosti, djeluje kao magnet oko čijeg bi se svjetla mogli obrazovati budući analitičari. Na žalost, društvo u kome stvara Fikret Muslimović trenutno se nalazi u informativnoj mrakači, bez makar jednog lista u kojem bi se mogle objavljivati strateške analize od bitnosti za Bosnu i njen najbrojniji narod. Bez prevazilaženja tog gliba, zalud nam Fikret Muslimović, kad nema fizičku mogućnost da objavljuje svoje analize; zalud nam potencijalni analitičari; nemamo ih na čemu odgojiti, jer se pisci odgajaju na tekstovima, a tekstove više ne proizvodimo, jer ih nemamo gdje objaviti; napose, zalud nam i ovo Muslimovićeve, dosad najvrednije djelo, kad se njegova vrijednost nema gdje afirmirati… Ovo će djelo, kao i mnoge vrijednosti u Bošnjaka, živjeti u nezvaničnoj ilegali, jer, rekosmo, nad nama se nadvio informativni bezdan, u kome svoj svoga ne prepoznaje.
Budući da recenzentski zapisi idu za tragom povijesnog i kulturološkog kontekstuiranja određenog rukopisa, valjalo nam je kazati na kakvo tle pada sjeme Muslimovićevog djela “Argumenti i sjećanja o ratu”. Ono, iako bezgranično vrijedno za noviju bosansku povijest, stižu u nedođiju, u ćorsokak, u haos poremećenih vrijednosti, iz kojih je prognan patriotski smisao, kao jedina kičmenost ma koje države, pa tako i Bosne i Hercegovine.
Muslimovićevo djelo je, upravo, otpor tom besmislu, jer nastoji uspostaviti red u pamćenju najvažnije stranice u bosanskoj povijesti. Ispisivanje te stranice nije dejtonski interes. Dejton je poistovijetio one koji su rušili BiH sa onim koji su branili BiH. Stoga je historiografsko i memoarsko svjedočenje odbrane BiH izgnano iz sistema naopakih vrijednosti dejtonskog društva. Bosna i Hercegovina može opstati samo kroz reafirmaciju svoje multietničke i antifašističke suštine, dakle, ciljeva za koje se borila Armija RBiH, i otud je Muslimovićevo svjedočanstvo usmjereno protiv degenerativnih procesa koje diktira dejtonska logika. Historijska istina o genocidnoj agresiji je konfrontirana dejtonskim intencijama koje sistemski degradiraju civilizacijsku baštinu oslobodilačko-odbrambenog rata. Muslimovićeva upornost da svjedoči istinu, ne samo ovim, već i svojim prethodnim knjigama, golema je moralna odvažnost i uzorit patriotski hair. Njegovo bogato publicističko djelo o bosnoljubnom putu Armije RBiH makar će ostaviti trag da historija ove zemlje nije dejtonska, a nadati se je da će kao čestit nijet, uz Božiju pomoć, poroditi historiografski otpor falsificiranju činjenica o genocidnoj agresiji.
Na žalost, u bošnjačkoj inteligenciji, uz časne izuzetke koji se na prste jedne ruke mogu pobrojati, ne postoji razumijevanje da je historija tekst koji se proizvodi kao što se proizvodi: hrana, struja, kapital, lijekovi, vrata, prozori, peći, tepsije, hljebovi… Onaj ko ima više pameti, da razumije teksutalnost historije i historičnost teksta, i onaj ko ima više snage da ulaže u taj uvid, e taj postaje vlasnik historije. Velikosrpska propaganda je posljednjih godina proizvela, na strane jezike prevela i po lobističkim krugovima razaslala mnogostruko više lažnih studija, opremljenih pseudonaučnim aparatom, nego što je sveukupno, ovdje, kod nas, učinila bošnjačka inteligencija. Zasad, naša historija je pred Svijetom vlasništvo velikosrpske ideje. Ako će se mijenjati taj trend historičkog zaborava genocidne agresije, on se može mijenjati samo ovako kako to uporno, bez državne, ali i društvene podrške, čini Fikret Muslimović. No, Muslimović to ne može učiniti sam, niti to iko može učiniti sam, ali, Muslimovićev primjer može biti uzorom za sve bošnjačke intelektualce koji danas vjeruju da će bošnjačkom narodu neko drugi napisati poštenu, upotrebljivu i obavezujuću historiju.
Fatmir Alispahić
Batva, 11. II 2006.