Upravo mi imamo odgovornost prema ogromnom broju Bošnjaka koji su otuđeni od islama i prema kojima trebamo gajiti razumijevanje i familijarno milosrđe. To znači naše otvaranje prema dijalogu, jer se mi nemamo čega plašiti, osim Allaha. Naša pozicija u dijalogu i slobodoumlju je – dobitnička.
Ovo je 50-ti tekst u kolumni koja redovno izlazi u «Saffu» evo već nešto više od dvije godine. Pošto se radi o malom jubileju, red je da se i autor i čitaoci malo odmore od dnevnih aktuelnosti, pa makar tako što nećemo obrađivati nikakvu temu, već ćemo, ‘nako, malo, promuhabetiti.
Pretpostavljam da mnoge zanima otkud ja u «Saffu», kad u odnosu na cijenjene kolege koje pišu u ovom magazinu jedini nisam «u vjeri po mjeri», na prvi pogled. Ta mogućnost da ovakav kakav jesam uđem u «Saff» bila mi je najveća inspiracija da prihvatim poziv Kemala Bakovića za saradnju. Pokazalo se da će to postati najveća enigma našim zajedničkim progoniteljima. Biće da je moja sekularna forma tek kamuflaža moje talibanske suštine, jer kako bi se u protivnom mogao naći u tom bejagi opasnom okruženju, gdje brade ujedaju na svakom koraku. A ja, pošto sam zakamufliran, mora da sam opasniji od svih. Zato sam proglašen «komesarom i komandantom vehabija». Udbaši ne mogu razumjeti prostu činjenicu da «Saff» nije ono što oni fantaziraju, čim je, eto, otvorio stranice za jednog autora koji formalno ne pripada krugu Aktivne islamske omladine, ali koji pripada jednom shvaćanju da su Bošnjaci jači kad ujedine svoje unutarnje razlike. Moje prisustvo u «Saffu» upravo je svjedočanstvo tog bitnog zaokreta u razumijevanju nacionalnih i vjerskih pitanja. Izgradnja zajedništva, približavanje razlika, ujedinjenje u sudbinskom toku, sve su to osobine koje krase shvaćanje kakvo bismo željeli proširiti na svim stranama bošnjačkog, činjenica je, razjedinjenog naroda. Tek sa uspostavom dijaloga među našim bošnjačkim razlikama, tek sa određivanjem ciljeva koji su jednaki za sve nas, može doći do objedinjavanja naših istinskih potencijala, ali i do afirmacije onih univerzalnih ciljeva do kojih je stalo uredništvu «Saffa». Alternativa je razjedinjenost, a razjedinjenost je propast. Dijalog, demokratija i tolerancija unutar nas samih, pozivanje u saff, bez prisile i konfrontacije, put je da kao narod izgradimo jedinstvo i samoodrživost. E zato sam ja u «Saffu».
Komesar kao brico i šnajder
Nedavno sam u Bošnjačkom institutu bio jedan od promotora knjige «Endelus» Abbusameda Nasufa Bušatlića. Pošto je promocija najvljena kroz medije, na nju su došli i neki ljudi koji me poznaju još od vremena moje saradnje sa «Oslobođenjem». Elem, jedan od njih je došao na ovu promociju i na njoj vidio, kako mi reče – «najviše brada uživo u svom životu». U kratkom razgovoru me poče savjetovati: «Trebao bi uticati na njih da se obriju, ovako prepadaju svijet, a i nije to dio naše tradicije. A mogao bi i da im savjetuješ da ne nosaju potkraćene pantole, nek’ ih puste makar za koji cent, nema smisla hodat u takvim pantolama». E, taman mi je došao na penal sa ovom pričom. Kažem ja njemu: «Nije problem u njima, nego je problem u tebi. Problem je u svima kojima smeta ma kakva vjerska osobenost. Takvi poput tebe su faktor netolerancije, jer oni tebi smetaju, a ti njima ne smetaš. Ne ibretiš se što Jehovini svjedoci ovdje tarlahaju razne burgije, što bogate sekte potplaćuju muslimane da pređu na kršćanstvo, a problem ti je u bradama i pantolama. Kad bi porazgovarao s nekim od ovih momaka, stvari ne bi vidio kroz dlake i nogavice». Utom se u onoj gužvi raziđosmo, ali mi u duši ostade žgaravica, pa sam nabrzinu popio sok od zove i krenuo kući, bradatim drumovima, za Tuzlu.
Šta mi je izazvalo žgaravicu? Glupost i drskost. Kako ovaj čovjek uopće misli da bih ja mogao uticati na rezanje brada i produžavanje nogavica? Kakav je to film u njegovoj glavi?! Udbaški! Po tom shvaćanju sve što je muslimansko može se mijenjati, prilagođavati, rezati i produžavati, kako se kome ćeifne, kao što je za ramazan Federalna tv izjavila da je ramazan predugačak, pa bi trebao biti kraći, da ne ugrozi programsku ravnotežu. Po toj logici islam je ovdje nešto slučajno, prolazno, a i opasno, pa bi ga trebalo koliko se god može utopiti u kršćansku ikonografiju – da se ne vidi. A to što ta utopina više ne bi bila islam, nije ni bitno, čak je dobro. Vidjeli smo prije par decenija na šta to liči kad se bude musliman na papiru, i u ilegali, a kad na površini mogu opstati samo oni muslimani koji se ubijaju dokazujući kako nisu muslimani. A, evo, vidimo i danas.
No, ja ne bih ovu priču tumačio samo kroz islam. Za mene je to pitanje demokratije i slobode. Kada sam 2000. godine prvi i jedini ustao u zaštitu prava mudžahida iz Bočinje da makar i preseljeni ostanu živjeti kao zajednica, nisam to činio zbog islama, već zbog osnovnog ljudskog prava da se ljudi udružuju po svojim vjerskim ili ma kakvim drugim opredjeljenjima. Atmosfera je bila progoniteljska. Na sva se zvona bubalo kako mudžahide iz Bočinje treba i preseliti i raseliti. A zašto? U čemu je njihova krivica? Ima li je, uopće! Razlozi za ovu hajku leže samo u shvaćanju da su «brade i nogavice» nekakva opasnost, a niko ne zna kakva, jer od te nepostojeće opasnosti nikad niko nije stradao.
Cijela priča proizilazi iz komunističkog felera koji je usađen u bošnjačke glave, a po kojem je islam glavni krivac za sve nevolje. E, sad, ako se taj islam još transparentno pokazuje, onda nam ne ginu razni fasunzi. Radi se o kukavičluku i mazohističkom nepoštivanju svoga bića, jer se takvo pravo na postojanje gradi na redukciji, a ne na afirmaciji znakova svoga muslimanskog identiteta. Zar može biti gore nevolje od vlastitog pristanka da se ne bude ono što jesi? A eto, iskustvo nam ukazuje, i kada izigravamo da nismo ono što jesmo, opet dobijemo istu količinu zla i mržnje. Zato za nas nema drugog puta osim da budemo Bošnjaci i muslimani, jer je u tom jedinstvu narodnog i vjerskog jedina šansa da manje stradamo, pa i kad stradamo, da lakše stradamo. Ali ovo ne razumije mnoštvo Bošnjaka koji se i danas strateški inficiraju uvjerenjem da je islam uzrok naših nevolja. Oni nemaju snage da razumiju kako u islamu nema nikakve nevolje, jer islam nikog ne tlači, i kako sve naše nevolje proizilaze iz krstaškog fundamentalizma u našem susjedstvu, potpomognutog našim mazohizmom.
Dijalogom protiv predrasuda
Ovaj muhabet se, ipak, pretvori u temu… Da li sad mi treba da budemo neprijateljski raspoloženi prema Bošnjacima koji nisu u islamu? Da li je onaj čovjek s promocije kriv što glavni problem vidi u «bradama i nogavicama»? Ima li u zagubljenosti ovih Bošnjaka i naše greške, jer smo pristali da sebe vidimo njihovim očima, kao stranu u unutarbošnjačkom sukobu, što je uzrokovalo da se k’o uvrijeđene mlade zatvorimo u sebe? Zar ne, mi sebe smatramo patriotski svjesnim i vjerski emancipiranim. Njih smatramo indoktriniranim. Ko je onda jači i stariji u ovoj unutarbošnjačkoj podjeli? Upravo mi imamo odgovornost prema ogromnom broju Bošnjaka koji su žrtve decenijskih frustracija. Naša je dužnost da se prema njima odnosimo kao prema duševnim ranjenicima, koji imaju šansu da ozdrave, ali putem lijepe riječi, korak po korak. Ako tvrdimo da smo svjesni svojih duhovnih kompasa, onda bi trebalo da prema ovoj drugoj, otuđenoj polovici bošnjačkog svijeta, gajimo razumijevanje i familijarno milosrđe. To znači naše otvaranje prema dijalogu, jer se mi nemamo čega plašiti, osim Allaha, a time je naša pozicija u dijalogu i slobodoumlju dobitnička. S druge strane, pak, naša zatvorenost i konfrontiranost prema Bošnjacima koji nisu u islamu, produbila bi unutarbošnjačke podjele, a nama odrekla pravo da se smatramo nacionalno svjesnim i zdravim dijelom bošnjačkog naroda.
Pokušajmo postaviti konkretne primjere. Nedavno sam imao tribinu u tuzlanskom klubu «Oaza». Nisam ni znao da braća u ovom klubu organiziraju kurseve iz informatike, jezika, pa i pčelarstva. Tu vlada jedna plemenita atmosfera druženja, učenja i pomaganja. Ipak, Tuzlom kruži priča da se ovdje sakupljaju te «brade i nogavice», da se odatle puštaju glasno ilahije kad SFOR-ovci u blizini parkiraju transportere, i sl. Dakle, ko je kriv? Mi koji svojom zatvorenošću generiramo tajnovitost, a time i mogućnost etiketiranja svakakvih fantazija, ili taj tuzlanski svijet koji je inficiran udbaškim kalupima mišljenja?
Predložio sam braći da bi bilo dobro da povremeno, kao i sve nevladine organizacije, prirede press konferencije, ugoste novinare i druge kulturne radnike, te da javno prezentiraju svoje edukativne aktivnosti, kao društveno dobro. Time ne samo da bi se smakla fama sa ovih duhovnih hairova, već bi se kroz medijsku afirmaciju djelatnosti «Oaze» mnoge bošnjačke porodice odlučile pridružiti i time omasoviti jedan plemeniti projekat. Ako se uz braću tu uslikaju i neki ugledni književnici, ljekari, profesori, biće to poruka da su vrata «Oaze» otvorena za sve koji su željni znanja i pobratimstva u vjeri. Prvi efekat koji se dobija ovim iskoracima jeste uklanjanje predrasuda, a iza toga slijedi ono što jeste osnovni zadatak svih nas, da Bošnjake vraćamo islamu, kao našem prirodnom, i u tradiciji baštinjenom, stanju duha.
E, sad, vratimo se na početak teksta. Šta ja radim u «Saffu»? Svjedočim mogućnost dijaloga. Da je «Saff» bio drukčiji, ja ne bih bio tu.
Broj 142, 15. IV 2005.