Kad se ukinemo mi koji mislimo, na red će doći oni što šute, čija je krivnja što uopće postoje
Raportira li iko šehidima i poginulim borcima?! Ili su njihove duše iz naše stvarnosti prognane, kao i ciljevi za koje su položili svoje živote? Niko se posljednjih godina nije obratio Njima, izuzev Fatihom, pred kamerama, protokolarno, pa i estradno. Nema ni jednog teksta, ili obraćanja, u kome bismo kritički sagledali svoju obavezu prema desetinama hiljada naših života, položenih pred mihrab ili oltar fizičke i duhovne slobode ove zemlje. Izgleda da smo šehide i poginule borce razumjeli kao kolateralnu štetu, nešto što se nas ne tiče, nešto što je svakako moralo biti izgubljeno… Ne, nije tako. Ovi ljudi su umrli za nas, i mi ne samo da im dugujemo zahvalnost, već smo dužni da do kraja života služimo ciljevima za koje su dali svoje živote. …A oni nisu umrli za naše zatočeništvo!
Cocoshiyi carnewall
Kada sam 1997. objavio knjigu o tuzlanskim šehidima i poginulim borcima, a 1998. o gradačačkim, gdje sam se susreo sa bezmalo 1.500 životnih priča, fotografija, i ko zna koliko hiljada ljudskih sudbina zapečačenih gubitkom roditelja, sina, brata… – osjetio sam samo djelić te nesagledive dimenzije bola, koji stanuje tu pored nas, a sve dalje od doma, a sve bliže prognaništvu. Moje knjige o šehidima bile su prve u BiH.
Namjera mi je bila da kroz nekrološki zapis ostvarim intimizaciju društva sa suštinom gubitka, i da tako nadiđem sterilnu statistiku koja kao broj ne može nikoga dotaknuti. Družeći se tako dvije godine sa životima tuzlanskih i gradačačkih šehida ostao sam trajno oplemenjen spoznajom da moj život, a nadam se i životi onih koji cijene moje skromno mišljenje, moraju biti obilježeni voljom da za bosansku stvarnost odgovaramo ljudima koji su svoje živote dali za Bosnu i Hercegovinu.
Naši su se političari zabavili limuzinama, ljubavnicama, krkanjima i oni nemaju potrebu da pred sobom zamisle hiljade i hiljade očiju koje ih gledaju i obavezuju. Oni nemaju suptilnost da se umaštaju u živote djece čiji su očevi umrli za nas. Naši su političari, poput zadriglih vlasnika javnih kuća, zabavljeni uživanjem u iluziji svog značaja.
Od takvih tuta-bugarina isijava ova moralna pometnja, u kojoj se više niko ne sjeća otkud mi ovdje – živi. Nalikujemo na kokoš ocaparene glave, koja tarlaha tamte-vamte, sva sretna, a pojma nema, jer nema glave, da će se za koji čas srušiti nepopravljivo mrtva.
Dok traje taj kokošiji karneval, hiljade i hiljade djece sanjaju oca, koji im se vratio, a nikad se vratiti neće, jer je otišao da bismo se mi mogli po Njegovom djelu valjati k’o krmad, ovakvi jadni i opaučeni u mozak. A s kojim pravom?! Pa nije ovo ovdje naše, ovo ovdje je Njihovo, mi smo tu tek podstanari, nasljednici, poput djece koja žive u oca i matere, jer su nam i otac i mati oni što im smrt živi u našim životima!
Crettenism and renessanssa
Otkud ova priča? Gledam ovih dana u kakav se kafez svela naša duhovna sloboda. Ta autocenzura koja je okupirala pamet naših intelektualaca najbolje kazuje o ambijentu straha, kakav je ovim prostorima vladao u karavaktu udbaškog kretenizma i renesanse.
Ne znam ima li i pet naših intelektualaca koji dižu svoj glas protiv restauracije policijske države, u kojoj čitav jedan narod živi pod optužnicom. Nije istina da naši intelektualci ne znaju šta se događa, istina je da su se utrtali za svoje stražnjice, pa naivno misle da se njihova avlija ne brani u mojoj avliji, da je šutnja rentabilna, a ne znaju da su poslije mene oni na redu, makar šutali k’o guske u magli.
Kad se ukinemo mi koji mislimo, na red će doći oni što šute, i čija je krivnja što uopće postoje, jer je intencija dejtonskog fašizma da ovdje ne ostane ni kusur od Bosne, već da se ovaj geografski pojam pretvori u velikosrpsku i velikohrvatsku provinciju.
Sjećam se kako su se po Tuzli ispijale kahve dok je u Kalesiji gruhalo. Sjedilo se i u Zvorniku dok se u Bijeljini klalo. Sami smo sebi govorili kako je to zla kob susjednih općina, koje su bezbeli čačkale mećku pa fasovale. …Sve dok mećka nije zaigrala s nožem ispod našeg vrata. E, sad smo ga na istom. …Ali gorem, jer je hapšenje duhovne slobode grdnije od fizičke smrti. U duhovnom zatočeništvu se živi smrt, pričaš a ne govoriš, gledaš a ne vidiš, hodaš a stojiš, pa ti ga život dođe gori od rahatluka smrti. E, zato bih ja danas prije umro, nego ušut’o!
Cucawicluk & sramotha
Kakva je razlika između mogućnosti da smo posve istrebljeni, pobijeni i raseljeni, i ove stvarnosti u kojoj živimo kao duhovni mrtvaci, neslobodni i ušutkani ljudi? Kad se tome doda ekonomska potlačenost, segregacija u svekolikim institucijama, onda uistinu ispada da ne postojimo. Šta onda svjedočimo pred svojim duhovnim roditeljima, koji su, kao što rekoh, svoje živote dali nama, koji smo bili osuđeni na smrt? Svjedočimo sramotu.
Nismo ostavljeni u životu da bismo hodali na koljenima.
Walter, broj 127, 1. II 2005.