Četnički i ustaški plaćenici izmišljaju po Sarajevu tzv. islamske teroriste i tzv. antisemite, kako bi se imali protiv čega boriti. Tako sam ja u četiri godine dvaput bio izmišljen.
Ovih dana se navršavaju četiri godine otkako pišem Dnevnik revolucije. Fajl u kome gomilam tekstove nakvasao je na hiljadu strana i sadrži oko 250 naslova. Vrijeme je da se peče hljeb, da se pravi izbor tekstova. Znao sam kako ta knjiga počinje, ali nisam znao kako završava. Ne može se revolucija dopola izvest, majka mu stara. Fali koherencija. To ti ga dođe ono da završiš kako i počneš. Na početku filma jedemo poparu, a i na kraju. I dok sam ‘nako sjedio na tavanu i s dimnjaka motrio svijet, dragi se Bog pobrinuo za poparu. Tako je onaj Mendeljejev ušic’o periodni sistem, jer mu je na san došla popara, pa sad djeca ne mogu da spavaju od hemije.
Loco-mottiw aperithiw
Prije četiri godine su navodni hakeri SDP-a provalili u moj kompjuter i u lokalnom komunističkom biltenu objavili moju e-mail prepisku. Bilten se besplatno dijelio po zgradama moga grada kojeg sam tek tad uočio kao moralnog gubavca. Neko je platio hiljade maraka za projekat satanizacije budućeg komesara.
Ulje na vatru dolilo je saopćenje SDP-a u kome se tvrdi da sam ja budući komandant vehabija koje finansira Iran, jel, kao šiitska zemlja (?!). Na lokalnim rtv stanicama su se vrtili ovi pozivi na linč, ljudi su bili šokirani: otkriven je Bin Laden! Tada sam prvi put spoznao da živim u okruženju pritajenih zvijeri, kojima ne treba puno da poskidaju svoje ljudske kostime i da se bace na posao. Mržnja prema meni je kiptala iz zraka. Huuu-huuuu!, k’o lokomotiva. Tada sam prvi put razumio Kafku. Nevinost je nebitna, u igri je kleveta, kao povod da gozba počne. Ustajale i uparložene čeljusti, ubuđale od odsustva govora i misli, navalile su da me čereče, ozarene, ispunjenje, što eto konačno imaju tog narodnog neprijatelja pred sobom, na izvolte, da mu sude, iz svoje šugave šupljine.
Da sam tad, u januaru 2001. bio svjestan da se sve to događa baš meni, zvizn’o bi s pameti. Mislio sam, kao i 1992., da je sve to neki debelo ružan san iz kojeg se svakog časa trebam probuditi. Ne radi se o strahu, jer moralna nadmoć isključuje zaziranje od mentalnog ugursuzluka. Radi se o gađenju prema vremenu i prostoru koji su čovjeka strefili, kao uflekana odjeća koju bi što prije da zbaci, i da se zaodjene jedino u sebe. Valjalo je privatiti da su vrijeme i prostor, kakvi god, odjeća mog usuda, za čiju se čistotu valja boriti. Taman kad sam se počeo gušiti u tom oceanu palanačkog smrada – osjetio sam Boga, prvi put.
U tih dan-dva koliko je trajao presing žabokrečine, stigle su mi, preporučeno, dvije nagrade. Prva je privatne naravi, i nad njom ću bdjeti cijeloga života. Druga je javne, jer se baš u taj petak kad je krenula hajka, u mome domu obrela ekipa TVBiH da sa mnom pravi intervju. Ko je to sedam dana prije ove gužve, kad je dogovaran intervju, vodio računa da mi se najjači medij u zemlji nađe na usluzi da opovrgnem klevete i laži? Ko je to mogao znati?! Intervju se trebao baviti posve drugim pitanjima, a došao mi je kao mogućnost da na petarde uzvratim granatama. A ja, Dobri Bošnjanin, to nisam iskoristio. Nisam se htio baviti gadostima. Pustio sam smradove da odsmrde sami sebi. Danas znam da sam pogriješio. Jer hijene nikada ne spavaju. Čekaju. Zato ih treba mlatiti nemilosrdno, i viteški.
Oy Crettenu doday gass
Četiri godine poslije ponovio se isti boljševički obrazac, s tim što sam danas napadnut iz stostruko jačih rupčaga. Biće da sam i ja stostruko jači, čim zavređujem ovoliku zavrzlamu. Dramaturgija je ista: oklevetan sam pošteno, i ta kleveta se nasilu gura kao istina. Jedino je SDP ostao isti hajvan, jer između optuživanja mene da sam komandant vehabija, i sadašnjeg javnog zahtijeva – da se izoliram i da mi se zabrani javno djelovanje – nema nikakve razlike. Pa vo bi dosad mališno uznapredovao!
Inače, ushićen sam količinom SDP-ovske gluposti, toliko sam ushićen da bih sad sjeo i danima i danima pisao jedan golemi esej, u nastojanju da odgonetnem tajnu te tupavosti. Kakve su to stranačke tintare koje smisle kako bi bilo pravo zajebano javnost obavijestiti kako nekog autora, ma kakvog, treba – izolirati i zabraniti mu javno djelovanje?!! Koliko pamtim, ni jedan komunistički režim nije davao takve proglase, sa takvim zahtjevima.
Komunisti jesu izolirali autore, ali se nikad nisu hvalili tom sramotom. Naš vrli SDP smatra demokratskom vrlinom ambiciju da se mene izolira. Pa, eto, i da ih je neko shvatio ozbiljno, kako to misle učiniti? Ne misle valjda da bi sud mogao objaviti presudu kako se Fatmir Alispahić ima držati u kućnom pritvoru i tako biti izoliran? Ili pak misle kako bi Fatmir Alispahić tu izoliranost trebao izigravati u zatvoru? A možda misle i da je metak u čelo legitiman način borbe protiv oklevetanih.
Šta god da misle pod tim – izolirati – ukazuje da je SDP totalno pošandrco. Zahtjev da mi se zabrani javno djelovanje istovjetan je cirkus. Haman misle da bi neko u ovoj zemlji mogao nekome zabraniti da javno govori. Iskreno, i bez zafrkancije, ja mislim da SDP duboko vjeruje u ispravnost i legitimnost ovih svojih, ustinu kretenskih, zahtjeva. Oni žive u prošlosti, u ideološkoj inkviziciji, i oni nam, kao server sveg zla, i prave ove zvrčke sa tzv. islamskim terorizmom i tzv. antisemitizmom. Izmišljaju neprijatelje da bi se imali protiv čega boriti. Za pare, jakako.
Sissa sifilissa
Eto, meni se dvaput u četiri godine dogodilo da budem opako oklevetan od iste bagre. Prvi put kao komandant vehabija, a sada kao antisemit. Između te dvije gužve nalaze se tekstovi Dnevnika revolucije. Taman se sve lijepo zaokružilo. Knjiga će drumom, a mi ćemo šumom, k’o partizani. Da se borimo za dostojanstvo svoje bogumilske i antifašističke istine. Za očuvanje slobode zbog koje je umrlo 200.000 naših ljudi. A protiv četničkih i ustaških sljedbenika i plaćenika kamufliranih u SDP, Krug 99, Helsinški komitet, FTV, tzv. nezavisne medije i ostale sifilise.
Walter, br. 126, 18. I 2005.