Ko izmišlja antisemitizam u Sarajevu
…Ta monstruozna zamisao – neće proći! Jevreji su dio naše kulturne baštine, pa i kad to oni neće, pa i kad odlaze iz Sarajeva… Ostaju njihovi tragovi da iz njih učimo sebe. Ostaju njihova groblja, da ih njegujemo kao što njegujemo svoja mezarja.
Pamćenje holokausta nad Jevrejima je ključni element identiteta suvremene Evrope i otud je posve razumljivo da holokaust bude zaštićen zakonom, kao što su zaštićeni zastava ili grb ma koje države. Ako je Evropa jednom za svagda historijski utvrdila razmjere holokausta, i zaštitila ih zakonskim okvirom, svako negiranje ovih neupitnosti vrijedi krivično sankcionirati. Međutim, tu postoji jedna zamka.
Sloboda na iskušenju
Kako tretirati novinarske ili čak naučne radove koji žele tematizirati pokušaje negiranja holokausta? Internet je pun raznih, dominantno neonacističkih stavova kojima se negira holokaust. Ako je Evropa slobodno društvo, u kome javna riječ ima punu istraživačku slobodu, kako se odnositi prema izazovu, recimo, sociološkog istraživanja neonacističkih grupa? Da li to znači da zbog neupitnosti holokausta mi ne smijemo propitivati one koji negiraju holokaust? Jer, ako ih propitujemo, istražujemo, analiziramo, mi moramo u svojim tekstovima navesti i nešto od onih ideja koje oni zastupaju. Kakvo bi to bilo istraživanje, ili općenito tematiziranje, ako bismo izostavili šta ti ljudi misle!? A, s druge strane, ako navedemo njihova razmišljanja kao ilustrativ, postoji opasnost da nas nepismeni i zlonamjerni čuvari poretka, kojekakvi karijeristi ili poltroni, koje recimo zanimaju samo jevrejske pare, optuže da glorificiramo negatore holokausta, ili u najmonstruoznijem slučaju, kao što se to mojoj malenkosti dogodilo, da vas optuže kako su te tuđe riječi i stavovi zapravo vaši, iako ste naveli i autore i istakli navode. Ova posljednja mogućnost ostvariva je isključivo u ambijentu totalitarnog i primitivnog društva, sklonog ideološkoj inkviziciji. Takvom društvu ne treba ni sloboda, ni objektivnost, ni nauka, jer je ono svo usmjereno na ispoljavanje niskih strasti i na proganjanje vještica. Međutim, da bi se ostvario takav ambijent potreban je faktor moći, političke ili finansijske, svejedno je. Tada armija poltrona kreće u dodvoravanje, po svaku cijenu, po cijenu zdrave pameti i objektivnosti. Sa jačanjem jevrejskog uticaja u svijetu otvorio se taj dodvorački front, koji se i kroz upotrebu teme holokausta nastoji približiti nesumnjivoj jevrejskoj političkoj i finansijskoj moći. Ti primitivci su spremni nekoga oklevetati da negira holokaust, samo kako bi sebi prigrabili poene, obezbijedili, recimo, Soroševe donacije, ili jednostavno dobili naklonost uticajnih Jevreja kojih ima u svim evropskim društvima.
Šta se, dakle, događa u odnosu na onu postavku s početka teksta? Zapadamo u zamku neslobode, jer nemamo prava znati za činjenicu da postoje organizacije i autori koji negiraju holokaust. To je isto kao kad bismo pedofiliju iskorjenjivali tako što nećemo pominjati slučajeve pedofilije. Po mom sudu, pamćenje holokausta ovako samo može stradati, jer se bez ikakve potrebe zatvara u totalitarne obrasce, koji su jedino podatni za rušenje. Dakle, opravdano je zakonski štititi holokaust, kao temeljac evropskog identiteta, ali nije opravdano, kontraproduktivno je, ganjati vještice gdje ih nema, i pronalaziti zavjere u nastojanjima da se objektivno, sa socipolitičkog stanovišta, tematizira bjelodana pojava da postoje oni koji holokaust negiraju. Čak šta više, smatram da s takvima treba voditi naučni rat, dokazima i argumentima, jer samo tako ubjedljivo mogu biti istrebljeni. Ignoriranje njihove pojave nije u duhu evropske slobode, a ipak ih ignoriramo u strahu da bismo mogli ponijeti biljeg njihovih istomišljenika. Meni se upravo to dogodilo…
Marketing laži
Napisao sam tekst pod naslovom Marketing tragedije koji ni temom, ni idejom, nije vezan za Jevreje i holokaust. Motiviran izvrsnim filmom Harisonovo cvijeće, na engleskom jeziku, sa američkim mega-zvijezdama, u francuskoj produkciji, u kome je data dosad najjača slika velikosrpskog genocida u Vukovaru, poželio sam da i moj narod dobije jedan takav film, recimo, o Srebrenici. Divio sam se pronicljivosti hrvatskih lobista, koji su razumjeli da se u globaliziranom svijetu samo kroz dramu američkog građanina sopstvena tragedija može proturiti kao svjetski relevantan pojam. Pisao sam o historičnosti tekstualnosti i tekstualnosti historije, što su pojmovi iz postmoderne teorije, koja smatra da se historija stvara diskursom moći. Tu, valjda, nema ničeg spornog, jer da Jevreji nisu imali moć, historiju bi im pisali neonacisti, kao što danas, kad Bošnjaci nemaju moć, historiju im pišu u Beogradu i Zagrebu. U tom kontekstu dotakao sam se trojice zapadnih autora koji negiraju holokaust i od svih njihovih elaboracija sam se ogradio navodima. Njihova mišljenja su mi bila potrebna kako bih ilustrativno pokazao koliko je faktor moći bitan za stvaranje historije, kao političkog i futurističkog kredibiliteta. Jer, ponavljam, da Jevreji nisu imali moć, o holokaustu se ništa ne bi znalo. …Kao što se gotovo ništa nije znalo sve do 70-tih godina kada počinje izvrsna strateška aktivnost Jevreja na institucionaliziranju hokolausta. Opće je poznato da ni Amerikanci, ni Britanci, a ni Njemci, bezmalo tri decenije nisu ništa učinili da se holokaust institucionalizira, i da je ovo dobro isključiva zasluga Jevreja. Napose, ja sam proteklih desetak godina napisao oko 100 tekstova o holokaustu, u kontekstu genocida nad Bošnjacima, pokušavajući jevrejskim iskustvom podučiti svoj narod kako treba izgraditi sistem memorije. O ovome sam uvijek govorio na svih 85 javnih tribina koliko sam ih od 2001. godine održao u bh. gradovima. O holokaustu sam govorio i u džamijama, u Zenici, Žepču, Visokom… Otud je savršena ironija, da ne kažem – zločin, optuživati mene da negiram holokaust.
Kako je onda moguće da se dogodi da četiri urednika sarajevskih listova, uz lidera Helsinškog komiteta, i lidera bosanskih Jevreja, u emisiji Federalne tv složno i horski optuže mene za negiranje holokausta, časteći me pogrdama, tipa – fašista, totalni luđak, kvaziintelektualac i sl.? Svi oni su pročitali moj tekst i svi oni su vidjeli da navodim trojicu zapadnih autora, te da ovi stavovi nisu moje autorstvo. Svi su mogli četiri dana prije u Slobodnoj Bosni pročitati crticu o ovom tekstu, gdje je tačno navedeno da se ja – pozivam na stanovitog zapadnog teoretičara. Napose, činjenica da meni kao drugoj strani nije omogućeno ni deset sekundi tv prostora, a prilog je trajao 12 minuta, pametnim ljudima objašnjava sve. Dakle, svi pjevači u ovom horu su svjesno pristali da lažu. Zašto?
Tri razloga za harangu
…Postoji više mogućih odgovora. Jedan je u kontinuitetu harange koju ovi listovi godinama vode protiv mene, a što pripisujem esnafskoj zavisti, jer njihove tekstove više niko normalan ne čita, niti im iko normalan vjeruje. Drugi je u informaciji da je sve navodno organizirao Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta, jer mu je zet Ekrem Puška, kojega sam ja u jednoj tv emisiji provalio kao sanitarnog tehničara zaposlenog u Domu zdravlja, iako se momak fura da je spisatelj evropskog kalibra. Podsjećam, Srđan Dizdarević, kao tobožnji borac za ljudska prava, bio je najagresivniji i najodvaljeniji u svome istupu, jer je rekao sljedeće: Predložićemo Ministarstvu unutrašnjih poslova da svaki put kad se ovdje zabilježi slučaj skrnavljenja Jevrejskog groblja ili antisemitski grafiti da prvo privedu gospodina Alispahića. Dakle, lider ljudskih prava se zalaže da sam ja kriv i prije krivičnog djela koje će napraviti neko drugi, a možda i on sam, čim je spreman da okrivi nevinog čovjeka, unaprijed.
Paradoks ove protuustavne prijetnje Srđana Dizdarevića leži u činjenici da sam upravo ja, samoinicijativno, bez publiciteta, u martu prošle godine organizirao uređenje Jevrejskog groblja u Tuzli, koje je godinama, kao vrijedan kulturno-historijski spomenik, sa grobovima još iz turskog perioda, ležalo zapušteno, zaraslo u šiblje i travu. Jevrejsko groblje u Tuzli sam uredio kao dio svoje zemaljske baštine, i eno ga, hvala Bogu, umiveno, služi na kulturnu čast svima nama.
Treći mogući razlog za ovu harangu jeste ono što sam već spominjao, a to je nakana udvaranja moćnim jevrejskim faktorima u Sarajevu, očekivanje da će se na osnovu ovih poena dobiti donacije od Soroša ili neke druge organizacije koju vodi Jevrej, a što je prijeko potrebno, jer ove novine ne mogu opstati na tržištu.
Enigma Finci
Kad izmiksamo sve ove faktore, jedina nepoznanica u cijeloj priči nam ostaje Jakob Finci, lider bosanskih Jevreja, jedan, čini se, odmjeren čovjek. Otkud on da se navuče u ovu kriminalnu zavjeru, koja dignitetu holokausta ne može ni po čemu koristiti, jer se svako može uvjeriti šta piše u mome tekstu?! Transkript priloga iz ove emisije, kao i svoj tekst, ja sam već postavio na nekoliko internet sajtova i pozvao javnost da sama procijeni. Ja se nemam čega stidjeti. Komentari izražavaju ogorčenost ljudi što je takva zloupotreba medija i institucija u Sarajevu uopće moguća. I ne samo to, na velika vrata se reafirmira verbalni delikt, ali kroz gebelsovsku, kafijansku montažu, gdje je neko kriv samim tim što je oklevetan. Po mom sudu oni koji su tobože ustali da brane holokaust od mene, na najbrutalniji način su zloupotrijebili ovu svetost, jer su holokaust iskoristili kao monetu za realizaciju svojih patoloških ili interesnih aspiracija.
Žao mi je što Jakob Finci to nije osjetio i što nije prezreo ovaj zastrašujući primitivizam. Njegovo sudjelovanje u ovome logički je objašnjivo samo ako on lično ima ambiciju, ili zadatak, da se Sarajevo okleveće kao antisemitski grad, kako bi se BiH još ubjedljivije dotukla na svjetskoj pozornici. U to ne želim da vjerujem, jer porodica Finci u Sarajevu živi 350 godina i ne bi valjda najistaknutiji potomak ove porodice radio protiv svoje zemlje. Na kraju, Jakob Finci nije napustio Sarajevo sa stotinama Jevreja koji su u vrijeme agresije ostavili svoju, ispostavilo se prolaznu domovinu, gdje su stoljećima bili na proputovanju iz Španije.
Ipak, ako je po srijedi zavjera da se Sarajevo okleveće kao navodni antisemitski grad, a ja kako navodni antisemit, moram kazati da ta monstruozna zamisao – neće proći! Jevreji su dio naše kulturne baštine, pa i kad to oni neće, pa i kad odlaze iz Sarajeva. Ostaju njihovi tragovi da iz njih učimo sebe. Ostaju njihova groblja, da ih njegujemo kao što njegujemo svoja mezarja.
Antrfile
Izvodi iz transkripta priloga iz emisije Federalne televizije 60 minuta u kojoj je Fatmir Alispahić oklevetan da je negirao holokaust
Bakir Hadžiomerović, urednik emisije 60 minuta:
Budući da se radi o kako rekosmo dosad nezabilježenom negiranju istorijskih činjenica u vezi sa stravičnim genocidom nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, posljednji istup samozvanog bošnjačkog komesara iz Tuzle zaslužuje svoje mjesto u 60 minuta.
Anisa Šetka (novinarka):
Državi kakva je Bosna i Hercegovina ovdašnje građane rijetko šta može šokirati kao posljednji tekst tuzlanskog kvazimislioca Fatmira Alispahića. Objavljujemo samo nekoliko citata iz ovog fašističkog pamfleta kojeg se ne bi postidio ni sam Gebels. Tako tuzlanski antisemit piše… On nastavlja srljati u fašizam sa kojim očito ima mnogo toga zajedničkog.
Anisa Šetka (novinarka):
Posljednji Alispahićev fašistički nastup mnogi naši sagovornici su protumačili kao čisto ludilo koje nosi veoma opasnu poruku. Predsjednik Helsinškog komiteta u BiH Srđan Dizdarević za naš magazin je izjavio kako će osim krivične prijave pred ovdašnjim institucijama protiv Alispahića i prosljeđivanja njegovog teksta Muzeju holokausta u Vašingtonu i Vizentalovom institutu učiniti i sljedeće…
Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH:
Predložićemo Ministarstvu unutrašnjih poslova da svaki put kad se ovdje zabilježi slučaj skrnavljenja Jevrejskog groblja ili antisemitski grafiti da prvo privedu gospodina Alispahića i gospodina Bakovića jer su oni očigledno inspiratori i oni stoje iz onog, iza onih bezumnih akata, iza onih akata ludila, nečovječnosti koji bacaju sramotu i na ovu zemlju i na njene građane. Oni to jednostavno nemaju pravo, jer su oni ne samo s onu stranu razuma, nego su oni s onu stranu civilizacije.
Anisa Šetka (novinarka):
No, nije to sve što je Alispahić napisao. On u svom šizofrenom tekstu…
Senad Pećanin, urednik Dana
Ono što je fascinantno jeste da se svi fašistoidi različitih nacionalnosti i političkih opredjeljenja kao mjeru svoje samorealizacije vide upravo negaciju holokausta.
Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne:
…Riječ je o jednoj osobi koja, koju prije svega, nakon svih medicinskih provjera treba na izvjestan način, kako da kažem, izolirati od javnog uticaja, jer jednostavno njegovo djelovanje je potpuno pogubno.
N.N., urednik Starta:
…Mi živimo u jednom društvu koje se vrlo lako može nazvati fašističkim, ukoliko smo pristali na to da nam stvari kao što je ovaj tekst koji je aspolutni fašizam, totalni… …Jesmo li mi to stvarno dotakli dno ono za koje sam ja smatrao da je, da je poslije ’45. godine više nemoguće.
Senka Kurović, urednik Oslobođenja:
Ja moram priznati da od čovjeka kojeg zovem tavandžija, i čije ime neću izgovoriti, nisam očekivala ništa drugo osim dakle mržnje prema drugome… Zato smatram da bilo kakvo dublje analiziranje njegovih tekstova, osim jel poprilične nervoze i osim gađenja koje nam izaziva i osim tuge da među nama postoje i oni koji čitaju takve tekstove, ovu zemlju dovodi u opasnost.
Jakob Finci, lider bosanskih Jevreja:
Smiješno je da pripadnik naroda koji je prošao kroz genocid u prošlom ratu u Bosni i Hercegovoni istovremeno tvrdi da se to drugima nije desilo i da cifru umanjuje na 300.000…
Antrfile
Sporni dio teksta Marketing tragedije
Historija je samo tekst čije je pisanje uslovljeno faktorom političke moći. Ko nema moć, nema ni priznatu historiju. (…) Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu. Ipak, do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje istine o holokaustu. Naučnici koji su pokušali zvaničnoj verziji suprostaviti činjenice, brutalno su proganjani. Dr. Robert Faurison je jedva preživio batine koje je dobio od neke jevrejske bande. Ernes Zundel je napisao knjigu u kojoj je razobličio montirane sudske procese protiv nacista, a zauzvrat mu je spaljena kuća u Torontu. Izgorjela je i jedna knjižara koja je prodavala ovakve knjige. Mnogi autori su pretučeni, hapšeni, a nekima je oduzeto i kanadsko državljanstvo. Ove maglovite informacije nam tek ukazuju da ne znamo dovoljno o pokušajima nekih zapadnih autora da ospore istinu o holokaustu.
Ipak, kroz tu medijsku maglu do nas su se uspjele probiti neke teze koje nanose sasvim drugo svjetlo na tekstualne proizvode na osnovu kojih smo do danas bezrezervno vjerovali da je Hitler pobio šest miliona Jevreja. Primjerice, ovi autori navode tekst Simona Visentala iz časopisa “Books and Bookmen” (april, 1975.) u kome tvrdi da na njemačkom tlu nije bilo kampova smrti, te da su se masovne egzekucije gasom odvijale samo u Poljskoj. Oni navode da su gasne komore napravljene za turiste koji obilaze Aušvic. Američki stručnjak Fred Leukter je uzorke zidova ovih gasnih komora podvrgao analizi i nije pronašao hemijske tragove gasova za masovnu egzekuciju. On smatra da je Aušvic lažna izložba i klimava turistička zamka. U tom smislu analizira se navodno iznuđeno svjedočenje Rodolfa Hesa koji je izjavio da su njegovi ljudi mogli ući u komoru deset minuta poslije pogubljenja, te da su mogli pušiti cigarete. Budući da je gas “cikon-b” eksplozivan, te da je potrebno najmanje 20 minuta da se zrak pročisti, Hesovo svjedočenje je neutemeljeno. …Krematoriji su posebna priča. Zvanična historija tvrdi da su nacisti u roku od deset minuta kremirali tijela ubijenih, a nauka tvrdi da je za taj proces potrebno dva sata. Navodi se i da nigdje nije pronađena deponija pepela, a od šest miliona kremiranih Jevreja bi se stvorilo makar jedno brdo šljake. Ovi naučnici smatraju da je podatak o šest miliona ubijenih Jevreja obična laž, jer je na teritorijama pod nacističkom kontrolom bilo četiri miliona Jevreja, od kojih su dva miliona pobjegla u Rusiju. Navodno je stradalo tek 300.000 Jevreja, i to od posljedica tifusa i iscrpljenosti u konc-logorima. Ključni argument je navodni sporazum cionista i nacista o preseljenju Jevreja iz Njemačke, s ciljem formiranja Izraela, a zašta su bile zainteresirane obje strane. Sve drugo je predstava.
Ovdje smo samo ukratko naveli sumnje u vjerodostojnost historijskog teksta o holokaustu, a kako bismo ukazali na potencijal historije kao medija političke moći. Recimo, i da je istina na pola puta, ona se apsolutno razlikuje od priče o holokaustu koju je ustanovio historijski tekst, a potom u svijesti ljudi zapečatila filmska industrija. (…)Vrijedi pogledati i film Pijanist”, gdje se kroz dramu jedne jevrejske porodice mogu prepoznati paralele sa bošnjačkom tragedijom. Možda nam ovi filmovi otvore ambiciju. Možda razumijemo kako je filmska priča najjače oružje današnjice za etabliranje historijske istine. Jer, bez historije ne postojimo. A historija je samo tekst. …Tekst koji se proizvodi kao i svaki proizvod.
Walter, br. 126, 18. I 2005.