Bilo bi pogrešno voditi rat protiv političkih manijaka. Kao što je pogrešno loviti sitne dilere u ratu protiv droge. Zmiju treba mlatnuti u glavu, a to je sistem koji generira negativne pojave.
Primjerice, zašto 70-tih ili 80-tih godina u BiH nismo imali manijake u politici? Zato što je sistem uspostavio skalu vrijednosti po kojoj političar može biti samo pristojan, obrazovan, građanski opredjeljen pojedinac. Posljednjih 14 godina opsjedaju nas politički manijaci, koji nacionalizam i mržnju prema komšijama promoviraju kao vrlinu. To je rezultat sistema koji je lažno predstavio proces političke tranzicije.
U BiH ne može biti demokratije sve dok postoje mononacionalne stranke! U drugim zemljama, možda, može, jer u Srbiji, Hrvatskoj ili Francuskoj živi apsolutna većina jednog naroda. Ali, BiH je specifikum i stoga je ovdje antinacionalizam jedina mjera demokratije i progresa.
Politički manijak je u BiH ustoličen onog časa kada je Partija dozvolila formiranje mononacionalnih stranaka. SDA je počinila harakiri nad bošnjačkim nacionalnim interesima kada se formirala kao prva mononacionalna stranka, i time legitimizirala separatističke ambicije potom formiranih SDS-a i HDZ-a.
Dakle, ni Partija, ni SDA, nisu smjele počiniti ovaj fatalni zločin nad svojim tobožnjim deklaracijama, a time ni nad političkom logikom bh. opstojnosti. Dejton je samo uvažio politički i vojni realitet, i time produžio agoniju započetu 1990. godine. Iz imbecilnog realiteta prognani su pametni i zdravi pojedinci, jer nisu kurentna roba. Traže se beskičmenjaci koji će zbog materijalnog profita generirati razlike, a ne zajedništvo, mržnju, a ne ljubav, avlijski mentalitet, a ne rušenje granica…
Gdje je izlaz? U izmjenama Izbornog zakona, u zabrani mononacionalnih stranaka, u ukidanju poslaničkih paušala, u uspostavljanju jedinstvenih multietničkih i demokratskih pravila za unutarnji život stranaka, jer bi nas sve to oslobodilo pijačara koji su u politiku nahrupili zbog profita, i koji su zbog tog profita spremni glumiti manijake i kada to i nisu?! Dakle, nužno je mijenjati sistem koji generira manijakalne pojave, i uspostaviti sistem u kome će antinacionalizam i tolerancija činiti skalu vrijednosti.
Svaki politički sistem mora biti prilagodljiv izazovima koji mogu ugroziti njegovu temeljnu ideju. Vidjeli smo kako je nefleksibilnost jugoslovenskog sistema proizvela sopstveni raspad i tragediju. Danas vidimo kako američki sistem ne može odgovoriti izazovu sprječavanja vojno-industrijske hunte da na vlasti održi očiglednog manijaka. Amerika je danas zatočenik krstaških fundamentalista čiji je suštinski cilj pljačka nacionalnog budžeta pod izgovorom novih ratova. I mi smo žrtve istovjetnog fobijskog obrasca.
Otud je teško znati da li su politički manijaci tek glumci koji bolest koriste kao pokriće za pljačku nacionalne imovine. Stoga bi u svim društvima vrijedilo graditi akademske autoritete koji bi bili neovisni i nadređeni svim – prolaznim – političarima. U situaciji gdje je političar nadređen akademskoj pameti, kao što je to bilo u komunističkim zemljama, kao što je to još uvijek kod nas, ili odnedavno u Americi, javlja se totalitarizam koji poremećaje zdrave pameti promovira kao nacionalne vrline.
Walter, br. 124, 20. XII 2004.