Islamska revolucija je počela! Komesar se pobio s pederima!
Vidio sam uživo pedera! Nisam ga plaho zagledao da ne pomisli da sam mušterija, tobejarabi. Koliko sam mogao spaziti, ispod oka, nosio je blještavo plavu košulju, sa ženskim rukavima. Imao je bijel ten, bezbeli napuderisan. Učinilo mi se i da su mu oči namazane onim hepekom za trepavice. …Zbilo se to u bifeu NTV Hayat, prije snimanja emisije Arduana show, gdje sam pozvan da kažem svoje mišljenje o pederskom filmu Go West.
Comessar on linea the front
Na portirnici Hayata mi rekoše da siđem u bife, malo se kasni, da popijem sok i sačekam. Uđem dole. Sjedi jedan od 140 kila i gleda. K’o na autobuskoj stanici u Olovu. Poslije ću saznati da je to Ekrem Puška, scenarista filma Go West. Tam, u ćošku, sjedi taj što je ni muško ni žensko. Ima samo jedan slobodan sto, do njega. Sjednem. Zaudara nekakav težak ženski parfem. Haman se ovaj što je muško namiris’o da je žensko, da nam bude ljepši. Joj, meni nešto šugavo, da mi je da odem! Objesim ti i televiziju, i patriotizam, i sve, kad se komesar mora i ‘vako žrtvovati za narod i domovinu! Ugledah, sva sreća, u onom drugom ćošku, efendiju Dautovića. I on gostuje. Uzviknusmo selame, kao S.O.S., pa mi bi nekako lakše. K’o, velim, nisam ja sam crna ovca u ovom društvu, koje me podsjetilo na stih iz one pjesme Zabranjenog pušenja: …Sve je puno drogiranih pedera.
Onaj peder, blizu mene, diše. Malo je podeblji, pa se čuje kako diše. Nekako, sipljivo. Bezbeli tako puhti i kad se tandara. Dade mu konobarica tortu, a on uze da mljacka. Pita mene konobarica, hoću li tortu, haman je džabe, neću, hvala, rekoh. Mog’o bi peder razumjeti da je to neki znak raspoznavanja, da sad i ja jedem tortu. Ubibio sam se k’o biba. Čekam. Kasne. Konačno, dođoše, po nas.
Poče ta emisija o pederima. Priča ovaj, priča onaj, priča i taj peder. On je, biva, modni kreator koji se pederisao po Londonu i radio za velike modne kuće. Istog časa spazih njegove drečavo žute cipelice. Iz daleka vidjeh da mu se okrunio žuti lak na tim baletankama. Ne bi ih na buvljaku mogao prodati ni za marku. Dok sam čekao da i ja koju progovorim, sve sam mislio na te pohabane cipelice ovog svjetskog modnog kreatora. Bilo mi ga nešto žao. Tak’a marka, a bez cipela.
Metro Golding Sanitarny Chmar
Nakon što je peder ispričao kako nema ljudskih prava, pa da se vjenčava, usvaja djecu i sa mužem hoda po sijelima, i nakon što je neka špicasta psihologica elaborirala našu zatucanost, pa da ne priznajemo te nastranosti, na scenu je stupio komesar PL, vehabija i mindžuhar, tj. ja. Malo sam pričao, trte-mrte, kako pedere treba zvati pederima, kako se ovim filmom Go West vrši blasfemija bošnjačke tragedije, kako je i Ničija zemlja film o građanskom ratu u BiH, a što je sve sponzorirano od političkih centara koji sprovode u zlodjelo zlomisao da nema agresora i žrtve, i da su svi podjednako žrtve, a pogotovo pederi. Rekao sam da sudbina Bosne ovisi od političkog, pravnog, kulturnog, pa i ekonomskog tretmana genocidne agresije. …Ma ne mogu sad ja prepričavat to što sam rekao!
Elem, reče Arduana da treba da se čuje i druga strana. Iziđe taj Puška, propade u fotelju, zavrati nogu k’o veliki i reče kako je – višak u emisiji. Svašta. Kontam, što je dolazio ako misli da je višak. Onda, navali na mene. Kaže, otkud meni pravo da pričam o filmu kad nisam radio na filmu. Stvarno nisam mislio koristiti svoje komesarske vještine, ali sam morao uljudno napomenuti ovog medu da je on po struci sanitarni tehničar koji je zaposlen u Domu zdravlja, i da kao takav nema pokriće da govori o kompetencijama. On je potvrdio da je sanitarac, a na moju opasku da bi sanitarci mogli biti i filmski kritičari, rekao je, zašto da ne, mogu u kinu pogledati film i iznositi kritiku. Vidim, vrag je odnio šalu, ovaj je prolupao. Onda je rekao da se u filmu radi o ljubavi dvojice pedera, ali da se to ne može tvrditi jer niko nije gledao film. Svašta. Izgleda da je tog Pušku iz cipela izbacilo televizijsko objavljivanje njegove intimne tajne – da je sanitarni tehničar. Haman se mislio prodati kao Spilberg.
Komesar je, stvarno, milostiv. Kad je vidio da Puška mlatara očima, lijevo-desno, kao da je popio šaku tableta s Badelovim konjakom, ustavio je šargiju. A mogao se, primjerice, zezati sa vezom filmske umjetnosti i sanitarnih čvorova, sa prljavštinom pederluka i sanitarnom higijenom, itd. Ali, kada je vidio tužni i zamućeni medin pogled, koji je krio plač, komesar je stao. Ne bi imalo smisla. Osim toga, efektnije je bilo to Puškino panično klepetanje, nego ma kakva priča.
Withez lawljeg srcca
Ali, gdje je poenta ovog teksta? Emisija se završila. Prilazi mi svijet i čestita. Stoji Puška i gleda tu dodjelu oskara. Iziđem na onu mračnu cestu, hitim prema parkingu, blizu je devet, valja stići do Tuzle. Neko me zovnu. Ide Puška prema meni. Krenem i ja prema njemu. Kaže mi: Nisi me morao baš onoliko poniziti. Ako mi se ne izvineš, ja ću te prebiti. Kažem ja njemu: Što sad plačeš? Ja tebe nisam ni pomenuo. Udario si na mene, pa fasov’o. O tom prebijanju mu nisam htio reći ništa. Pogotovo ne pred svjedocima.
Poenta je da on nije razumio da ga nisam poder’o koliko sam mogao, i znao. Nije razumio da sam stao, zbog njegovih suznih očiju. Da mi ga je bilo žao. Da sam insan.
Drugim riječima – šta zna međed o viteštvu!?
Walter, br. 116, 14. IX 2004.