Zajedno sa Srbima i Hrvatima, Bošnjaci aplaudiraju bh. filmovima koji Bošnjake prikazuju kao mentalne i moralne fukare. Bošnjački intelektualci su dizali hampu na Ivu Andrića, jer je literarnom maštom kasapio Bosanske Muslimane koji su živjeli u dalekoj prošlosti. Ovi filmovi danas andrićevski kasape nas današnje, ali na to niko ne reagira.
Šta posljednjih godina nagoni direktore dvije televizije u Tuzli da emitiraju predratne srbijanske tv serije i filmove, poput “Kamiondžija” i “Boljeg života”, preko kojih su tuzlanski domovi opet puni ekavskog kreveljenja, hroptanja krmadi, pravoslavnih slava, krštenih prepečenica i svega onoga što nam je zagađivalo bosanske živote proteklih decenija? Ova posttraumatska reokupacija bosanskog medijskog prostora nije samo tuzlanski črveni specijalitet; još nekoliko lokalnih televizija u krajevima sa bošnjačkom većinom izdašno srbijanštinom pogani naše duhovne bašče. Niko normalan nije protiv primjerenog i umjerenog prisustva susjednih kultura u našem prostoru; otvorenost je nužna zbog sopstvenih kompasa; no, svako bi normalan morao biti protiv prepuštanja sebe crvotoku tuđinskih vrijednosti.
Direktore ovih televizija, sigurno je, niko nije posadio pred sebe i zaprijetio im da moraju emitirati srbijanštinu. Oni su osjetili trend karijerističkog profita, po kome je stupanj odrođenosti od Bosne i bosanskih vrijednosti ravnomjeran stupnju napredovanja u karijeri. Za Bošnjake je napredak kad ostanu na nogama: bez koraka, bez padova. Budući da ni jedna bošnjačka institucija nije uspostavila aktivne društvene kriterije, spram očuvanja granica nacionalne duhovnosti, logično je što našim prostorom hara sistem okupatorskih mjerila, koji je usmjeren ka zatiranju Bosne i bosanskoga. Anarhija nacionalnog kompasa uzrokovala je apsolutno odsustvo obaveze bošnjačkih kadrova da promišljaju boljitak naroda i domovine.
Od umjetnika bi se očekivalo da su savjest društva. Čuvari njegovih granica. Na žalost, umjetnici su se pokazali kao jurišnici u projektu rastakanja Bosne. Čast rijetkim izuzecima. Ono što se događa na planu igrane tv i filmske produkcije, ubjedljivo svjedoči o pojavi; forsiranje srbijanštine i nebosanskih sadržaja nije tek incident, slučajnost, greška, već realizacija strateškog cilja koji se ostvaruje u dosluhu sa ovdašnjim kompleksima niže vrijednosti.
Teror propagande
U posljednje-dvije tri godine u sarajevskoj štampi je objavljeno na hiljade hvalospjevnih tekstova o uspjesima naših filmskih reditelja. Počelo je sa “Oskarom” Danisa Tanovića, čiji je film “Ničija zemlja”, po svojoj neutralnosti, iliti bezmirisnosti, najmanje problematičan. Druga dva velika hita, “Gori vatra” Pjera Žalice i “Ljeto u zlatnoj dolini” Srđana Vuletića – debelo zaudaraju na projekat iz Karađorđeva. Ovim filmovima treba dodati i orvelovsku sveprisutnost andrićevske tv serije “Viza za budućnost”. Kažemo – andrićevske – jer između Andrićevog kasapljenja Bošnjaka i ovoga što čine bošnjački scenaristi ove serije, nema bitne razlike. Čak šta više, Andrićevo rugobljenje bosanskih muslimana bi se moglo i pravdati, jer njegovi likovi žive u dalekoj prošlosti, i onakvi su kakvim ih se zamisli, dok su bošnjačke nakarade iz “Vize za budućnost” dio naše svakodnevnice, pa možemo napraviti razliku između nas u životu i nas na ekranu.
Fascinirajuće je da se u našoj javnosti dosad nije pojavio ni jedan kritički sud o pomenuta dva filma. Na naslovnicama se pojavljuju fotosi glumaca u svim mogućim situacijama, sa ovog festivala, sa onog festivala, jedu sendvič, šetaju, kupaju se u bazenu… Toliki je to uspjeh da glumce iz ovih splačina treba okom kamere pratiti kao Titu i Kardelja. Propagandna sila koja podržava ove dvije filmske bljuzge obeshrabruje svaki kritički sud. Pjer Žalica i Srđan Vuletić su nacionalni heroji, oslobodioci, miljenici. Ko se smije usuditi misliti drukčije? Niko. Teror propagande je tako moćan da u svijesti našeg čovjeka nema mjesta za sumnju. Svi sarajevski listovi, s obje strane barikade, sudjeluju u proizvodnji sljepila. Otud kao incident djeluje proplamsaj zdrave pameti, koja je zaiskrila iz dva gotovo nepoznata lista, koja se obraćaju užem krugu čitalaca.
Prvi list je vjerovatno po sadržaju najbolji bh. časopis za porodicu i društvo. Njegova jedina “mahana” je što se zove “Zehra”, i što ga izdaje Muslimanska ženska organizacija “Kewser” iz Sarajeva. Pošto ovaj časopis piše o vrijednostima braka i porodice, a ne o preljubama i savjetima tipa: kako izliječiti mahmurluk, logično je što se nalazi na margini javnog interesovanja. Šteta, ne za “Zehru”, već za društvo.
Slavljenje razvrata
U posljednjem broju ovog izvrsnog časopisa Nirha Efendić je napisala sjajan tekst pod naslovom “Gori vatra u ničijoj dolini”. Evo nekoliko ubjedljivih citata iz Nirhinog teksta koji tematizira film Srđana Vuletića: “(…) Film koji na takav način govori o nama, ima uvijek dobre izglede da bude nagrađen. (…) Film pokušava prikazati navodni apsurd bosanske muslimanske tradicije. (…) Naši sjajni reditelji su velemajstori u tome da pogode šta se to bjelosvjetskoj javnosti sviđa. (…) Da smo kojim slučajem pokušali predstaviti ijednu istinsku vlastitu vrijednost, gotovo sam sigurna da ne bismo bili nagrađeni ni jednom nagradom. (…) Hiljade bh. dječaka mogu pronaći idole u čuvarima ‘apsurdne tradicije’ koji koriste narkotike i najvulgarniji mogući sleng, bez imalo stida. (…)”
Bravo, Nirha! To što si Ti definirala u nekoliko briljantnih rečenica nije pošlo za rukom desetinama uglednih bh. autora koji su svoj intelektualni kredibilitet utušili u baruštini glorificiranja ovog kriminalnog filma! Naravno, bh. autori prepoznaju ukuse žirija. Zato Ahmed Imamović neće snimati film o stradanju Bošnjaka, već o “ljubavi” dvojice homoseksualaca u ratnom Sarajevu; on zna da ga niko neće nagraditi za film o genocidu nad Bošnjacima, ali zna da će iščašene prirode homoseksualnih lobija po Evropi podržati ovu propagandu razvrata; podržat će to i srpski i hrvatski lobiji, jer i njima odgovara pravljenje cirkusa od bošnjačke tragedije. O kakvoj onda umjetničkoj misiji govorimo? Ahmeda zanima najkraći put do nagrade, do para, do slave, pa makar išao i preko bošnjačkih žrtava. Ahmed mora svjesno pregaziti hiljade tragičnih bošnjačkih priča, da bi došao do svojih homoseksualaca.
Drugi tekst koji je izišao na ovu temu objavljen je u friškom tuzlanskom nezavisnom omladinskom magazinu “Karma”. Autor koji je potpisan inicijalima G.D., piše: “Znam da bih se trebao priključiti kolektivnom orgazmu povodom prvijenca Srđana Vuletića, koji su grupno orgijajući proizveli bh. mediji. (…) Konačno su se ‘Dani’, ‘Slobodna Bosna’ i ‘Avaz’ složili oko nečega”. Autor potom analizira film i dodaje: “Većina likova je operirana od bilo kakve dublje psihologije, tako da je uzaludno pokušati razumjeti motive njihovih dijela. Ono što posebno vrijeđa je gloroficiranje seksizma i muškošovinističkih predrasuda. (…)” Na žalost, ove dvije časne opservacije jedino su što imamo spram hiljade tekstova koji su našu javnost ubijedili u “bosansko filmsko čudo”.
Bošnjačke nakaze u evropskom cirkusu
Pored idejne analize ovih filmova, postoji još jedan lagan test preko kojeg možemo zaključiti da je ambicija bh. reditelja okrenuta prema Beogradu i Zagrebu. Prije agresije u bh. štampi su se pojavljivali kritički tekstovi zbog angažmana srbijanskih, hrvatijanskih i slovenačkih glumaca u bh. filmovima. U svim filmovima Emira Kusturice zvijezde su srbijanski glumci. U Sidranovom i Kenovićevom “Kuduzu”, također. Danas, na žalost, niko ne tematizira istu pojavu. Ne govorimo, dakle, o kvaliteti uloga, ali smo sigurni da jednaku kvalitetu mogu ostvariti i bh. glumci.
Bilo bi korisno sačiniti jedan sociokulturni ogled o idejnoj osnovi bh. filmske i igrane tv produkcije. Tim prije što je ta produkcija slavljena i po Srbiji i po Hrvatskoj, kao zemljama koje su još zatočene mržnjom prema Bosni i Bošnjacima. Šta je to moglo inspirirati četništvom zadojenu Srbiju da glumce “Vize za budućnost” dočeka kao heroje, sa džambo-plakatima polijepljenim duž puta kojim će zvijezde proći? Možda to što su u ovoj seriji prepoznali viceve o Husi i Hasi? Šta se krije iza svesrpskog uspjeha filma “Gori vatra”? Možda to što bošnjačke žene pljuju na srpsku povratnicu u Tešanj, što se sigurno nikada nigdje nije dogodilo? Obratno, jeste. Možda to što srpski likovi u filmu ginu u borbi, a bošnjački u švercu? Možda to što su Bošnjaci prikazani kao mentalne i moralne fukare?
Od umjetnosti ne treba tražiti da bude nacionalni kozmetički salon, ali ne treba joj ni dopustiti da bude instrument u srpsko-hrvatskim patološkim čežnjama da se Bošnjaci prikazuju kao nakaze u evropskom cirkusu. Na žalost, dokle god Bošnjaci aplaudiraju svome sakaćenju, dotle će ljaga iz ovih filmova biti na pragu istine.
Broj 118, 15. IV 2004.