Walter

Hrvatska podržava otcjepljenje Republike Srpske

 

Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić pristao na zločinačku ideju o podjeli BiH na tri dijela.


Hrvatski Predsjednik sugerira da bi BiH, podijeljena na tri etnonacionalne republike, mogla biti – efikasna i u životnom interesu bh. građana, a tu sugestiju pakuje u lažnu demokratsku formu. Kao da nam nije odveć jasno kako bi tzv. hrvatska republika bila sponzorirana od Hrvatske, sve do svog otcjepljenja, i kako bi stvaranje tzv. hrvatske republike omogućilo odveć planirano pripajanje Republike Srpske Srbiji, u zamjenu za suverenitet Kosova. Nije li srpsko-hrvatsko hegemonističko bratstvo iz Karađorđeva doživjelo svoju renesansu kroz nove planove za uništenje državno-pravnog kontinuiteta BiH?

Otkad su se prije mjesec dana u emisiji jedne mostarske tv čule nove-stare ideje o podjeli BiH na tri dijela, i to iz usta anonimnog profesora Bože Žepića, ova teme ne prestaje biti aktuelna u raznoraznim pričama o političkoj budućnosti BiH. Profesor Žepić nije rekao ništa novo, prije se čini da je tu staru priču plasirao u pravi čas, kao protutežu sve glasnijim signalima iz međunarodne zajednice da bi moglo doći do promjene Ustava, tzv. reforme Dejtona, a u cilju ukidanja entiteta i regionalizacije BiH na prirodnim i ekonomskim, a ne na etnonacionalnim kriterijima.

Jaše Kurta, a jaše i Murta


Alternativa prof. Žepića posve je na tragu velikosrpskih ideja, o kojima smo u više navrata pisali, a koje predviđaju aneksiju Republike Srpske u zamjenu za suverenitet Kosova. Pojednostavljeno, ako će Srbi ugrabiti svoj dio BiH, logično je i da Hrvati teže istom cilju, a zašta je potrebno izvršiti tronacionalnu podjelu teritorija, kako bi proces separacije tekao zakonomjerno.

Dokle god su Hrvati za BiH vezani Federacijom, a ne tzv. hrvatskim entitetom, dotle je nemoguće njihovo teritorijalno otcjepljenje od bh. države. To znaju i velikosrbi, jer da bi se Republika Srpska otcijepila od BiH mora se ostvariti faktor razgradnje u kome dvojica nadglasavaju trećeg. Dakle, ako bi postojala tri etnonacionalna entiteta, u tom bi slučaju srpski i hrvatski entiteti bili suglasni oko prava na samoodređenje do otcjepljenja, a što bi Bošnjake ostavilo u pat-poziciji. Postojanje Federacije BiH ne daje mogućnost velikosrpskoj opciji za realizaciju ovog plana, jer dva entiteta uvijek tvore odnos jedan na prema jedan.

Napose, američki zvaničnici su u nekoliko navrata priznavali da je cilj osnivanja Federacije u martu 1994. upravo bio da se spriječi podjela BiH, ali ne zbog srpske i hrvatske separatističke tvorevine, već zbog mogućnosti da se usred Evrope stvori država sa većinskim muslimanskim stanovništvom. – SAD su željele izbjeći stvaranje islamske državice u Bosni – potvrdio je nedavno Danijel Server, direktor Američkog instituta za mir, govoreći o razlozima za formiranje Federacije, prvobitno definirane kao zajednica Bošnjaka i Hrvata. Bez obzira na američke ciljeve, Federacija je blokirala nastojanja vojne hunte Mate Bobana da se za Hrvatsku izbore ista prava kao i za Srbiju, u vidu gazdovanja separatističkom tvorevinom, a što je u suštini blokiralo mogućnost tronacionalne podjele BiH i uništenja njenog državno-pravnog subjektiviteta.

I poslije Bobana vladavina čobana

Bosanska tragedija nas je naučila da ne mora istina biti sve što se zvanično kaže, te da postoje procesi koji se odvijaju bez obzira na razne uljudne deklarativnosti. Zašto bismo uopće vjerovali u Mesićeve mnogo puta ponavljane preporuke da bosanski Hrvati trebaju budućnost graditi u BiH, a ne u Hrvatskoj?

Zašto bismo vjerovali kako je istina u riječima, a ne u djelima! Na kraju, za te riječi niko ništa neće pitati Mesića kad se BiH dovede do svršenog čina, i kad Hrvati budu horni da svoj entitet pripoje Hrvatskoj, jer im Bošnjaci neće imati snage da pruže ma kakav otpor, ni onaj verbalni. Kao da je ko pitao UN zato što su donijele kamaru plemenitih rezolucija dok je trajao, i trajao, genocid nad Bošnjacima. Stvarnost treba čitati iz dijela, a ne iz riječi. A djela kazuju da Mate Boban nije umro, a kakve su prilike, i neće.

Prisjetimo se samo aspekta strateškog izgladnjivanja Bošnjaka u opsjednutim gradovima, s ciljem lomljenja kičme bosanskom državnom vrhu, kako bi se pristalo na pregovore o podjeli BiH. Naspram te genocidne suštine, koja je realizirana voljom i podrškom zapadnih vlada, mi smo imali hičme ispraznih humanitarnih aktivnosti, riječi i dokumenata. Svijet se zabavio projektima humanitarne pomoći, dok smo mi svakodnevno bivali izloženi granatama i snajperima. Primjera je na pretek. Otud i ovu tezu o mogućoj tronacionalnoj podjeli BiH, kao platformi za otcjepljenje tzv. srpskih i tzv. hrvatskih krajeva, treba prihvatiti s rezervom.

Jer, činjenice kazuju da je bošnjačka ekonomska moć do te mjere minorizirana da će vrlo brzo usloviti, ako već i nije, minorizaciju bošnjačke politike i kulture, a time i volje za očuvanjem Bosne. Zašto bi Hrvatska težila otcjepljenju 27 odsto bh. teritorija, na kojima političku, ali ne i prirodnu većinu čine Hrvati, kad već ima ekonomsku prevlast bezmalo na svih 51 odsto bh. teritorije koliko zauzima Federacija? Nije li isplativije sačekati još koju godinu, dok u Bosni zamre svaki titraj bošnjačkog subjektiviteta, i onda pristupiti međunarodnoj verifikaciji dogovora iz Karađorđeva?

Mogu američki zvaničnici tvrditi šta hoće, ali će do daljnjeg ostati indikativna enigma da se godinu i po dana prije završetka rata znalo da će BiH biti podijeljena po procentima 51 na prema 49 odsto, i da će Federacija BiH zauzimati taj 51 odsto. Ovaj podatak se u junu 1994. mogao pročitati, primjerice, u Norveškoj enciklopediji. Jedino mi o svemu nismo znali ništa, niti smo se pitali kako je moguće da američka administracija u martu 1994. inicira rješenje koje će od svih zaraćenih strana biti prihvaćeno u decembru 1995., nakon Markala, Kapije, Srebrenice… Iako nam je teško to priznati, ali pod znakom pitanja su i ekspresna oslobađanja bh. gradova, potiskivanje srpskog agresora, zaustavljanje oslobađanja Banja Luke i sl., a što sve ukazuje da su razne oluje u ljeto 1995. imale funkciju namirivanja procenata za dejtonsku podjelu BiH.

Na kraju, ključno je pitanje: da li je podjela morala da izgleda baš tako: pola – pola? Ne podsjeća li to isuviše na ciljeve dogovora Cvetković – Maček, a potom Milošević – Tuđman? Pa Srbi su činili većinu samo na nešto više od 30 odsto bh. teritorije, a data im je polovina Bosne. Hrvati su činili većinu tek na 16 odsto bh. teritorije, a prilikom režiranog oslobađanja bh. gradova data im je prednost da, recimo, zauzmu Jajce. Bošnjacima je i tada priječena mogućnost da oslobode išta više od frtalja Bosne, predviđenog za bošnjački geto, iz kojeg će moći izlaziti sa vizama, uz debelu kontrolu, kao da se to radi o Jevrejima iz Varšavskog geta.

Ovo poređenje nije nimalo slučajno, iz mnogo razloga, ali i zbog toga što su u Varšavskom getu njemački okupatori diktirali ekonomske tokove, s ciljem dodatnog pljačkanja jevrejskih zatočenika. Jednako, danas, Bošnjaci bivaju žrtve svekolikog ispiranja svoje ekonomske i duhovne snage, tako da se u dogledno vrijeme može očekivati da u Bošnjaka presahne svaka politička volja. Svejedno je tada da li će neko proglasiti podjelu BiH na dva ili tri dijela, kad Bošnjake niko ni za šta neće ni pitati, samim tim što ni oni sami sebe ne pitaju ni za šta.

Kome hita Boban ispod žita

Uopće nije upitan kontinuitet velikosrpske politike prema BiH. Tadićeva Srbija, kao i ona Miloševićeva, teži aneksiji Republike Srpske. Upitan je, donekle, stav susjedne Hrvatske, jer od hrvatske politike ovisi realizacija te mogućnosti o otcjepljenju RS, istovremeno sa otcjepljenjem tzv. hrvatskih krajeva.

Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić dao je prije neki dan intervju Dnevnom avazu u kome je na pitanje o mogućoj tronacionalnoj podjeli BiH odgovorio, u najmanju ruku, problematično. Na jasno pitanje o mogućnosti stvaranja tri etnonacionalne republike, Mesić odgovara: Najbitnije je da o tome odluče građani Bosne i Hercegovine, jer efikasna država je prije svega u njihovom životnom interesu. Rješenje do kojeg oni dođu konsenzusom poštovat će svi, kako u BiH tako i izvan nje.

Zvuči nevjerovatno. Mesićev odgovor sugerira da bi takva (anti)država mogla biti – efikasna, u životnom interesu, a tu sugestiju pakuje u demokratsku formu konsenzusa. On svjesno zaboravlja da postoji samo jedan legalan i legitiman akt za koji su glasali bh. građani, a to je Referendum iz 1992., kada je jasno poručeno kakvu BiH žele. Dejtonski sporazum jeste nastao konsenzusom, ali ne naroda i građana, već političkih lidera, od kojih su ovi bošnjački bili pod ucjenom nastavka genocida. Mesić valjda misli da je opet moguće isposlovati sličan konsenzus političara, a ne bh. građana. Jer da misli na bh. građane onda bi se pozvao na Referedum iz 1992. i volju bh. građana koja je kriminalno i zločinački ignorirana.

Otud je svako novo rješenje koje ignorira demokratski iskazanu volju bh. građana, koji su jasno precizirali kakvu BiH žele, zapravo nastavak zločinačkog pothvata. Ako je Hrvatskoj stalo do bh. suvereniteta i stabilnosti, valjda bi se trudila da reafirmira ovaj jedini legitimni dokument, čija bi sprovedba garantirala jednakopravnost svih bh. građana i naroda. Ne bi se moglo dogoditi da hrvatski Predsjednik sugerira mogućnost tronacionalne podjele, tim prije što je to autorska, velikodržavna ambicija pokojnog Franje Tuđmana i njegove hunte u Hercegovini.

Jednostavno, Mesić je ovu ideju trebao odbaciti kao naslijeđe beščasne, hegemonističke prošlosti Hrvatske, i trebao je kazati da Hrvatska ni u kojoj varijanti, nikada, ne može podržati stvaranje hrvatske republike u BiH. Jer, jasno je, hrvatska republika u BiH ne može biti sama sebi svrha, i logično je da bi Hrvatska prema njoj imala sponzorski odnos, sve do realizacije tog prava na otcjepljenje. Napose, i dan danas, i bez ovih formalnih ozvaničenja, Hrvatska sponzorira zapadne dijelove Hercegovine, recimo, u pogledu obrazovanja, budući da je Sveučilište u Mostatu konektirano na Sveučilište u Zagrebu, po raznim osnovama.

Ali, Mesić to ne govori. On svoju tuđmanovsku politiku, za razliku od svog prethodnika, tek vješto kamuflira u demokratske floskule koje za suštinu problema ne znače ništa.
Ovo zakamuflirano hegemonističko očitovanje hrvatskog Predsjednika nam ukazuje tek da i dalje postoje velikodržavne ambicije Srbije i Hrvatske koje se realiziraju zajedničkom režijom pojava i procesa usmjerenih protiv BiH.

Antrfile
Luka i muka

“Pitanje Luke Ploče isključivo je gospodarsko, a ne političko, i tako ga treba tretirati” – glasi još jedna neistina predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića izrečena u ovom intervjuu. Jer, mnoštvo je dokaza koji svjedoče da je pitanje Luke Ploče do srži – političko, a ne ekonomsko. Prisjetimo se kako su u Pločama prije nekoliko godina organizirane masovne demonstracije na kojima su razne udruge veterana poručile da – život daju a Ploče ne daju. Pristup luci Ploče bi bh. državu, a posebno krajeve sa bošnjačkom većinom, oslobodio ekonomskog vazalskog odnosa i to znaju oni koji priječe tu mogućnost. Bošnjačka ekonomska potlačenost u direktnoj je vezi sa političkom potlačenošću, jer onaj koji nema novaca za svoje ekonomsko i socijalno dostojanstvo, osuđen je da svoju duhovnost podredi zakonima jačeg.

Antrfile2 

Državna televizija podstrekava otcjepljenje RS

Nedavno je u centralnom Dnevniku državne BHT emitiran prilog o prikupljanjima potpisa sa sazivanje referenduma o otcjepljenju RS od BiH. Teško je vjerovati da su i novinarka, i urednici, toliko nepismeni i neuki pa da prilog zaključe glupošću – kako ova akcija nema pokriće pošto je vode Srbi iz Hrvatske.

Slijedom logike, ispada da bi akcija bila validna kada bi je vodili Srbi iz BiH. Kriminalan zaključak iz centralnog Dnevnika zapravo ima funkciju preporuke bosanskim Srbima kako treba da se masovno uključe u ovu akciju, jer ako je budu vodili samo Srbi iz Hrvatske – neće uspjeti. Prilog je trebalo zaključiti citiranjem ustavnih odredbi po kojima su Republici Srpskoj sva tri naroda ravnopravna, pa je Srbi ne mogu smatrati svojom, niti pripajati Srbiji, jer time ugrožavaju konstitutivna ustavna prava Bošnjaka i Hrvata. Međutim, ovaj primjer svjedoči kako je državna BHT odveć u službi separatističkih centara političke moći. U protivnom, neko bi morao javno snositi odgovornost za ovo propagiranje i podstrekavanje referenduma o otcjepljenju RS sa kanala državne tv.

Walter, br. 116, 14. IX 2004.

Na današnji dan

Kalendar

Septembar 2004
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930  

Arhiva

Kategorije