Dejtonska parazitska glomaznost
Misteriozno djeluje činjenica da ovako krupan problem dosad nije bio predmet makar jedne serioznije analize. Piše se o svemu i svačemu, ali niko ne piše o zakonskim i moralnim ponorima najveće pljačke bh. građana. S vremena na vrijeme pojave se vijesti kako opozicija, ova ili ona, traži smanjenje zastupničkih plaća. No, dosad se nije pojavila ni jedna cjelovita analiza koja bi secirala genezu enormnih zastupničkih plaća, koja bi ustanovila tačne iznose, i tim iznosima suprotstavila sve ono što bi se u BiH za te pare moglo izgraditi, unaprijediti, spasiti, a što se ne čini jer od ovo malo para što imamo ogroman dio ide za finansiranje parazitskog političkog sistema. Zapravo, misteriozno je kako ovako krupan problem dosad nije bio predmet izučavanja, ne samo od strane istraživačkog novinarstva, već mnogo prije socioloških, politoloških i ekonomskih studija.
Doduše, prije neki dan je Forum Bosna organizirao raspravu o problemu nagomilane administracije, gdje je rečeno da 60 odsto bruto nacionalnog dohotka ide za finansiranje činovničkog aparata. No, sa ove se rasprave nije čuo konkretan prijedlog: kako bh. državu osloboditi parazitske administracije? Jedan problem su zastupnici, koji u zastupničke klupe uglavnom dolaze na honorarnu gažu, mada je sve veći broj onih koji se profesionaliziraju, jer tako sabiru više novca nego u varijanti da zadrže staro radno mjesto i da uzimaju paušal; oni stariji profesionalizaciju u parlamentu koriste kao sticanje pozicija za bolju penziju. Elem, isključivo je lova u igri.
Drugi, i složeniji problem, jesu hiljade ljudi koji su se udomili u raznim administrativnim aparatima, vjerujući da time stiču konačno rješenje svoje egzistencije. Ali, jedan daktilograf za mjesec dana ne zaradi koliko ma koji zastupnik ili vijećnik zarade za jednu sjednicu. Ovi ljudi nisu krivi što su ih dejtonske okolnosti strpale u kantu balasta, i što će oni i njihove porodice biti neminovne žrtve kresanja administracije. Oni nisu, poput zastupnika, u ovu priču uletili zbog profita, već zbog egzistencije, i to je razlika koju treba uvažavati kada se tematiziraju materijalne i moralne štete koje proizvodi sveukupna dejtonska glomaznost.
U odsustvu temeljitije analize, mi možemo tek pretpostaviti broj zastupnika i iznose njihovih plaća, te hipotetičke sume novca pomnožiti sa 12 mjeseci. Dakle, ako u BiH ima stotinjak općina, sa prosječno oko 25 vijećnika, to je 2500 ljudi koji primaju oko 500 maraka mjesečno. Na njih dođe još toliko članova raznih općinskih komisija, koji po sjednici primaju par stotina maraka mjesečno. Dakle, to je 5000 ljudi koji u prosjeku zahvataju po 500 maraka mjesečno. Država mjesečno gubi dva i po miliona maraka, a godišnje 30 miliona. Onih desetak parlamenata sa državnim ingerencijama proizvode kud i kamo veće gubitke.
Oko 600 zastupnika, i plus toliko komisijskih honoraraca, čini, recimo, 1000 ljudi koji nek u prosjeku uzimaju 2000 maraka, državu mjesečno koštaju dva miliona maraka, a godišnje 24.000.000 maraka. Kad sve sve sabere, zakonodavna vlast u BiH državu košta blizu 60 miliona maraka. Na to bi trebalo dodati i administrativne aparate, ministre, razne pomoćnike, sekretarice, vozače i sl., i vjerovatno doći do iznosa koji se zaokružuje na 100 miliona maraka koje bh. građani izdvajaju za finansiranje političkog aparata od kojeg, kao što se vidi, nema nikakve fajde. Ova se hipotetička računica može razlikovati u nijansama, ali ne i u suštini.
Da bi se razumjelo o kakvom se iznosu radi, valja navesti primjer, recimo, Općine Tuzla čiji je budžet oko 20 miliona maraka, i iz kojeg se finansiraju sve potrebe grada od blizu 200.000 stanovnika. Ili, ono što pojede politika u BiH, polovica je budžeta Tuzlanskog kantona, koji iznosi blizu 200 miliona maraka, a podmiruje potrebe oko pola miliona ljudi. E, sad, kad bi se 100 miliona maraka raspodijelilo ravnomjerno na sve krajeve BiH, ili kad bi se usmjerilo u projekte od državnog interesa, kakav je recimo autoput, došli bismo do koristi za sve bh. građane. Ovako taj novac završava u šlajbucima blagodetnih života tzv. narodnih zastupnika.
Profitersko bratstvo i jedinstvo
Mnogo je lakše promijeniti zakone, nego svijest ljudi. Loši zakoni oblikuju lošu svijest, i to je proces koji u ma kojem smijeru da ide uvijek za sobom vuče repove kolektivne svijesti. Recimo, trebale su godine pa da naša kolektivna svijest počne ličiti na dejtonski, retardirajući mehanizam. Dejtonska faza je trajala i 1996. i 1997., ali je u Bosni bilo manje organiziranog kriminala i kultnog obožavanja nasilništva nego danas. Zašto? Zato što smo tada, još uvijek, vukli repove discipliniranosti i poštivanja države iz prošlog sistema. Ako bi sutra došlo do reforme Dejtona, koja bi vodila izgradnji jedne čvrste, normalne države, trebale bi godine pa da naši ljudi, u kolektivnoj kulturi, počnu ličiti na svoje zakone.
Danas jedva da ima ozbiljnijih inicijativa koje imaju reformsku viziju. I ono što se s vremena na vrijeme pojavi, dolazi od nevladinih organizacija. Političke strukture nemaju interes za reformu Dejtona. Ako političari i uzimaju reformu u usta, onda je to u pogledu ukidanja Republike Srpske. Ni jedna jača stranka nije povela kampanju za ukidanje kantona u Federaciji. Logično. Stranka u kojoj bi se pojavila takva inicijativa morala bi računati na unutarnje lomove, jer bi ukidanje kantona izbacilo iz profiterskog sedla kamaru ljudi.
A šta bi se tek dogodilo da neka stranka pokrene inicijativu za ukidanje svih parlamenata, izuzev državnog i općinskih? Stvorio bi se nadstranački, nadideološki konsenzuz otpora u kome bi stotine zastupnika branili svoje interese. Dolazimo do zaključka da su materijalni interesi zastupnika glavna kočnica reformama političkog uređenja BiH. S obzirom da ovakvo uređenje BiH vodi odumiranju bh. državotvorne suštine, i da odgovara s&h separatističkim projektima, koji imaju latentnu podršku međunarodne politike u BiH, onda je jasno zašto gluha tišina prati ovu zastupničku pljačku bh. građana. Možda bi tek bošnjačka politika mogla biti zainteresirana za cjelovitu reformu političkog sistema, ali i u toj politici sjede ljudi koji dobro žive od golemih plata u razmnoženim parlamenatima.
Dakle, nemoguće je sa stranačke, političke razine očekivati inicijativu za reformu sistema, u smislu ukidanja finansijskog i političkog balasta, jer materijalni interes povezuje sve stranke i zastupnike u profitersko bratstvo i jedinstvo. Teško je takvo što očekivati i od nevladinog sektora i tzv. neovisnih intelektualaca, jer svi oni žive na nekom političkom budžetu. Jedino bi visoki predstavnik mogao načiniti radikalne rezove. I to kroz dvije mogućnosti…
Nacionalizam bez goriva
Visoki predstavnik bi mogao inicirati ukidanje kantona, a potom i entiteta. No, i on zna da bi se suočio sa ogromnom energijom protesta, ne zbog građana, već zbog hiljade zastupnika koji primaju ogroman novac za svoje isjeđavanje po parlamentima, a što pred građanima kamufliraju tobožnjom zaštitom nacionalnih interesa. Recimo, ako bi došlo do ukidanja entiteta, svi bi srpski zastupnici graktali o ugrožavanju srpskih nacionalnih interesa, što bi srpska javnost prihvatila, a zapravo bi se iza njihovog graktanja krio tek puki materijalni interes, jer bi bili svjesni da ih ukidanje entitetskog parlamenta i organa vlasti ostavlja bez debelih para u kućnim budžetima.
Druga, djelotvornija mogućnost, koja je zapravo i osnovna ideja ovog teksta, jeste da visoki predstavnik proglasi ukidanje svih zastupničkih plaća i paušala u svim bh. parlamentima. Korist bi bila višestruka i dalekosežna. Prvo, građani BiH bi bili godišnje bogatiji za 60 miliona maraka, koji bi, samo kad bi se usmjerili u narodne kuhinje, garantirali da u BiH nema gladnih. Mogli bismo mašti pustiti na volju da pretpostavlja za kakve bi sve koristi moglo biti utrošeno ovih 60 miliona. Sve je bolje od plaćanja zastupničkog zastupanja ličnog profiterstva. Druga korist koju bi na moralnom planu dobili bh. građani jeste kolektivna spoznaja da u ovoj zemlji niko ne može u legalnim okvirima uzimati ogromne pare za nerad.
Ali ono što bi oplodilo najveću korist za bh. društvo i državu jeste čišćenje moralnog i intelektualnog škarta iz političkog života. Svi koji su se naštelili u politiku, svi koji su iz politike izgurali pametne ljude, one koji svoju pamet mogu koristiti i drugdje, ovim bi rezom otpali iz političkog života, jer bi ostali bez osnovnog motiva zbog kojeg su tu – profita. Bio bi razbijen najjači profiterski lobi u državi, najteža kočnica reformama i napretku, bila bi rasuta lobistička armija od 50.000 ljudi koja zagađuje politički i društveni život svojom ambicijom da je dobro ništa ne raditi i za nerad od države otimati ogromne pare.
Primjerice, za lokalne izbore u oktobru prijavilo se 26.586 kandidata, plus 769 kandidata za načelnike općina, i svi oni imaju samo jedan motiv – uhljebiti se na jaslama države u naredne četiri godine, i živjeti dobro od nerada. Barem je još toliko onih koji se nisu uspjeli ugurati na kandidatske liste, i u kojima je ostala nada da će ih nekad ipak sunce ogrijati, pa da i oni dosegnu ideal iz narodne izreke: lezi hljebe da te jedem.
Svako normalno društvo, koje vodi brigu o svome moralnom zdravlju, zabrinulo bi se kada bi saznalo da je na ulice pušteno 50.000 narkomana koji će širiti ideju drogiranja. U nas ne postoji spoznaja o štetnosti djelovanja 50.000 zagađivača koji društvom šire ambiciju pljačke i nerada.
Ukidanje zastupničkih i vijećničkih paušala bi preko noći promijenilo pogubni politički obrazac u BiH, jer bi se ukinuli i osnovni dovodi energije svakom nacionalizmu i separatizmu. Primjerice, zastupnici SDS-a znaju da moraju ispuniti retorički zadatak da bi uopće bili u profiterskom sedlu. Kad im se izmakne sedlo, retorika ostaje bez funkcije, obesmišljena, osuđena na propast. I zbog toga je bitno zastupnike ostaviti bez materijalnog motiva, jer bi tada prestala utrka za ispunjavanjem poznatih obrazaca političkog djelovanja. Potpuno bi se preformulirao (zlo)duh dejtonske politike. Konačno bi dobila šansu politika bosanske provinijencije, jer bi u parlamentima sjedili ljudi koji nisu tu zbog profita, već zbog ideje.
Budući da je pojava i poplava nacionalizma i destrukcije u bh. prostoru u bratskoj vezi sa profiterstvom, ukidanje profita u politici vodilo bi angažmanu ljudi koji nisu zainteresirani za pljačku i nerad, a time ni za nacionalizam. Od stotine zastupnika koji su godinama plaćani da glume nacionaliste, teško bi ostao i jedan koji bi ‘nako, zabadava, izigravao nacionalistu. Otvorio bi se prostor za angažman zdrave, konstruktivne, pismene političke pameti u bh. politici. Bili bi to ljudi koji uistinu ne žale truda da jednom ili dvaput mjesečno volonterski rade na sjednicama parlamenata, a čiji bi besplatni angažman garantirao njihove čiste namjere. Njihova neprofitna pozicija, kao i zdrava pamet, omogućili bi sprovođenje inicijative o ukidanju entitetskih, a time i kantonalnih organa zakonodavne i izvršne vlasti. Oni ne bi imali šta izgubiti, jer nisu ništa ni dobili.
Domaćinska politika
Moguća primjedba bi bila da se u svim normalnim državama rad u parlamentima plaća. Ali, mi nismo normalna zemlja, i nama je period volonterskog rada u parlamentima potreban da dosegnemo normalnost, koje nema dokle god je bavljenje politikom najisplatniji i najtraženiji biznis. Potrebna nam je faza u kojoj ćemo imati političare voljne da svojim besplatnim radom garantiraju da su tu kako bi nešto dali ovoj zemlji, umjesto ovih danas koji patriotizam razumijevaju kao profit. Poslije, nekad, ako ova zemlju stasa do samoodrživosti, stvari će se regulirati po prirodnom, domaćinskom osjećaju brižnosti i moralnosti. Danas, tog osjećaja nema. A bez tog osjećaja nema ni države. Kao što bez domaćinskog odnosa prema svome tijelu, nema života, i kao što bez domaćinskog odnosa prema svojoj porodici, nema zdravog potomstva. Zemlja se mora voljeti domaćinski, da bi opstala. Ukidanjem zastupničkih i vijećničkih plaća mi bismo omogućili da u bosansku politiku uđu bosanski domaćini.
Walter, Br. 113, 3. VIII 2004.