Saff

Bošnjačka tragedija u filmu o pederima

Može li autor filma “Go West” Ahmed Imamović pogledati u lice majkama šehida čije je sinove predstavio kao idiote koji usred borbe za opstanak čeznu za muškim polnim organima? Ovaj Bošnjak je tragediju svog naroda sveo na priču o “ljubavi” dvojice pedera, u prostoj balijskoj računici da će mu aplaudirati Zagreb i Beograd, i da će mu svjetski pederski lobiji dati nagrade za afirmaciju njihove razvratne bolesti.

Prije nekoliko dana su sve sarajevske dnevne novine na naslovnim stranicama raspucale identičan naslov: “Pala prva klapa filma ‘Go West’”. Niti znaju svi novinari, a još manje čitaoci, šta znači to – “klapa”, niti kako to ta “klapa padne”, ali nije ni bitno, ovdje se više cijene stvari koje se ne razumiju. …Poput stranjskog naslova filma. U protivnom, naslov bi glasio: “Počelo snimanje filma…”.
U skladu sa ovim informativnim noblesom, doima se i javni tretman skandalozne teme koju obrađuje film “Go West”. Film se bavi “ljubavlju” dvojice pedera u toku rata, koji su različite nacionalnosti, ali, eto, “ljubav” prkosi etničkim podjelama, granatama i sl.
Za našu javnost je normalno da se ne snimaju filmovi o Srebrenici i stotinama drugih bošnjačkih stratišta; normalno je da se snima film o pederima, koji tako postaju mjesto po kome se prepoznaje suština agresije i genocida. Kao i u “Ničijoj zemlji” Danisa Tanovića, ni ovdje nema zločinca i žrtve, već ima nekakav rat, koji nije naš, i od koga je ugrožena “ljubav”. A ljubav, k’o ljubav, uvijek pobjeđuje, pa i kad je nastrana. Iako se razvrat ne može zvati ljubavlju.
Sudeći po apsolutno afirmativnom odnosu bh. medija prema ovom filmskom pederluku, naša javnost ne vidi ništa lošeg u svođenju 200.000 žrtava agresije na priču o seksualnoj psihopatologiji.

Autorov odnos prema Bogu
Naše društvo je za nekoliko godina doseglo identitet zraka: nema boje, mirisa, okusa, težine… Mi smo ono što drugi hoće. Četnici i ustaše ne bi ni mogli zamisliti efikasniji rasplet priče od bošnjačke mazohističke potrebe da se svoje stradalništvo svede na pederluk. Vrhunac zločinačke mašte bi se zaustavio baš tu, na toj nastranoj storiji, u kojoj jedna seksualna bolest biva oznaka za sve žrtve genocidne agresije.
Jasno nam je zašto Srbi i Hrvati u ovom pederskom projektu vide “film koji konačno o ratu govori na pravi način”, jasno nam je i zašto će svjetski pederski lobiji na sve načine bodriti afirmaciju svoje bolesti, ali ćemo teško razumjeti zašto su se dvojica Bošnjaka, Ahmed Imamović i Enver Puška, kao scenaristi, odlučili da počine takvu blasfemiju nad žrtvama genocida. Oni bi, valjda, kao bošnjački umjetnici, trebali stvarati priču koja bi predočila zločin kojemu su bili izloženi bošnjački civili. Hiljade je takvih priča oko nas. Ali, očito, ni jedna od njih ne odgovara nastojanju krstaškog globalizma da se relativizira zločin nad Bošnjacima. Film o genocidu nad Bošnjacima ne bi ušao u selekciju svjetskih festivala, ne bi dobio nagradu, niti bi njegovi autori imali šansu da proputuju Svijetom. Jer Svijetu treba bošnjački zaborav, a ne pamćenje. Genocid nad muslimanima nije kurentna roba.
Ali, zar ne postoji nešto više od ovozemaljskog interesa? Zar u umjetniku ne postoji patriotska i moralna obaveza da se zavješta istina o genocidu nad njegovim narodom? Nije bitno koliko bi ljudi vidjelo tu istinu, niti da li bi takav projekat dosegao, svakako ideologiziranu, svjetsku slavu. Bitan je odnos autora prema Bogu! Bitna je misija koju bi umjetnik morao osjetiti u odnosu na moralni izazov vremena. Bosna je pretvorena u kupleraj u kome se svako može prodati za jeftine i bludne čari. Ali, kakav je smisao tih koraka?
…To što će mi aplaudirati po Beogradu i Zagrebu, jer sam bošnjačku žrtvu sveo na pederskog kretena? To što će mi pederski lobi dati nekakvu nagradu, jer sam osakatio, izmasakrirao, istinu od svome narodu? Pa kakav sam onda to ja čovjek? Mogu li pogledati u lice majkama Srebrenice čije sam sinove predstavio kao idiote koji usred borbe za opstanak čeznu za muškim polnim organom? Mogu li stati pred duše svojih prijatelja koji su ubijeni samo zato što su bili muslimani? Mogu li sebe pogledati u ogledalo, jer sam i ja jedan od onih koji bi bio ubijen da sam se zatekao u Srebrenici, ili na ma kojem četničkom i ustaškom puškometu? Ili je sve ovo, pak, bijeg od istine, koju gnjecavi karakteri ne mogu podnijeti? Haman im je lakše praviti cirkus od bošnjačke tragedije, a u neznjanju i od sebe, nego li svoj umjetnički, Božiji dar, usmjeriti ka moralnim obavezama.
…Faustovski je to izazov. Nije Ahmedu Imamoviću umjetnički dar dat da njime širi laž i blasfemiju. Njemu je dar dat za činjenje istine i plemenitosti. Takav uzurpator umjetničke misije bi morao biti spreman na posljedice. Ako bošnjački narod preživi, znat će vrednovati Imamovićevo filmsko zlodjelo. A ako ne preživi, neće preživjeti ni Imamović. Izuzev možda u nekom pederskom klubu na Zapadu, kao muška striptizeta.

Razvrat kao ljudsko pravo
Jevreji su snimili stotine filmova o holokaustu, ali ni jedan nije posvećen pederskoj “ljubavi” u konc-logorima. Takav bi jevrejski blasfemičar odmah bio smaknut od MOSAD-a, kao opomena drugima da je uspomena na holokaust nacionalni interes. Mi smo snimili jedva nekoliko filmova, od kojih se ni jedan (izuzev možda filma Dine Mustafića) direktnije ne tiče istine o genocidu, ali smo odmah navalili da svjetskoj javnosti pokažemo koliko smo “progresivni”. Iz iste mentalne brljuge proizilazi kupovina slovenačkih sokova, hrvatskih cigara i slavljenje projekta “Go West”. U svim ovim, i onim nebrojenim, nerečenim primjerima, uočava se jedna ista bolest – da glađenjem tuđeg interesa pokazujemo koliko mi nismo mi, već smo se u bošnjačkoj koži slučajno zatekli. Zaboravljamo da se na nas takve gleda kao na zadnje budale, sa šegom, jer si luksuze samootpadništva ne bi dozvolila ni jedna samoodrživa nacija. Zato – nestajemo.
Dakako, ovakav će tekst biti tumačen kao izraz radikalizma, primitivizma, bezbeli i islamskog ekstremizma. Golema je ekipa ozbiljnih i uglednih stvaralaca okupljena oko filma “Go West” da bi moglo jedno novinarsko mišljenje poremetiti ubjeđenje da se radi o normalnoj stvari. Jedan od sudionika projekta je na FTV izjavio da je – “problem u glavama onih koji u ovom filmu vide problem”. Dakle, problema nema u onim glavama koje homoseksualizam smatraju normalnom pojavom, toliko prirodnom da vjeruju kako bi “ljubavni jadi” dvojice pedera mogli izazvati suze u publici. Scenario je u prvoj verziji naslovljen kao “Romeo i Romeo”, što nedvosmisleno poziva na melodramsko suosjećanje sa junacima pederske priče. Problem je, zar ne, u našim glavama koje ne mogu da prihvate dvije pojave: prvo, da se jedna mentalna i seksualna bolest meće na pijedestal prirodnosti; drugo, da se nepregled bošnjačke tragedije u umjetničkom izazovu jednog Bošnjaka iščitava kao homoseksualni razvrat.
Da je normalno to što nije normalno Bog ne bi stvarao muškarca i ženu. To što Zapad priznaje pederske brakove, pa im još ustupa i djecu na usvajanje, dekadansa je sa dna kace. Ako se širenje protuprirodnog bluda u ustavima zapadnih država razumijeva kao ljudsko pravo, onda bi se na istoj ravni i pedofilija (seksualno iskorištavanje djece) mogla smatrati nečijim ljudskim pravom. Zašto bi idiot koji čezne za muškim stražnjicama ili muškim polnim organima bio u boljem položaju od idiota koji čezne za seksualnim tlačenjem djece?! Krug razvratnog pakla koji je otvoren na Zapadu neminovno će gutati nove prirodne međe. Sve u ime lažne slobode koja će porobiti prirodu koju je Bog stvorio u jasnim granicama. Jednako tako, demokratija je smislena tek kao diktatura zakona, a ne kao anarhija u kojoj se svako nasilje potura pod logotipom ljudskih prava i sloboda.

Ponavljanje zločina
Sarajevski instant intelektualci, pogotovo oni koji su u svome pomodarstvu skloni istom spolu, u Imamovićevoj će blasfemiji vidjeti naše približavanje zapadnim vrijednostima. Feminizirani tumač glavne pederske uloge u filmu, izvjesni Mario Drmać, razdragano je izjavio: “Trudit ću se svim silama i muškim i ženskim da ovo izguram do kraja”. Mladi glumac bezbeli pledira na svjetske nagrade, pa je razumio da treba otpočetka pričati kako u sebi ima i “ženske sile”, da se ne pomisli da on to samo glumi pedera. Imamović još nije počeo davati izjave o svojoj seksualnosti, ali s obzirom da je na sve spreman, kako bi ulovio neku nagr(a)dicu, može se očekivati da pođe Drmaćevim stopama revolucije.
Nema ničeg spornog da se filmski tematizira pederluk. O raznim se bolestima snimaju filmovi, pa što ne bi i o ovoj. Sporno je kad se takav film pravi u Bosni, a o Bosni, i to glavom Bošnjaka. Sporno je što taj film govori o ratu, koji se može čitati samo kao: genocid. Sve drugo je ponavljanje zločina.

Broj 123, 1. VII 2004.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Juli 2004
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  

Arhiva

Kategorije