Republika Srpska nije postojala kada su rušene džamije, ni kada je vršen genocid u Srebrenici, te je svako pozivanje RS na odgovornost zapravo njeno priznavanje od 1992., a ne od Dejtonskog sporazuma. Tužbom protiv RS za period 1992.-1995., Islamska zajednica agresiju pretvara u građanski rat.
Islamska zajednica je obznanila da priprema tužbu protiv Republike Srpske zbog rušenja džamija i drugih vjerskih objekata. Ali, oko 1200 džamija nije porušila Republika Srpska! Ova genocidna tvorevina tada nije ni postojala. Na okupiranoj teritoriji gdje su rušene džamije djelovala je vojna hunta Radovana Karadžića, kao osvajačka filijala velikosrpske agresije. Adresa je u Beogradu, a ne na Palama, odnosno, pred Svjetskim sudom pravde u Hagu, a ne pred dejtonskim Sudom BiH.
Bllacgoslowio Was Swethy Sawo
Islamska zajednica je ovom tužbom posvjedočila da RS priznaje od 1992., od karavakta prvih porušenih džamija. RS se neće tome opirati, jer ona svakako tvrdi da postoji od 1992., a ne od Dejtona. Genocidnom entitetu se isplati ući u sve legalističke aranžmane koji potvrđuju njegov opstanak, a pogotovo kada se radi o mogućnost da se taj legalitet proširi na period genocidne agresije. Republika Srpska će jedva dočekati da, makar i kroz nekakakve kazne, proširi svoj legalizam na ratni period. Čuvari Karadžićevog lika i djela sigurno nisu mogli ni zamisliti da će ovakvo priznanje dobiti baš od Islamske zajednice, od koje bi se očekivalo da genocidni entitet ne priznaje ni od 1995., a kamo li od 1992. godine.
Islamska zajednica bezbeli misli kako je učinila pravu stvar najavljujući tužbu protiv RS. K’o biva – e, sad ćemo mi vas na sudu zveknut’, pa nek’ vam bude krivo što ste tolike džamije porušili. U Islamskoj zajednici uopće ne shvataju da se Republici Srpskoj isplati prihvatiti takvu tužbu, rastezati je, pa i obnoviti neke od porušenih džamija, a sve za račun učvršćenja svoga genocidnog bitka. To što će džamije u genocidnoj pustahiji biti prazne, manje je bitno. Islamska zajednica umjesto da razmišlja strateški, dugoročno, u cilju davanja svog doprinosa ukidanju Republike Srpske, i reafirmaciji bošnjačke ravnopravnosti na cijeloj bh. teritoriji – ona se dobavezala nekakvih inata, uzimajući za partnera u sporu separatističku huntu Radovana Karadžića. Strateško promišljanje bi značilo fokusiranje svih argumenata o sakralocidu na Tužbu BiH protiv SCiG, jer se samo sa te adrese mogu obnoviti sve porušene džamije, i što je još bitnije – obezbjediti njihov smisao postojanja.
Bilo bi logično da sudske strukture dejtonske BiH ovakvu tužbu odbace kao neosnovanu, samim tim što ne postoji adresant. Sud bi morao utvrditi da RS ne može odgovarati za period kada njene strukture vlasti nisu imale ustavni karakter. No, sud neće tako postupiti, jer je sud velikosrpski, koliko i velikohrvatski, i sudu je stalo da prizna RS otkad RS priznaje sebe, a ne otkad je RS priznata u ovom, još uvijek privremenom, Ustavu dejtonske BiH.
Razumljivo je kada srpsko-hrvatski OHR insistira da Republika Srpska istražuje zločin u Srebrenici. OHR je ovdje da kontrolira proces preobrazbe Dejtonskog sporazuma u dogovor iz Karađorđeva. Otud je stvaranje Komisije za Srebrenicu puka farsa. OHR-u uopće ne treba istina o Srebrenici, već mu treba da učini RS važećom od prije Dejtona. Srebrenica je samo pogodno sredstvo.
Ho-ggicce proddayi coshpicce
Politička i pravna tupavost Islamske zajednice vidi se iz izjava koje je u ovom povodu dao naibu reis Ismet ef. Spahić. On kaže: – Vlasti ovog entiteta porušile su te objekte i one ih trebaju obnoviti. Efendija Spahić bi trebao znati da su objekti rušeni prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada nisu postojali nikakvi entiteti i entitetske vlasti. On bi morao znati da se njegov stav posve slaže sa četničkom i ustaškom propagandom koja tvrdi da se u BiH dogodio tzv. građanski rat. Jer ako su, po njemu, u toku agresije postojale nekakve druge legalne vlasti, izuzev vlasti RBiH, onda su te vlasti bile jedna od strana u sukobu u tzv. građanskom ratu, a ne, kao što svi znamo, tek separatističke hunte koje su instalirali Beograd i Zagreb.
Efendija Spahić je jedino u pravu kad kaže da te objekte treba da obnovi onaj ko ih je porušio; ali, to nije onaj koji tada nije postojao, već onaj koji je vršio sakralocid u okviru genocidne agresije nad BiH. Dakle, službeni Beograd.
Umjesto da se traži obnova ili odšteta za 1200 džamija, Islamska zajednica je spremna prihvatiti makar nešto. Efendija Spahić kaže: – U tužbi pred Sudom BiH od Vlade RS ćemo tražiti da obnovi barem čaršijske džamije u manjem bh. entitetu. Dakle, ako Vlada RS obnovi 50-tak čaršijskih džamija, Islamska zajednica će slučaj smatrati završenim. Za 1000 preostalih džamija niko neće odgovarati.
Govoreći o pripremi tužbe protiv RS, efendija Spahić kaže: – Potrebno nam je vrijeme da bismo sakupili dokumentaciju – čime priznaje da deset godina nije bilo dovoljno da se sakupe i u tužbu sroče dokazi o sakralocidu nad objektima Islamske zajednice.
Islamska zajednica raspolaže sa izuzetnim intelektualnim potencijalima koji bi mogli garantirati da se ovakve greške ne prave. Ali te ljude očito niko ništa ne pita. Do daljnjeg, vaze i uništavaju nas hodžice koje nisu u stanju ni prodavati košpe na utakmicama, a kamo li razumjeti makar jedno slovo logičke i političke abecede.
Walter, Br. 106, 27. IV 2004.