Zašto se baš sada, u jeku realizacije Tužbe BiH protiv SCiG, odjednom skontalo da treba ukinuti entitete?! Opasnost koja se krije u prijedlogu za reviziju Dejtona Evropske incijative za stabilnost, jeste mogućnost da se kaže kako je preimenovanje Republike Srpske u kanton zapravo tobožnje brisanje rezultata genocida i agresije, pa se sukladno tome, može i ukinuti Tužba BiH protiv SCiG.
Bosanska javnost je u prvi mah sa oduševljenjem prihvatila prijedlog o promjeni dejtonskog ustroja BiH, koji je uputila grupa navodnih svjetskih eksperata udruženih u Evropsku inicijativu za stabilnost (ESI). U više bosanskih medija objavljene su nekritičke reakcije, gotovo hvalospjevi, u kojima se tvrdilo da Evropa konačno uviđa da je dejtonska BiH nefunkcionalna i da je treba prilagoditi evropskim standardima. Međutim, ideje Evropske inicijative za stabilnost nemaju nikakve veze sa evropskim standardima. Ispostavit će se da te ideje imaju značenje tek presvlačenja Dejtona u ljepšu odoru, ali da ne zadiru u njegovu problematičnu suštinu.
Srpski kanton, srpska vojska
Prema prijedlogu ESI-ja, BiH bi bila organizirana u 12 kantona, deset postojećih iz FBiH, te Republike Srpske i Distrikta Brčko. Prema ESI-ju, treba zadržati kantone u FBiH, a ukinuti Federaciju, te Republiku Srpsku pretvoriti u kanton, i sistem od 12 kantona usmjeriti na državne organe vlasti. Čini se da ovaj model već imamo, u nešto drukčijem pakovanju, jer su i RS i federalni kantoni svakako usmjereni na državne organe. Sudeći po prijedlogu ESI-ja, jedina razlika bi bila u tome što federalni kantoni ne bi više sa državom komunicirali preko federalnih organa vlasti, nego direktno, dok bi RS pretvorena u kanton zadržala istu relaciju koju ima i danas. Na kakvu kantonizaciju RS računa ESI, najbolje ukazuje podatak da bi RS zadržala sve dosadašnje oblike državnosti, uključujući, vojsku, policiju, i popratne velikosrpske simbole. Defenitivno, ne bi se promijenilo ništa, izuzev pokoje riječi koja ništa ne znači.
Zanimljivo je pretpostaviti istinsku pozadinu namjere sa kojom ESI, za koju se doduše prvi put čulo u bh. javnosti, predlaže reviziju Dejtona. Postoji nekoliko pretpostavki koje ukazuju na moguću režiju revizije Dejtona u interesu srpske i hrvatske hegemonije. Jer, da je riječ o istinskoj evropskoj volji za izgradnjom BiH u duhu evropskih državno-pravnih standarda, onda je posve sigurno da ta volja ne bi išla za zadržavanjem dejtonskih obrazaca koji su uvažili genocidna osvajanja. Pojednostavljeno, takva volja ne bi mogla uvažavati ma kakav opstanak Republike Srpske, kao višestruko štetne pojave u političkom, ekonomskom i sigurnosnom biću BiH. Jedna dobronamjerna evropska incijativa za promjenom Dejtona bi kao ključni zahvat morala pretpostaviti decentralizaciju i regionalizaciju BiH na prirodnim i ekonomskim, a ne na etničkim ili dejtonskim kriterijima. Otud vrijedi pretpostaviti šta bi mogao biti krajnji cilj ove inicijative.
Negiranje referendumske volje
U proteklih godinu-dvije bili smo svjedoci dvije slične i propale inicijative koje su skuhane u domaćoj radinosti, a koje su prema našim analizama mogle odgovarati jedino velikosrpskoj strategiji za gašenje Tužbe BiH protiv SCiG pred Svjetskim sudom pravde u Hagu. Prisjetimo se, prvo je Krug 99 plasirao ideju o tzv. Trećoj republici BiH, koja će biti osnovana od grupe građana negdje u prirodi, uz potok, a koja će tek tako, sama od sebe, bez pravnog uporišta, postati realnost. Ova samo prividna neozbiljnost nosila je u sebi poruku omekšavanja bosanske javnosti u pogledu Tužbe, kako bi se sutra pristalo na ukidanje Tužbe u zamjenu za hašišarsku ideju o tzv. Trećoj republici. Baška je problem što ova tzv. Treća republika, kao i Dejtonski sporazum, negiraju jedini legalni i legitimni, međunarodno priznati dokument o opredjeljenju bh. građana – u kakvoj BiH žele živjeti, a to je Referendum iz 1992. godine.
Poslije ovoga se u organizaciji grupe akademika pojavio mnogo ozbiljniji dokument koji analizira katastrofalne posljedice dejtonskog uređenja, i koji predlaže ustavne promjene, ka ukidanju entiteta, ali je problem i ove inicijative što nigdje ne pominje ovo jedino legalno i legitimno uporište ma kakvoj ideji za preuređenjem BiH, dakle, referendumsku volju 64 odsto bh. građana. Ta referendumska volja je destruirana agresijom SCiG i Hrvatske, i ulogom međunarodne politike, zbog čega BiH nije ostala država ravnopravnih naroda i građana, već je postala dejtonski spomenik isplativosti genocida i agresije.
Ako se želi BiH izgraditi po mjeri ravnopravnosti svih njenih naroda i građana, onda se Referendum mora uvažavati kao jedini legalan i legitiminan akt kojim je iskazana volja bh. građana – u kakvoj BiH žele živjeti. Ko god da negira ili ignorira referendumsku volju, taj podržava opstanak dejtonskog rugla, kao modela koji legalizira nastavak srpsko-hrvatskog čerupanja Bosne.
Inicijativa ESI-ja takođe ne tretira Referendum. Ona tretira Dejton, kao polaznu osnovu. I to tako što će reformom Dejtona proglasiti metanje drukčije ambalaže na isto pakovanje. Opasnost koja se može kriti u ovoj incijativi jeste mogućnost da se kaže kako je preimenovanje Republike Srpske u kanton zapravo tobožnje brisanje rezultata genocida i agresije, pa se sukladno tome, može i ukinuti Tužba BiH protiv SCiG.
Drugo jednako indikativno pitanje je i zašto se baš danas, a ne prije-dvije-tri godine, pojavljuje ova inicijativa. U vrijeme kad je Đinđić bio kooperativni premijer Srbije, štošta se u BiH moglo učiniti a da Srbija ne reagira. Danas, sa trijumfom četničkih radikala u Srbiji, jasno je da će Srbija aktivno učestvovati u svim bh. potresima, kakvo je recimo pretvaranje Republike Srpske iz entiteta u kanton. Nije li ova inicijativa šlagvort za neke veće potrese, koji bi, kao faktor pritiska, trebali rezultirati toliko najavljivanom pripajanju RS Srbiji, u zamjenu za suverenitet Kosova. Ne treba posebno elaborirati činjenjicu da se u bošnjačkoj javnosti ne bi dogodilo ama baš ništa ako bi se ozvaničila takva namjera. Bošnjaci odveć nemaju vojne moći, a nadasve volje, da se suprotstave eventualnom otcjepljenju RS od BiH.
Br. 99, 20. I 2004.