Ako prihvatimo odgovornost Vlade RS za genocid u Srebrenici, priznat ćemo postojanje genocidnog entiteta i prije Dejtonskog sporazuma.
Bošnjački je narod razdragano dočekao vijest da će Vlada Republike Srpske morati priznati zločin u Srebrenici. Pedi Ešdaun, naš nesvrstani prijatelj, prisilio je četničku bratiju da formira komisiju koja će istražiti šta se to zapravo dogodilo u Srebrenici. Možda je bio kakav teferič, pa se igralo kolo, pa se ponapijalo, pa došlo do tuče, pa se narod između sebe poubijao? Možda je bila kakva elementarna nepogoda, udario grom, pa pobio 10.000 ljudi? Možda je bila olimpijada u gladi, pa takmičari pomrli? Moglo je svašta da bude, čim entitetska komisija treba da ispita sumnjivu smrt 10.000 ljudi.
Genocides goes to xawa
Samim tim što je Vlada RS prisiljena da formira komisiju za ispitivanje događaja u Srebrenici, može se pretpostaviti kakav će biti kraj lutkarske predstave. Vlada RS će priznati zločin, a mi ćemo Pešdaunu poručiti: Halal bilo, hajmo na jednu ljutu.
Priča o Srebrenici tako bi bila završena. Hiljade Srebreničana bi nastavili živjeti u preseljeništvu, gdje su, poput Židova, deportovani nakon Dejtonskog sporazuma. Za desetak godina oni neće ni u snu vidjeti svoj grad. Njihov će grad biti pusti spomenik zločinu. Svjedočit će da se zločin isplati. Prospe se malo šupljih riječi, šaka petobanki, izgradi se spomenik na koji niko ne dolazi, za koju godinu onih nekoliko ubica iziđe iz hapsane, a 10.000 ljudi, i grad koji je imao savršen život – zauvijek nestanu iz pamćenja.
Tako će to biti ako prođe, a proći će, Ešdaunov projekat o isparenju genocida u Srebrenici, koji se realizira putem genocidnog pozorišta u Vladi RS.
Peshdown’s podwalla
Moralna i etička logika bi stvari poredala drukčije. Nema se šta istraživati u Srebrenici! Zločin je samo zločin, i ništa više. Ko hoće da ga vidi, vidjet će. Onaj ko neće – zločinac je. Vlada RS je svoj zločinački kontinuitet potvrdila bezbroj puta, bez obzira na partijski sastav, jer su svi srpski političari klonirani Karadžići. Šta može dobiti Srebrenica ako Vlada RS na silu pristane da vidi zločin. To je prisila, a ne čin moralne volje. To nije priznavanje zločina! Jer, priznavanje zločina bi vodilo ukidanju RS, budući da je RS Srebrenica u velikom.
Drugo, i bitnije, a u čemu se krije Ešdaunova podvala, jeste traženje od Vlade RS da prizna nešto zašta nije odgovorna. Kako! – uzviknut će plitki patrioti. Lijepo, brate, Vlada RS u vrijeme genocida u Srebrenici nije ni postojala, ona je u međunarodnom i pravnom smislu imala značenje vojne hunte Radovana Karadžića.
Podvala je u sljedećem: ako prihvatimo priznanje Vlade RS za zločin u Srebrenici, tada smo priznali postojanje genocidnog entiteta i prije Dejtonskog sporazuma, kada je kao jedini legalni oblik vlasti postojala državna vlast u Sarajevu. Ovaj logički obrazac identičan je zaključku Skupštine RS da Tužba BiH protiv SCG ugrožava RS. Tužba je podnesena 1993. kada nije postojala RS, kao što je i genocid u Srebrenici počinjen 11. jula 1995, a šest mjeseci poslije RS će dobiti još uvijek privremeni legalistički karakter. Vlada RS sa genocidom u Srebrenici nema ništa! Ovo pitanje pripada Svjetskom sudu pravde u Hagu koji će SCG kazniti za agresiju i genocid, a što će polučiti ukidanje rezultata agresije, tj. Republike Srpske.
Sulleymane, Sulleymane
Najefikasniji su obrazovani banditi. Velikosrpska zločinačka politika je pismena, pismenija od dobrohotnog bosanskog politikarenja. Srbi znaju kud su pošli kad su RS isturili kao krivca za genocid u Srebrenici. Ako je RS kriva, ona će snositi posljedice, dati koju paru, kazati koju šuplju riječ, i – opstati. Ako RS nije kriva, jer tada nije postojala, onda će Svjetski sud pravde donijeti presudu koja vodi ukidanju RS.
Na ovu svesrpsku banditsku podvalu upecao se iskusni pravnik Sulejman Tihić, kada je na otvaranju Memorijalnog centra u Potočarima govorio o krivici RS. Naprotiv, RS uopće ne treba vezati za Srebrenicu! Srebrenica je, kao i RS, zlodjelo proisteklo iz agresije SCG na RBiH. To je logička abeceda.
Na istom fonu neko je natantao 49 srebreničkih porodica da tuže RS. Srebreničke porodice su prihvatile i da RS dadne dva miliona maraka za izgradnju Memorijalnog centra, i to u ratama. Vlada RS je onda svima pljunula u lice i donijela izvještaj u kome piše da se hiljadu-dviju ljudi nekako samo usmrtilo. Onda ih je Ešdaun našminkao, pa će sad komisija da istraži šta se to u Srebrenici zbilo.
Odsustvo političke pameti učinilo je da srebreničke porodice pristanu da sudjeluju u ovoj komisiji, smatrajući velikim pomacima to što se RS bavi svojom odgovornošću za Srebrenicu. Sa patriotskog, političkog, pravnog i moralnog stanovišta treba ignorirati svaki kontakt RS sa tragedijom u Srebrenici. To je pitanje koje pripada Svjetskom sudu pravde i koje se jedino valjano može riješiti kroz presudu protiv SCG za agresiju i genocid.
Walter, Br. 94, 11. XI 2003.