Američko ubistvo Sadamovih sinova ravno je zločinima kakve su činili Sadam Husein i njegovi sinovi.
Američke trupe iz sastava SFOR jučer su u akciji na planini Ozren ubile Radovana Karadžića i njegovog sina Sašu… Američki predsjednik Buš je pozdravio ova ubistva, a britanski premijer Toni Bler je izjavio da je to dobra vijest i veliki dan za novu Bosnu. U Banjoj Luci su bosanski Srbi pucali iz vatrenog oružja, u znak radosti… U ovoj vijesti iz nesvijesti sve se podudara za američkom viješću o ubistvu sinova Sadama Huseina, Udaja i Kusaja.
Iako je Karadžić za zapadnjačke vrijednosti veća opasnost nego Sadamovi sinovi, neće se dogoditi da ga Amerikanci upucaju. A kada bi se i dogodilo, sva bi se Evropa digla da osudi tu divljačku ignoranciju pravnih imperativa. Sadamove sinove Amerikanci su smaknuli kao pse, ali niko u tome nije vidio barbariziranje civilizacije, već se ubistvo pozdravljalo kao da je riječ o osvajanju zlatne medalje na Olimpijadi. U savremenoj povijesti nije zabilježeno da lideri najmoćnijih zemalja pozdravljaju ma kakva ubistva. Civilizacija je prekoračila prag pameti.
Debill was ybio two idiot’s
Nije čovjekovo da kroji sudbinske obrasce. To čini Bog. Kada bismo pretpostavili kakav bi sudbinski bumerang bio adekvat za zločine koje su počinili Sadam Husein i njegovi sinovi, onda je to upravo ovakav raspelt događaja. Irački diktator je stotine hiljada roditelja ostavio bez njihovih sinova. Onako, hladnokrvno, kako su to počinili i Amerikanci njemu. Eto, sad ima priliku da dotakne bol koju je sijao Irakom.
Kompletni idioti, Udaj i Kusaj, sijali su zlo i strah. Nikada se nisu našli u poziciji u kojoj su bile njihove žrtve. Eto, posljednje sate svojih životinjskih života proveli su u ambijentu kakav su gradili godinama. Bili su obične zvjerke čija smrt treba nekim novim udajima i kusajima. Vjerovatno su ih oblijevali samrtnički znojevi dok su postajali svjesni da Amerikancima ne trebaju živi, već mrtvi.
Nema ničeg spornog u ovakvom raspletu priče. Sporna je jedino debilska drskost američkog Predsjednika da na sebe preuzme ingerencije Boga, i da presuđuje izvan ovozemaljskih zakona. Isto su činili i svi svjetski diktatori, od Staljina do Sadama.
Posve je jasno da Amerikanci nisu morali ubiti dvojicu Sadamovih ubica, a pride i Sadamovog maloljetnog unuka. Kuća u Mosulu mogla se držati pod opsadom sve dok se braća ne predaju. Amerikanci su pogazili pravo na suđenje, i sami presudili, smrtnom kaznom. Da je riječ o strateškoj namjeri, svjedoči i nekrofilski tv spektakl, neviđen u povijesti, koji se dogodio u improviziranoj mrtvačnici na bagdadskom aerodromu, kada su slikana unakažena tijela Udaja i Kusaja. Satelitske tv su opsjele planetu ovom morbidnošću. O ubistvu s predumišljajem svjedoči i cinični poziv Sadamu Huseinu da dođe i preuzme tijela svojih sinova.
Ratni zločin, u razvratnoj maštovitosti, tako je po prvi put u povijesti ustoličen kao vrlina moćnijeg dijela civilizacije. Nije sporno kad zločinci imaju zločinačku maštu, ali je strahobno kad silom proklamirani pravednici preuzimaju i nadgrađuju zločinačke obrasce mentalnog razvrata.
Wessella swesca rattnix zlochinna
O Americi Buša Jr. uglavnom je sve poznato. Mi smo vjerovatno jedini evropski mediji koji je sedam dana nakon 11. septembra objavio tekst o rađanju američkog fašizma. Američka imperija je pregazila granicu podnošljivog i njeno dalje postojanje u ovakvom obliku narušava prirodne ravnoteže u Svijetu. Zlo je danas dominantno, i zarazno. Iako moralni principi u toj fašističkoj stvarnosti ne mogu ništa promijeniti, bitno ih je sačuvati, njegovati, opetovati, jer od tih tračaka neokaljanje svijesti ovisi budućnost civilizacije.
Upravo zbog toga želimo upozoriti da naše društvo, putem globaliziranih medija, postaje žrtva Bušove razvratne Amerike. Bez imalo kritičke svijesti naši su mediji uglavnom preuzeli američku veselu sliku ratnog zločina nad Sadamovim sinovima. Našoj je javnosti servirano da je posve normalno kad Amerikanci bez suda presude da ubiju i da ubijene uslikaju, nekakve, ma koje, ljude. Niko nema pravo ubijati ljude, pa makar ti ljudi bili i ubice, jer se tako izjednačavaju različiti polovi, a Dobro ostaje usamljeno.
Bilo bi sjajno da je Amerika nakon 11. septembra postala moralni svjetionik borbe protiv svakovrsnog terorizma, a prije svega onog cionističkog. Na žalost, Amerika nije izdržala izazov i danas se pred budućnošću civilizacije bratimi sa sotonama. Ta tiranija mora imati svoj kraj, iako se on još uvijek ne nazire.
Yal ye wedrro yal obllachno
Mi u Bosni možemo gledat oklen je vedro. Kako puhne, tako će nam bit’. Možda bismo tek mogli izvući kakvu korist iz mogućnosti da američko siledžijstvo osjeti potrebu da pravdom u Bosni sebi povrati makar sjenku kredibiliteta. Hapšenje Karadžića i Mladića, ili sazivanje novog Dejtona i ukidanje genocidnog entiteta, ili zabrana mononacionalnih stranka, i sl. – mogli bi biti planetarni potezi za reafirmaciju posrnule Amerike.
No, to tako izgleda iz naše perspektive. Biće da smo na mapi svijeta toliko sitni, i nebitni, da takvo snoviđenje ne dolazi u obzir.
Bosni, kao i svakom insanu, nije dato da se priviše prtlja u svoje ishodište. To iskušenje jedino vrijedi ispuniti nastojanjem da se u životnom prostoru posije što više dobrote. Činiti dobro znači imati svijest o zlu. Zbog toga smo kazali da je američko ubistvo Sadamovih sinova i Sadamovog unuka ravno zločinima kakve su činili Sadam Husein i njegovi sinovi. Pravednik ne postoji
Walter, Br. 87, 5. VIII 2003.