Bosanskohercegovački partizani danas su toliko podijeljeni da bi bili u stanju uperiti puške jedni u druge. Doduše, prethodno bi se možda obračunali sa zajedničkim neprijateljem – fašistima iz Sarajeva.
Šezdeset godina nakon legendarne Bitke na Sutjesci partizanski pokret u BiH se definitivno raspao. Preživjeli partizani sa teritorije Republike Srpske su otišli u četnike, dok su se partizani sa teritorije Federacije BiH proglasili ideološkom filijalom SDP-a i Zlatka Lagumdžije, čime su na sebe preuzeli teret izdaje patriotskih i antifašističkih principa. Partizani iz RS su na Mrakovici obilježavali 61. godišnjicu bitke na Kozari, dok su partizani iz Federacije istog dana obilježavali 60. godišnjicu Bitke na Sutjesci. Ma Mrakovici se intonirala himna Bože pravde, uz slike ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dok se na Sutjesci nije intoniralo ništa, izuzev što se uzvikivalo Živio drug Tito!.
Sarajevski partizani su na Sutjesci našli stotine zamjerki bh. stvarnosti, ali nisu našli ni jednu koja bi se ticala tog definitivnog raspada SUBNOR-a, čiji je srpski dio svijetla obraza poistovijetio četništvo i antifašizam. Sarajevski partizani su na Sutjesci imali vremena da za mikrofonom prozivaju fašističke medije u Sarajevu, misleći na one medije koji imaju kritički stav prema SDP-ovoj satanizaciji Bošnjaka, ali nisu našli vremena da pometu ispred svojih vrata, pred kojima su se nataložile hrpe dvoličnjačkog i antipartizanskog smeća.
Retardirana demokratska svijest
Mnogi su autori sa sociološkog i psihoanalitičkog stanovišta izučavali fenomen izobličenja jugoslovenske zajednice, čiji su se ljudi za samo nekoliko godina od plemenite, u religiji utemeljene ideje bratstva i jedinstva, izobličili u tvrdokorne separatiste i nacionaliste. Uistinu, čudnovato djeluje ta vampirizacija pitomih, blagih, gostoljubivih i tolerantnih jugoslovenskih naroda, koji su u posljednjoj deceniji postali suprotnost plemenitosti kojom su se ponosili. Upućuje li to na pretpostavku da su i Južni Slaveni, kao i svi, tek nesvjesna masa koja se prema potrebama, i pod medijskim uticajima, može oblikovati kako se kome hoće? Dok je Južnim Slavenima vladala čelnična šaka policijske države, SKJ, UDBE, KOS-a, JNA, dok niko nije smio pisnuti mimo propisanih pravila, živjela je ideja tolerancije i jugoslovenskog bratstva. Kad se ta čelična šaka preoblikovala u nacionalistički sistem vrijednosti, tada su ti isti ljudi postali ono što se od njih tražilo.
U tom pogledu znakovit je film Underground Emira Kusturice koji se bavi posljedicama retardirane demokratske svijesti, koja je godinama dresirana kao da će sutra biti rat, te nije bila u moći da prepozna u kakav je to bratoubilački rat uvučena. Otud o transformaciji Južnih Slavena vrijedi govoriti s pozicija njihove višedecenijske demokratske retardiranosti, njihovog zakržljalog demokratskog duha, koji je i u vrijeme SFRJ, i poslije, bio manipulativni objekat, a ne kreativni subjekat svoje sudbine.
Možda je bilo iluzorno očekivati da će preživjeli partizani, ujedinjeni u SUBNOR-u, zadržati revolucionarnu svježinu antifašističke ideje, i da će kroz sve ove tragične godine upravo oni biti vulkan opomene i upozorenja. Do raspada SFRJ oni su imali koherentan ideološki svijet u kome se tačno znalo s koje strane može doći neprijatelj, i na kojim će granicama biti linija fronta. Raspad SFRJ je od njih napravio ribe na suhom, koje su u preostaloj svijesti zadržale tek jednu, pokazalo se tragičnu osobinu – da služe režimu. SUBNOR-ovci su decenijama dresirani kao apartčici, kao slijepi ideološki sljedbenici Tita i Partije, ili nekog novog Tita i Partije, i otud oni i nisu mogli razlučiti antifašistički kontinuitet od novih oblika etnonacionalnih fašizama. U Srbiji, Crnoj Gori i u Republici Srpskoj ova je pojava imala najdrastičnije manifestacije.
Titova četnička greška
Opće je poznato da su pred raspad SFRJ partizani podržali generale koji su JNA transformirali u svesrpsku vojsku, te da nisu reagirali na izrežirani poraz JNA u Sloveniji, nakon čega se JNA povukla na zamišljene granice tzv. velike Srbije. Iz tog perioda aktuelno je osnivanje tzv. generalske stranke koja je sebe nazivala SK – Pokret za Jugoslaviju. SUBNOR je još tada bio uvučen u velikosrpski projekat koji je zbog moralne nakaradnosti šminkao – jugoslovenstvom.
Sve ratne godine, u kojima su velikosrpske armade razarale Hrvatsku i BiH, svesrpski su partizani predstavljali moralnu podršku četništvu, pokušavajući da ovu nacističku ideju peru antifašističkom čašću Titovih partizana.
Jedna od najvećih Titovih grešaka, koja je svojevremeno bila stvar pragme, pokazala je vampirski karakter; Tito je 1944. i 1945. u partizanske redove primio hiljade i hiljade Dražinih četnika, koji su, opet iz pragme, osjetivši poraz četništva, tobože prihvatali antifašizam. Neki od njih su poslije postali generali, savezni funkcioneri, čelnici UDBE. Tito je time kupio mir u kući, vuku je promijenio dlaku, ali ne i ćud. Mir je, pokazalo se, trajao dok kuća nije zijanila gospodara.
Samo tako je moguće objasniti apsolutnu podršku svesrpskih partizana Slobodanu Miloševiću, s kojim su obilježavali sve antifašuističke praznike, dok je taj isti režim po Bosni i Hrvatskoj ispoljavao monstruozne oblike genocidnog fašizma.
Svesrpski partizani tada nisu mnogo pričali. Jednostavno, bili su tu kao ikebana. Možda je neko pomislio da je po srijedi greška, da će se osvijestiti, vratiti korijenima, suprotstaviti genocidnom režimu. Naprotiv! Oni su danas progovorili. Jezikom fašizma. Himnom Bože pravde. Kokardama i šajkačama. Trobojkama sa četiri s. Slikama ratnih zločinaca kojima je bila ukrašena manifestacija na Mrakovici.
Partizani protiv partizana
SUBNOR je bio posljednja nada da će na prostoru bivše države opstati makar jedan autoritet koji će imati konsenzus oko tzv. jugoslovenskih ratova. Antifašistička ideja je jasna i njenom logikom je lako uočiti ko je šta počinio u posljednjih desetak godina. Da je SUBNOR bio to što nije bio, a što je po iskustvenoj i moralnoj dimenziji morao biti, u zemljama bivše Jugoslavije dosad bismo imali makar jedan svejugoslovenski konsenzus oko tragičnih događaja. U tom slučaju, SUBNOR bi imao dimenziju svjetionika, katalizatora regionalnih integracija. Ovako, SUBNOR je, na svim stranama, postao tek filijala različitih opcija, od kojih se ona svesrpska najdrastičnije udaljila od ideje antifašizma.
Na Mrakovici su predstavnici SUBNOR-a Republike Srpske – pozvali borce otadžbinskog rata da se ne odvajaju od prošlosti, da se ne odriču svetih likova i imena. Budući da su skup na Mrakovici krasile Karadžićeve i Mladićeve slike, biće da su to ti sveti likovi i imena. Teza o otadžbinskom ratu dovoljno govori sama za sebe.
Jure Galić, predsjednik Glavnog odbora SUBNOAR-a BiH, na Tjentištu je izustio da – još nisu uhvaćeni najveći ratni zločinci, odgovorni za genocid u Srebrenici, za mučenja i ubijanja u logorima. Kako stvari stoje, bivši partizani bi u varijanti pretpostavke mogli okrenuti cijevi jedni na druge, jer su jedni za čuvanje svetih likova i imena, a drugi za njihovo hapšenje. No, Galićevo pominjanje Srebrenice ne treba da zavara, niti da stvori utisak tobožnje patriotske određenosti sarajevskih partizana. Oni su s jasnom namjerom iskoristili skup na Tjentištu da istaknu fašizam u glavnom bh. gradu, navodeći fašističke medije u Sarajevu kao glavnog neprijatelja antifašističke ideje. Da su imali hrabrosti i antifašističkog morala, sarajevski bi se partizani prije svega obračunali sa četnicima u svojim redovima. No, oni su se odveć, mnogo puta, deklarirali kao filijala SDP-a, što znači i svih onih medija i organizacija koje nekritički, sljepački, poltronski, podržavaju izdaju socijaldemokratske ideje od strane tajknuskih lobija Zlatka Lagumdžije, Selima Bešlagića i drugih SDP-ovih profitera.
Na žalost, jedna za BiH egzistencijalno bitna ideja, kakva je ideja antifašizma, a čiji je zvanični baštinik SUBNOR, eto, skončava kao što je skončalo sve što smo smatrali besmrtnim. To je samo znak da ideju antifašizma moraju baštiniti i afirmirati organizacije i pojedinci koje nije pregazilo vrijeme.
Br. 87, 5. VIII 2003.