Bez antifašizma, kao državotvorne ideologije u svim novonastalim državama, nema trajnog mira na južnoslavenskim prostorima.
Jugoslavija je najviši civilizacijski domet u političkoj povijesti južnoslavenskih naroda. Možda će nekad na ovim prostorima vladati mir i blagostanje, ali će nad južnoslavenskim narodima zauvijek lebdjeti sramota razjedinjenosti i bratoubilačkog rata, koji je započela Srbija. Ne postoji ni jedan racionalan razlog zbog kojeg bi južnoslavenski narodi trebali živjeti odvojeno, i u neprijateljstvu, a postoji na hiljade, od kulturoloških do ekonomskih, koji svjedoče da bi južnoslavensko zajedništvo trebalo biti prirodni nacionalni cilj svih naših naroda.
Postoje logičke determinante koje određuju opredjeljenost pro et contra Jugoslavije. Linija razdvajanja je granica između fašizma i antifašizma. Titova Jugoslavija je utemeljena na antifašističkoj ideji, kao garanciji jednakopravnosti i bratstva. Njena jedina mana je bio komunistički sistem. Sa padom komunizma nisu morale pasti južnoslavenske vrijednosti. Međutim, fašistički gubitnici iz drugog svjetskog rata, poglavito četnici i ustaše, koji su 45 godina bili na čekanju, u plemenitoj ideji rušenja komunizma su prepoznali šansu za povratak.
Logično je što su Jugoslaviju razumjeli kao glavnog neprijatelja. Njihovo nacifašističko biće je prirodno suprotstavljeno južnoslavenskoj ideji. Otud je antifašizam već godinama prognan iz novonastalih političkih stvarnosti na prostoru bivše Jugoslavije. A bez antifašizma, kao državotvorne ideologije u svim novonastalim državama, nema trajnog mira na ovim prostorima. Ukoliko bi se, pak, antifašizam vratio u ustavna bića južnoslavenskih država, to bi otvorilo i integrativne procese na ovim prostorima, koji ne moraju opet rezultirati Jugoslavijom, ali bi nam mogli obezbijediti više od ovoga što danas imamo.
Bošnjaci su jedini narod koji nakon pada komunizma nije bio suprotstavljen južnoslavenskoj ideji. Prisjetimo se da je upravo Alija Izetbegović, lider SDA, nudio asimetričnu federaciju, kao prelazni model kao ustanovljenju jedne stabilne, transformirane Jugoslavije. No, posrbljena JNA je napustila Sloveniju, zauzevši granice tzv. velike Srbije. Svesrpsko razaranje Jugoslavije, izazvalo je reakciju kod svih, pa i kod Bošnjaka, koji su se pokušali zaštititi međunarodnim granicama BiH. Kriminalno rješenje iz Dejtona obezbjeđeno je ubijanjem i iznurivanjem Bošnjaka, koji su prisiljeni da potpišu podjelu Bosne.
Tu genocidnu podjelu danas upravo štite fašističke, četničke i ustaške ideologije, koje danas, za razliku od drugog svjetskog rata, imaju podršku Amerike i Evrope. Otud je reafirmacija antifašizma, kao državotvorne ideje BiH, ali i šire, ključno pitanje za opstanak Bosne, kao i za stabiliziranje balkanskih prilika.
“Bravo Tihiću!”
U dva dana u BiH i u Hrvatskoj potrefila su se tri značajna komemorativna skupa u znak sjećanja na historijske događaje iz Drugog svjetskog rata. U Jablanici je obilježena 60. godišnjica bitke za ranjenike, a u Hrvatskoj su istog dana organizirane komemoracije u Jasenovcu i na Blajburškom polju. U Jablanici se slavio antifašizam, u Jasenovcu takođe, dok se u Blajburgu slavio antikomunizam i ustaštvo. Kod Srba, s ovu i s onu stranu Drine, nije se promijenilo ništa, oni i dalje gaje kame i jame, pa njih ovdje i ne tretiramo, pošto nisu vijest.
Žrtve ratova u prošlosti oduvijek su imale značenje političkih moneta u sadašnjosti, i otud i ove pomene žrtvama iz Drugog svjetskog rata treba razumijevati kao promocije političkog identiteta suprotstavljenih opcija. Tako su hrvatski funcioneri iz BiH prisustvovali komemoraciji u Blajburgu, dok je hrvatski predsjednik Stipe Mesić bio u Jasenovcu.
U Jablanici se nije pojavio niko od srpskih i hrvatskih bosanskohercegovačkih funkcionera, ali se pojavio predsjednik SDA i član državnog Predsjedništva Sulejman Tihić, što je čak i neoslobođeno Oslobođenje, koje je hronično kritički raspoloženo prema SDA, popratilo sa naslovom: Bravo Tihiću!. Sulejman Tihić je odmah nakon skupa u Jablanici, uspio da stigne i na skup u Jasenovcu i da i tim prisustvom posvjedoči antifašističko opredjeljenje bošnjačkog naroda i onog civilizacijskog komada Bosne i Hercegovine.
Vili Brant u Jasenovcu
Iz ove skice valja izdvojiti i promisliti nekoliko znakovitih momenata. Uočljiva je politička hrabrost hrvatskog Predsjednika da učini revolucionarni iskorak hrvatske državne politike ka raskidu sa nasljeđem ustaštva i fašizma. Mesić je, poput njemačkog kancelara Vilija Branta koji je kleknuo pred spomenikom žrtvama varšavskog geta, i u ime njemačkog naroda zamolio za oprost, u Jasenovcu decidno rekao: Hrvatska nije sljednik NDH, koja je nažalost imala hrvatsko ime.
Time je Pavelićevu NDH-aziju izopćio iz hrvatskih nacionalnih i državotvornih vrijednosti. U vrijeme Franje Tuđmana ova su dva pojma činila bratstvo i jedinstvo, jer se pokušavao pronaći materinski slijed između Pavelićeve NDH i međunarodnog priznanja Hrvatske. Franjo Tuđman je svojevremeno zagovarao ideju svehrvatskog pomirenja i spajanja komemoracija u slavu komunističkih žrtava u Blajburgu i ustaških žrtava u Jasenovcu. Najavljivalo se da bi Jasenovac mogao postati mjesto gdje bi se odavala pošta i ustašama koje su mlađahne komunistički vlasti pobile u Blajburgu. Primjećeno da žrtve iz Jasenovca ne nose nikakvu krivicu, dok žrtve Blajbruga, u većini, nose krivicu za žrtve Jasenovca.
Mesić je konačno razgraničio fašistički i genocidni identitet NDH od imperativa da Hrvatska postane dio evropskog civilizacijskog kruga, a što je neizvodljivo sa ustaškim fašizmom u državotvornoj ideologiji. Koliko je hrabar i odvažan Mesićev isup svjedoči ponajbolje medijska i politička atmosfera u Hrvatskoj, koja je i danas više naklonjena Blajburgu, kao simbolu ustaškog stradanja od Titovih partizana, nego Jasenovcu, kao simbolu hrvatskog fašizma. Naime, u Blajburg su svoja izaslanstva poslali Sabor i Vlada, u Blajburgu je bio biskup, a u Jasenovcu tek svećenik, te hrvatski Predsjednik, čiji istup valja smatrati ponajviše ličnom odvažnošću.
Mediji su takođe veću pažnju dali Blajburgu, gdje je i ove godine bilo mnoštvo fašističkih simbola, od ustaških veterana u crnim uniformama, pa do slika Ante Pavelića. S ozirom da je u Blajburgu bilo i više hodočasnika, stiče se utisak da je hrvatski Predsjednik otpadnik od kritične mase hrvatske javnosti koja do daljnjeg Blajburg smatra bitnijim od svoga suočenja sa Jasenovcem. Mesić je sigurno svjestan da ga jasenovačka katarza može koštati političkih poena, i to kratkoročno, ali i da u futurističkom svjetlu te njegove riječi imaju povijesnu težinu.
Nedvojbeno, nekada kad više ne bude Mesića, kao što danas nema Branta, ovaj će se događaj u hrvatskoj stvarnosti doživljavati kao povijesni. Pamtit će se Mesićeve riječi: Danas i ovdje, upravo ovdje, u Jasenovcu, kao predsjednik Republike Hrvatske želim izraziti svoje duboko žaljenje zbog nevinih žrtava koje su pale od ruke onih koji su zloupotrijebili ideju hrvatske države kao pokriće za ubojstva, pljačke i progone – bilo kada i u bilo kojem kontekstu.
Karađorđevo u Blajburgu
Kao što rekosmo, bh. funkcioneri iz reda hrvatskog naroda nisu bili ni u Jablanici, ni u Jasenovcu, već su bili u Blajburgu. Logično! Tamo se slavila NDH-azijska ideja velike Hrvatske. U Blajburgu se žrtve čelične šake komunizma tek upotrebljavaju za krijepljenje pavelićevske vizije hrvatske države. Oni su tamo bili zbog te vizije, koja suštinski odudara od vizije predjednika Mesića, koji Hrvatsku vidi kao demokratsku i slobodnu zemlju, voljnu da sudjeluje u evropskim integracijama.
Ideja Ante Pavelića, koju je u hegemonističkom poglavlju preuzeo Franjo Tuđman, dijametralno je suprotstavljena ovoj evropskoj Hrvatskoj. Ta ideja se zasniva Hrvatskoj do Zemuna, a ako već ne može do Zemuna, onda makar može do Igmana, gdje je prvotno zacrtana granica tzv. Herceg-Bosne. No, Dejtonsko uređenje BiH, a prije svega podjela iz marta 1994., tj. iz Vašingtonskog sporazuma – 49:51, otvorili su hrvatskoj hegemoniji aspiracije da bi Federacija BiH mogla biti ta polovica BiH koju su Tuđman i Milošević zagovarali u Karađorđevu.
Sudeći po ekonomskoj slici, određenoj kriminalnom privatizacijom, kao i po tokovima hrvatskog, dakle, mononacionalnog kapitala, cijela Federacija je danas – hrvatska provincija. I u tzv. Herceg-Bosni, i u ovim krajevima sa bošnjačkom većinom, ekonomski gledalno – Hrvati su svoji na svome. Da bi nekad ova nezvanična hrvatska provincija postala zvanični dio hrvatske države, potrebna je svehrvatska suradnja sa ideolozima velike Srbije, potrebno je raseljavanje i svekoliko uništavanje bošnjačkog naroda, kao kičme Bosne, potreban je, u međuvremenu Blajurg, kao baštinik te NDH-zijske velikodržavne ideje.
SDP, četnici & ustaše
Velikosrpskoj i velikohrvatskoj aspiraciji, zbratimljenoj u vrijeme oružane agresije na BiH, a produženoj u vrijeme dejtonske legalizacije rezultata genocida – suprotstavljena je ideja ZAVNOBiH-a i antifašizma. Proslava 60. godišnjice bitke za ranjenike u Jablanici bila je mjesto podsjećanja na srodnost bosanskohercegovačke državotvorne ideje sa idejom antifašizma, koja u sebi sažima sve civilizacijske vrijednosti na kojima je jedino moguća samoodrživa BiH. Otud su u Jablanicu došli samo Bošnjaci, i pokoji živi partizan iz srpskog i hrvatskog naroda.
Bilo je tu i nekoliko Srba i Hrvata iz SDP-a, ali i njihova veza sa bh. idejom je prokazana u vrijeme dvogodišnje vladavine Zlatka Lagumdžije i SDP-Alijanse, koja je činila sve da udovolji srpskim i hrvatskim hegemonistima. Čitava ta bulumenta tzv. demokratske alternative, od Kruga 99 do multikultivatorskih medija, danas nema snage da se suoči sa činjenicama koje svjedoče da su njihovi miljenici iz SDP-a izdali, prodali, unakazili historijsku šansu da se BiH vrati u svoje prirodno stanje. A zašto? Pa zato što su bili plaćeni od četničkog Beograda i ustaškog Zagreba!
Kad to razumiju, možda će smoći snage da grade novu, istinsku demokratsku alternativu, baziranu na bh. antifašističkim vrijednostima čija će vitalnost ovisiti od stalnog prisustva unutarnje kritike. Te kritike nije bilo u vrijeme dvogodišnje vladavine SDP-Alijanse. Krug 99 je tvrdio da – SDP nema alternativu. Te kritike nema ni danas. U kukavičkoj nemoći oni greške pronalaze, eto, u ovakvim tekstovima koje smatraju fašizmom. Šteta.
Mladomuslimanska lutanja
Komemoracija u Jablanici biće upamćena po prisustvu i izjavama lidera najjače bošnjačke stranke. To je dosad najveći ideološki zaokret u bošnjačkoj politici! U posljednjih deset godina SDA je bježala od bh. antifašističke ideje. Nije joj se bogzna ni suprotstavljala, ali je nije ni doživljavala kao bošnjačku. Razlog tome je priglupo shvaćanje da između antifašizma i komunizma stoji znak jednakosti. S malo dobre volje mogla se razgraničit ova veza, tim prije što je jasno da je antifašistička borba bh. naroda upotrebljena za potrebe komunističke vitalnosti Titovog režima. Prije bi se reklo da je mladomuslimanska osnovica SDA bila do te mjere zasljepljena antikomunizmom, da je u toj strasti previdjela i sve ono što bi bilo korisno za Bosnu i Bošnjake.
Agresija na RBiH i genocid nad Bošnjacima ortodoksni su fašizam, izrastao na fašističkom naslijeđu iz drugog svjetskog rata. Bošnjačka odbrana bosanskih vrijednosti ortodoksni je antifašizam, jer su branjene iste one vrijednosti koje su bh. partizani branili u Drugom svjetskom ratu. Bilo bi sjajno da se bošnjačka politika vezala za ove logičnosti, umjesto što je svoj stav prema bh. antifašističkoj tradiciji mijenjala od sabaha do akšama.
Sulejman Tihić, lider SDA, učinio je jednako vrijedan zaokret kakav je učinio i hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Doduše, bošnjačka politika nikada u povijesti nije bila fašistička, ali je palanački koketirala sa nekakvim Handžar-divizijama, vjerujući da su ti soldati Adolfa Hitlera oličenje antikomunizma. Štetno i glupavo.
U Hrvatskoj, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, antifašizam mora biti državotvorna ideja. To su posvjedočili i Stipe Mesić i Sulejman Tihić. Da su se dogodili prije desetak godina, ovakvi bi stavovi bosansku današnjicu učinili boljom.
Walter, Br. 82, 28. V 2003.