Pogorelica je zlodjelo OHR-a i Wolfganga Petritcha, i stoga OHR i Peaddy Ashdown imaju obavezu da prekinu i sankcioniraju zlo koje je stvoreno u ime autoriteta OHR-a.
U neformalnim razgovorima sa službenicima OHR-a novinari su saznali da će Pogorelica (p)ostati bošnjački grijeh, kojim se ublažavaju i razvodnjavaju svi grijehovi s&h genocidnih projekta u BiH, ali i afere tipa Orao i Eronet. Stranci posebno insistiraju na uravnilovci između s-h mafijaških i kriminalnih afera sa Pogorelicom, što je suluda kombinacija, budući da je nebeska razlika između svega što jeste Pogorelica, kao legalni državni Centar za obuku koji je u montiranom procesu oklevetan kao baza terorista, i nečega što je bjelodani kriminal; to bi bilo isto kao kad bismo poredili pljačkaše banke sa čuvarima banke. No, u toj se kombinatorici krije jedna jeftina navlakuša za javno mnijenje, koje bi moglo pomisliti da, eto, i Bošnjaci moraju biti krivi za nekakvu aferu, a da se uopće ne razaberu razlike između kriminalne i političke, efemerne i egzistencijalne prirode navedenih slučajeva. Afere Orao i Eronet bi mogle biti ravne nekakvom pronalasku kriminala kod bošnjačkih političara, recimo, ovih mafijaša iz SDP-a. To s-h mafijaštvo se po sadržaju i posljedicama nikako ne može porediti sa značajem montiranog procesa Pogorelica, od kojeg ovisi sudbina Bosne i Bošnjaka. Kako god da se završe afere Orao i Eronet, to ne može imati posljedice na političku budućnost bh. Srba i hb. Hrvata. Montirani proces Pogorelica, pak, već je nanio velike štete aktivitetu bošnjačkog političkog faktora, koji se zagubljen batrga u mreži kleveta, bez snage i odlučnosti da urlikne istinu o genocidu koji se odvijao pod supervizijom međunarodne zajednice. Eventualna pobjeda montaže i klevete u procesu Pogorelica, od Bošnjaka bi napravila zečeve koji bi se trzali na svaki pomen riječi: genocid, Aladža, Armija RBiH, selam…
Ključno mjesto opstanka
Po službenicima iz OHR-a, ne postoji mogućnost da Bošnjaci ostanu čisti, jer bi ta moralna superiornost demontirala projekat podjednake krivice, na kojoj se gradi klimava bh. budućnost. Uvažavanje bošnjačke čestitosti otkrilo bi terorističku i kriminalnu nakaznost s&h projekata, koji već deset godina čine i određuju bh. stvarnost. Ako bi Bošnjaci u medijskoj i političkoj percepciji ostali ono što jesu, antifašisti, antiteroristi, humanisti i bosnoljubi, to bi od međunarodnih mentora iziskivalo napor za dresiranje i kultiviranje i danas bijesne i primitivne s-h politike u BiH. Jefitinije je, i jednostavnije, četnički i ustaški otrov razmutiti sa bošnjačkim serumom, i za cijelu BiH dobiti jedno polovično rješenje koje neće biti ni rat, ni mir, ni demokratija, ni totalitarizam, već jedna konfliktna nedorečenost koja se svakog časa može preliti u nastavak rata. Za sedam godina smo se osvjedočili da protok mrtvog vremena nosi odumiranje Bosne, jer se pod uticajima Beograda i Zagreba betoniraju i sa hegemonističkim maticama odomaćuju osvajačka postignuća, dok sve bosansko skapava u čekanju nečega što se, haman, neće ni dogoditi. Bošnjački život ovisi od postojanja bh. države, kao zajednice koja na cijeloj bh. teritoriji ima jednako značenje; budući da Bosne ima samo na 24 odsto bh. teritorije, a i tu sve manje, jer se privatizacijom uzima ono što se nije uzelo oružjem, logičan slijed će biti potpuno zatiranje političke validnosti bošnjačkog naroda, čime će se, za desetak godina (ako već nije?) izgubiti smisao postojanja bh. države. Montirani proces Pogorelica je, stoga, bitan kako bi se potkresala krila ma kakvoj bošnjačkoj ambiciji da se suprotstavi projektima i procesima dokusurivanja Bosne. Činjenica da je ovaj proces pokrenut šest godina nakon sumnjivog upada američkih snaga u Centar za obuku na Pogorelici, te da je izmišljanje tzv. islamskog terorizma u Bošnjaka otpočelo nakon 11. septembra, na talasu svjetske i domaće – poltronske antiislamske histerije, kazuje o intencijama kreatora globalne strategije za BiH. Ako se državni funkcioneri RBiH optuže za tzv. islamski terorizam, optužit će se i međunarodno priznata RBiH, dakle, cijeli sistem, što će značiti totalno povlačenje u defanzivu bošnjačke politike, koja neće smjeti ni pisnuti o ma kakvoj ugroženosti kičmenog bh. naroda, ali i bosanske ideje. Otud je otpor prema krajnjem cilju montiranog procesa Pogorelica ključno mjesto opstanka bh. države, a time i bošnjačkog naroda.
Ignoriranje javnog mnijenja
U metodologiji predstavljanja uzroka i posljedica ovog montiranog procesa najteže je objasniti klevetu, odnosno – kako se od jedne legalne i sa civilizacijskog stanovišta primjerne pojave, kakva je bio Centar za obuku Pogorelica, uopće uspio proizvesti slučaj u kome se bh. država sumnjiči za tzv. islamski terorizam. Ta teškoća u objašnjavanju nečega što se podrazumijeva usložnjava se činjenicama koje svjedoče da na Pogorelici nije bilo nikakvih ilegalnih, protuzakonitih, a time ni terorističkih elemenata, naspram čega postoji, i traje, čitav niz neutemeljenih, proizvoljnih optužbi koje se ničim ne mogu dokazati. Dogodio se splet nečasnih namjera i pogodnih okolnosti, i 1996. kada su američke snage, kako je rekao pukovnik David Hun – «iz političkih razloga» upale na Pogorelicu, i 2002. kada su političko-policijski čelnici SDP-Alijanse, Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić u reinkarnaciji ovog slučaja vidjeli svoju šansu da postanu američki partneri u tzv. ratu protiv terorizma. Kako je 1996. upad na Pogorelicu koristio za pritisak na bosansku delegaciju na Rimskim dogovorima, s ciljem poruke Izetbegoviću – «da ne može profitirati od pozicije jedinog nevinog u dejtonskoj priči», tako je i izvlačenje slučaja iz zaborava 2002. dobilo dvojaku političku ambiciju: prvo, domaće moralne i patriotske ušare su u izmišljanju tzv. islamskog terorizma u Bošnjaka ugledale mogućnost da postanu miljenici srpske i hrvatske politike, što se vidjelo, recimo, po Lagumdžijinom lizanju s našminkanim velikosrbima, tipa Đinđića, Svilanovića i dr.; drugo, srpska i hrvatska genocidna hegemonija najednom je u spoju 11. septembra i Pogorelice spoznala jedinstvenu šansu da moralni i historijski rebalans preokrene u svoju korist, što se ubrzo pokazalo veoma efektnim, jer je klevetnička storija o tzv. islamskim teroristima zaglušila svaku mogućnost progovora o 200.000 ubijenih u četničkim i ustaškim pogromima.
Za pravnu državu, u kojoj djeluje neovisno, neideologizirano i časno pravosuđe, oko svega ovoga ne bi bilo nikakve dileme: takav sraman proces ne bi nikada ni bio pokrenut, niti bi mogao na nepostojećim argumentima, dakle klevetama, trajati bezmalo godinu dana. Ne bi se moglo dogoditi ni da nakon oglašavanja preko 50 univerzitetskih profesora, u četiri odvojene grupe, te 21 pisca, i mnogih drugih, što nedvojbeno predstavlja glasan i odlučan sud javnosti, ovaj proces ostane na istim montažerskim pozicijama. Neko vrhovniji od Vrhovnog suda bi konačno razumio da se sva ta ugledna naučna i umjetnička imena ne bi pačala u politička politička pitanja, da se ne radi o ugrožavanju temeljnih vrijednosti demokratskog i humanističkog društva. Jer, ako to nije tako, onda bi sva ova imena non-stop visila po novinama, javljajući se u različitim povodima, od fudbalske utakmice do tržnog barometra. Barem 90 odsto onih koji su se oglasili u povodu Pogorelice nisu osobe od javnog prisustva, čak šta više, izbjegavaju pojavljivanja u dnevne svrhe, te je stoga njihov građanski čin odbrane pravne države trebalo razumjeti kao najozbiljnije upozorenje da je ideologizacija policije i pravosuđa prevršila mjeru podnošljivosti. Na žalost, okupirani mediji su, uglavnom ignorirali ove javne proteste. Federalna tv, recimo, uopće nije pomenula da je druga grupa sarajevskih univerzitetskih profesora, predvođena Mustafom Imamovićem i Zdravskom Grebom, uputila otvoreno pismo protiv montiranog procesa Pogorelica. U normalnoj zemlji bi javno oglašavanje takvih uglednika bilo prvorazredni medijski događaj. U zemlji policijsko-pravosudne diktature, ovakav se događaj uopće ne bilježi. Sve to kazuje da postoji debelo uvezan totalitarni lanac koji u zatočeništvu drži mogućnost izgradnje slobodne pravne države, koje ovdje neće biti sve dok postoji proces kakav je Pogorelica, i dok se s onu stranu zakona ne nađu svi oni koji su zloupotrijebili državne funkcije u svrhu kreiranje jednog opakog kafkijanskog procesa, čime su destabilizirali pravni i demokratski poredak.
Sve to svjedoči da je cilj montiranog procesa Pogorelica debelo urezan u globalnu strategiju za BiH, i da iza svega stoje međunarodni centri moći, koji pravosudnim i obavještajnim organima, upetaljnim u kršenje zakona, garantiraju nedodirljivost. (Situacija sa podržavanjem hajdučije u FOSS-u, koji, kao raspuštena banda, odbija nadređenost vlasti ove zemlje, najbolje govori o uticajima i zadnjim namjerama međunarodnih proizvođača strateškog haosa u ovom dijelu BiH.)
Pogorelica kao nastavak Srebrenice
Šta nam je činiti? Kada je 1992. bilo očito da evropska politika podržava Karadžićeve i Bobanove genocidne bande, a da žrtvama genocida, umjesto oružja, šalje užižljenu rižu i otrovne lijekove, nikome nije naumpalo da se preda. I tada se moglo kazati: nemamo nikakvih šansi, Evropa stoji iza ubica. Eh, Evropa i danas stoji na istim pozicijama iz 1992. i sa istom prisnošću sarađuje sa separatistima koji razaraju multietnički, evropski duh Bosne. Za bosansku budućnost nema nikakve razlike između ubijenog i raseljenog Bosanca, između roba u četničkom ili ustaškom konc-logoru, i radnika u fabrici koju su u Tuzli, Maglaju ili Sarajevu privatizirali Karadžićevi ili Bobanovi sljedbenici. To, dakako, znači da agresija traje, sa istim ciljevima, ali kroz drukčije oblike govora. To znači i da se agresiji treba suprotstaviti, prirodnim nagonom za samoodržanjem, shvaćanjem da je jedina alternativa otporu – nestanak: u obliku smrti, ili u obliku poniženja, svejedno je.
Pojava i uporno trajanje montiranog procesa Pogorelica svjedoče o nakaznosti posljednjih namjera globalnog rješenja za BiH. Zalud što su Bošnjaci uprkos prepuštenosti na nemilost zločincima, uprkos iznurivanju glađu i smrću, uprkos izdaji međunarodne zajednice – ostali antiteroristi i zaljubljenici u zajedničku Bosnu; zalud što su pristali i da plaho ne pominju svoje stradalništvo i 200.000 mrtvih; zalud što su imali volju da preko bola šutke pređu, ne bi li odobrovoljili, omekšali animozitet svojih komšija… Za sve to nema nikakve nagrade. Ima KAZNA, koja stiže kao opomena, a koja svjedoči da nije po Božijoj volji da se zarad ma kakvih ciljeva prelazi preko uspomene na 200.000 ubijenih i ko zna koliko onih čije su duše ostale za čitav život neizlječivo ranjene. Očito je da nema stabilne budućnosti Bosne sve dok istina o genocidu ne postane dio nasušne stvarnosti: kao tuga, i kao opomena.
Istini o stradalništvu danas već pripada i montirani proces Pogorelica, jer čini kariku u jedinstvenom lancu strategije za uništenje Bosne i Bošnjaka. Između Srebrenice, i svih naših Srebrenica, gdje su činjeni monstruozni zločini, i Pogorelice, kao načina da se žrtva optuži za svoje stradanje, postoji tamna logička nit, koja se može vidjeti tek ako se pogleda iz pozicije osovine zla koja nije odustala od projekta otpočetog 1992. godine. Teško je osporiti činjenice da su s&h separatisti činili masovne zločine u zauzimanju i čišćenju zamišjenih etnonacionalnih teritorija; no, te se činjenice mogu ublažiti strateški programiranom šutnjom, ali se mogu i potpuno neutralizirati, kao obavezujući faktor, ako se odbrambeni sistem žrtve osudi za tzv. islamski terorizam. Otud su Srebrenica i Pogorelica dva čina u istoj drami, čija dramaturška intencija, zasad, upućuje na nestanak Bosne i Bošnjaka.
Odgovornost Paddyja Ashdowna
Nema drugog puta koji bi mogao promijeniti inerciju našeg nestajanja, osim da se uspravimo u moralnoj i etičkoj superiornosti, bez straha, bez sitnih računica koje nemaju nikakvog značenja, i da odvažno, košto i priliči ljudskim bićima koja ne zaboravljaju nanesenu bol, glasno i jasno kažemo: Bili smo, i jesmo, žrtve genocida, ali nas ta agresija nije uspjela uzdrmati u našoj nakani da gradimo zemlju u kojoj će sloboda i tolerancija biti orijentir društvene podobnosti. Baš tako – podobnosti, jer svaka zemlja opstaje zahvaljujući mjerama svoga društvenog interesa. Bosne nema dokle god se u njoj na pijedestalu legaliteta drže zločinački projekti, i dokle god antifašistička i slobodoljubna misija bosanskih branitelja nastoji prikazati kao tzv. islamski terorizam.
U ovoj borbi za opstanak ne postoje zaobilazni putevi, prečice, snižene cijene, rasprodaje, trgovine. Ova se bitka dobija punim plućima, i u nju ne vrijedi ulaziti s pola srca. Ni svoju djecu, ni sebe, ni budućnost, ne možemo voljeti s pola srca. U ovu se bitku ide svim potencijalima.
Dakle, ko je odgovoran za montažu procesa Pogorelica? Ko je taj ko može prekinuti ovu agoniju koja uskovitlava bosansku vjeru u pravednost i dobronamjernost institucija vlasti? Ko je, napose, sve ovo započeo? Odgovor je jednostavan, i potkrepljiv argumentima: Pogorelica je zlodjelo OHR-a i Wolfanga Petritcha, i stoga OHR i Peaddy Ashdown imaju moralnu i zakonsku obavezu da se djelotvorno izjasne o svome zločinu. OHR, kao što je montirao i podstrekavao proces Pogorelica, danas mora demontirati svoje zlodjelo, i to tako što će bh. pravosuđu vratiti njegovo dostojanstvo. Pravosuđe ne može postati časno sve dok se ne oslobodi svoga sudjelovanja u kršenju zakona, i dok se ne obračuna sa mangupima u svojim redovima koji su pomislili da će bosanski Berija, Munir Alibabić, i bosanski Staljin, Zlatko Lagumdžija – trajati vječno.
U antrfileu ćemo iznijeti samo jednu od nepobitnih činjenica o sudjelovanju Wolfganga Petritcha i OHR-a u montaži procesa Pogorelica. Pa nek onda Paddy Ashdown govori o tome kako se ne namjerava miješati u rad neovisnog pravosuđa, kad pred sobom dobije dokaze da je upravo njegov OHR, u namjeri da izmisli tzv. islamski terorizam kroz montirani proces Pogorelica, sputao mogućnost izgradnje neovisnog pravosuđa. Paddy Ashdown ima otvoreni poziv da se suoči s odgovornošću OHR-a za montažu Pogorelice. I to prije nego što mu se podastru svi dokazi koji nepobitno svjedoče da je OHR jedina adresa koja je forsirala ideologizaciju pravosuđa i koja to zlo mora prekinuti.
Antrfile
Tako su pisali DANI
Petritscha u Hag
“Obavijestili smo Vrhovni sud i tužioca da će slučaj ‘Pogorelica’ ostati na Vrhovnom sudu”, saopćio je Ured visokog predstavnika. U ovoj jednoj rečenici sadržan je sav jad i bijeda uloge Wolfganga Petritscha i njegove administracije u BiH. Pozivajući se na neku svoju odluku iz avgusta prošle godine, kojom je, opet, sam sebe proglasio nadležnim da određuje nadležnosti sudova, Visoki predstavnik je obavijestio sud o tome da treba da sudi!? U skladu sa birokratskom praksom Monarha i njegovih skutonoša, usput je i ovom prilikom negirano da se vrši bilo kakav pritisak na nezavisno sudstvo i tužilaštvo. Ruganju i ironiji nikad kraja, reklo bi se, jer UVP zaista govori istinu: oni ne vrše nikakav pritisak na nezavisno sudstvo jer takvog sudstva u ovoj zemlji i nema! Sva fingirana nezavisnost odlazi u paramparčad u momentu kada kroz faks Vrhovnog suda prođe obavještenje Matthiasa Sonna kojim činovnik OHR-a daje na znanje najvišoj sudskoj instanci u Federaciji da se prihvati Pogorelice. Zaista, zašto sudije Vrhovnog suda primaju astronomske plate? Ako zamjenik predsjednika Vrhovnog suda i predsjednik federalnog udruženja sudija Vlado Adamović kaže da je sudiji jako teško donijeti suprotnu odluku od one koju je donio OHR u slučaju nekog političara ili “običnog građanina”, onda tu maskaradu već jednom treba prekinuti. Zašto Wolfgang Petritsch, kao pravi monarh, pored zakonodavne i izvršne, jednostavno ne preuzme i sudijsku i tužilačku funkciju i ne presudi u slučaju Pogorelica i u svih 9.500 pogorelica koje čekaju rješenje na Vrhovnom sudu? A poslije toga može suditi i u Haagu.
“Ljiljan”, br. 532, 31. III 2003.