Amerika je dozvolila Pogorelicu (II)
Budući da se kompletna montaža procesa Pogorelica zasniva na tvrdnjama Federalnog tužilaštva i Vrhovnog suda da je državna Iranska obavještajna služba teroristička organizacija, što znači da je i Iran teroristička država, te da je slijedom te logike iranska pomoć ratnoj bh. vladi imala za cilj tzv. terorističke aktivnosti – čini se iznimno značajnim podastiranje činjenica da su iransku vojnu pomoći Bosni i Hercegovini dozvolile Sjedinjene Američke Države
Federalno tužilaštvo, dakle, za terorizam optužuje i Ameriku, samim tim što je ova zemlja podržavala, pa i nezvaničnio organizirala, iransku vojnu pomoć odbrambenim snagama ratne bh. vlade. U cilju rasvjetljavanja ovog ključnog momenta u razotkrivanju montiranog procesa Pogorelica, u ovom ćemo tekstu navesti, u skraćenoj verziji, izlaganje tadašnjeg ambasadora SAD u Hrvatskoj Petera Galbraitha, koje je 30. maja 1996. imao pred Domom Komiteta za međunarodne odnose SAD. Galbraith je, između ostalog, rekao:
Bilo bi na stotine hiljada mrtvih!
«Prije dvije godine, bosanska vlada zatražila je od hrvatske vlade dozvolu za tranzit oružja kroz Hrvatsku za svoju armiju pod opsadom. Glavni snabdijevač oružja bio bi Iran. Hrvatska vlada je zatražila naše mišljenje. Naša administracija je odlučila da ne reagira, a ja sam rekao Hrvatima da nisam dobio direktive. Hrvati su shvatili ovu reakciju i kasniji razgovor kao da ne bismo imali prigovor na njihovu ulogu kad je u pitanju pomoć Bosni. Vjerovao sam tada, a sada i još više, da je naša administracija donijela ispravnu odluku. Bosanci su preživjeli zahvaljujući naoružanju. Naposlijetku, oružje koje je stiglo iz drugih zemalja pored Irana, omogućilo je Bosancima da kompenziraju vojnu neravnotežu spram Srba, povrate dio teritorije i tako pomognu da se poploča put ka Daytonu.
Bosanska vlada i bosanski narod bili su u očajnom stanju u vrijeme kad su Hrvati postavili pitanje. Srbi, naoružani oružjem stare Jugoslovenske armije, zauzeli su 70% bosanske teritorije. Srbi su brutalno očistili teritoriju od bošnjačkog i hrvatskog naroda. Već tada je više od 100.000 Bosanaca, uglavnom civila, bilo ubijeno. Goražde, sa oko 40.000 stanovnika, trpjelo je brutalan napad i bilo je suštinski bez odbrane. Jednako pod prijetnjom bile su i druge enklave, Srebrenica sa 30.000 stanovnika, Žepa sa 16.000, Bihać sa 160.000 stanovnika i Sarajevo sa 320.000 stanivnika. Da sve bude gore, ako je uopće i moglo biti gore od ovoga, Bošnjaci i Hrvati su upravo vodili opaki jednogodišnji rat zbog 30% bosanske teritorije koju Srbi nisu zauzeli. U prvom diplomatskom uspjehu bilo koje vrste od početka rata na Balkanu, američka diplomatija je proizvela novi politički dogovor između Bošnjaka i Hrvata – Federaciju BiH.
Bosanski narod koji je nenaoružan stajao spram srpskog agresora, jedva je preživio zimu 1993-94. Bez pomoći, sumnjali smo da bi preživjeli još jednu godinu. To je tada bio kontekst naše odluke.
Dozvolite da na trenutak analiziram posljedice koje bi nastupile da smo dali negativan odgovor. U takvim okolnostima, vrlo krhka federacija Bošnjaka i Hrvata bi doživjela kolaps, budući da bi Bosanci posumnjali u iskrenost svojih hrvatskih saveznika. Enklave, bez odbrane, uključujući Sarajevo, pale bi u ruke Srbima, gladi i hladnoći. Bilo bi na stotine hiljada mrtvih!
Shvatio sam da su mnogi članovi Kongresa preferirali treću alternativu, unilateralno ukidanje embarga na oružje. Vjerujem da bi jednostrano ukidanje ambarga isprovociralo Srbe da krenu na enklave koje nisu bile u stanju da se brane. Ne vjerujem da se bilo kakav program za obuku i opremanje bosanske armije mogao započeti i postaviti tako brzo da se spasu enklave. Znači, jednostrano ukidanje embarga na oružje natjeralo bi nas da odaberemo između slanja američkih borbenih trupa da sačuvaju enklave i izbave naše saveznike u UN-ovim snagama za zaštitu, ili ostanemo po strani dok enklave padaju i naši saveznici iz UNPROFOR-a bivaju napadani. Po mom mišljenju, niti jedna od ovih opcija nije bila održiva. Dozvolite da ponovim kako vjerujem u to da smo donijeli ispravnu odluku. To ne znači da je bilo lako odlučiti.»
Rusi su šutnjom odobravali iransku pomoć
Nakon Galbraithovog uvodnog izlaganja uslijedila su pitanja i diskusije članova Komiteta za međunarodne odnose SAD. Predsjedavajući Gilman je upitao ambasadora Galbraitha – «zbog čega nije bila izviještena američka javnost o američkoj dozvoli Iranu da pošalje naoružanje u Bosnu?». Galbraith je odgovorio da je riječ o «informacijama povjerljive prirode», te dodao: «Ali, zvaničan stav je bio poznat svima koji su pratili situaciju, a to je da se nismo protivili ovom prilivu naoružanja u Bosnu kroz Hrvatsku. O ovome se naširoko izvještavalo u sredstvima informisanja. Bilo je očigledno da se nismo protivili! Iz mojih razgovora sa evropskim ambasadorima u Zagrebu, mogu reći i to da su i Rusi znali za ovaj uvoz oružja za Bosance preko Hrvatske. Ni jedna od ovih zemalja se nije žalila hrvatskoj vladi» – rekao je Galbraith, te dodao: «Namjera je bila da im damo do znanja da se ne protivimo».
Na osnovu Galbraithovog izlaganja je očigledno da je Amerika i zvanično, a još više nezvanično, držala sve konce u rukama u pogledu iranske tehničke i stručne pomoći bosanskim braniteljima u toku agresije i trajanja embarga na oružje, koji je jedino pogađao legalnu bh. vlast. Legalni, antiteroristički centar za obuku Pogorelica, u kome je predavanja držalo i nekoliko iranskih oficira, bio je time plod američke volje. Ambasador Galbraith je naveo podatak da u BiH nije bilo više od 500 američkih Iranaca. Uistinu, šta znači tih par stotina iranskih nastavnika, koji nisu počinili ni jedan zločin, u odnosu na desetine hiljada srbijanskih i hrvatskih vojnika, koji su pod komandom Beograda i Zagreba sprovodili genocid na teritoriji susjedne države?!!
„Ljiljan“, br. 523, 27. I 2003.