Kako su se u Brčkom, sa Dražom Mihailovićem u centru, razbijale granice jednoumlja i palila ognjišta multikulture.
Po moralnom poganluku, tzv. 19. pozorišni susreti u Brčkom su jedan od bitnijih događaja u dejtonskoj BiH. Tu se slila sva sila nakane svjetskih i domaćih fekalija koje združenim snagama rade na betoniranju rezultata agresije i genocida. Brčansko glumatanje je paradigma, koncentrat, dramaturški obrazac opake stvarnosti!
Philandrophy propeller
Bosanska intelektualna javnost rijetko je umjela imati tako hitar, odlučan i ispravan stav, kao kad je riječ o odbijanju mogućnosti da profesionalna pozorišta iz Federacije učestvuju na tzv. brčanskim susretima, sve dok se iz tog bivšeg grada ne ukloni spomenik ratnom zločincu, četničkoj ikoni, Draži Mihailoviću. Uprave sedam profesionalnih pozorišta iz Tuzle, Zenice, Mostara (uključujući i HNK) i Sarajeva, ostale su jedinstvene u principijelnom stavu. Samo je Narodno pozorište Sarajevo, na čelu sa Šaćirom Filandrom, uzdanicom bošnjačke inteligencije, otišlo da se pokloni i Draži i njegovoj straži. Valjda smo suglasni da je Brčko četničko dokle god u njegovom centru smrdi Draža Mihailović!?
Uprava tzv. pozorišnih susreta, poduprta bošnjačkim prostitutkama iz Brčkog, uhljupima koji su za pare zaboravili ubistva svojih rođaka i prijatelja, pokušala je problem premostiti ogromnim honorarima i nagradama. Naša su pozorišta, na ponos svima nama, odbila prodati antifašističke principe! Tada su tzv. Brčaci skontali da im nema druge nego napraviti poluprofesionalne susrete, na kojima će uz brojne amaterske družine sudjelovati samo dva profesionalna teatra, ono posrbljeno iz Banja Luke, i ovo ukenjano iz Sarajeva. Ne treba pojašnjavati da taj bućkuriš nema blage veze sa nekadašnjim Pozorišnim susretima u Brčkom, te da je svaka priča o nastavku tradicije zapravo – laž.
Brčanska laž ne bi bila opasna da u njenu proizvodnju nisu uključeni najmoćniji mediji u BiH. U vrijeme tzv. susreta stvarana je slika da su se u Brčkom okupili svi bh. teatri; izbjegavano je da se kaže da u Brčkom od devet postojećih, ne sudjeluje sedam profesionalnih teatara; dakako, nije rečeno ni zašto. Ako bi se dotakli razlozi, valjalo bi dotaći i konstitutivnu svetinju đenerala Draže, a tada bi se četnici mogli naći uvrijeđeni. Žrtve četničkih pokolja se nemaju šta vrijeđati, samim tim što više nisu u životu.
Drskost je potom ušla u novu fazu. Nekoliko sudionika brčanskog kupleraja počelo je antifašističku principijelnost tumačiti kao ekstremizam i nacionalizam, a toleriranje fašizma kao demokratsku vrlinu.
Chwarcology prostitution
Prvi je podrignuo Josip Pejaković. U Dnevniku FTV je rekao da mu je dolazak u Brčko jedna od najsvjetlijih tačaka u karijeri, te da je u tu – uinat. Nema kome Osip tjerati inat osim žrtvama četničkih pokolja u ovom gradu, a njih je prema američkim izvorima bilo preko 3000. Te nevine žrtve bi zdravog čovjeka obavezivale na otpor prema zlu, oličenom u spomeniku Draži Mihailoviću. Osip je tjerao inat pozorištima koja su odbila doći u četničko Brčko. Tjerao je inat antifašizmu!
Naš najstariji dnevni list, očito strateški, otvorio je stranice za hvalospjeve o brčanskoj sramoti. Time je Oslobođenje, koji sebe smatra baštinikom antifašističke i multietničke tradicije, postalo kozmetički salon četništva.
Kolumnista Oslobođenja, Sead Fetahagić, književnik koji je čitav svoj život istetovirao, a čitav opus nadmašio izjavom da za ramazan mezeti čvarke, u krmećem je stilu ismijao antifašizam sedam teatarskih kuća. Po njemu je – priča o Draži povod da se naši intelektualci nacionalno deklarišu. Glupavo! Onda bi svi partizani koji su ratovali protiv Dražinih četnika bili nacionalisti! Antinacionalizam bi bio, jel, pomiriti se s Dražom? Napose, općepoznato je da Gojer, Marušić ili Topčić nikada nisu napisali nacionalističkog slova. Fetahagić, jednostavno, prdi klevete.
Nekadašnji udarni tuzlanski komunista, majstor ekavskog, a danas osnivač amaterskog Hrvatskog teatra sa Husina, kojim ostvaruje metafizičku vezu sa hrvatstvom, glumac Vlado Kerošević, dobio je čitavu stranu Oslobođenja da priopći zlimpresije iz Brčkog. Nekoliko citata govore sve: Susreti su imali zadaću da zapale ugašeno ognjište tolerancije, multikulture…; Teatarska umjetnost na ovaj način razbija granice jednoumlja; Uspjeli su napraviti državni festival teatra BiH… Kerošević ne samo da zaobilazi istinu, već i antifašistički stav sedam bh. teatara naziva – prljavštinom, podvalom, ucjenom, farizejstvom, itd. Kao, sram ih bilo što su postavili tako prljav i licemjeran uslov da se ukloni ikona četničkih zločina. Trebali su, kao Kerošević, otići u četničko Brčko, ne bi li sa Dražom Mihailovićem razbijali granice jednoumlja i razvijali mutlikulturu.
Dugačak je spisak ugurzusa koji su učestvovali u betoniranju spomenika Draži Mihailoviću i blaćenju uspomene na žrtve četničkih pokolja u Brčkom. Njihov intelektualni i moralni dignitet je ravan čednosti svake prostitutke.
Stide li se duše Zenana Zahirovića, prvog čovjeka Pozorišnih susreta u Brčkom, kojega su četnici 1992. zaklali pred Domom kulture? Nisu imali obraza da pomenu Zenana, a tvrde da nastavljaju tradiciju koju je Zenan odnjegovao! Sjećanje na Zenana, kao žrtvu, pokvarilo bi ovu četničku idilu. Ko je jedan ubijeni Zenan naspram živog Draže Mihailovića!
Otud su tzv. pozorišni susreti u Brčkom bili manifestacija izvornog četništva, u čijem su kozmetičkom opsluživanju sudjelovale izvorne domaće kurve.
Br. 68, 27. XI 2002.