Bez Petriča, Lagumdžije i Mumije srpska će se politika u BiH teško odbraniti od svoje genocidne i terorističke suštine.
Čini se da srpska politika ima nadnaravne moći. Nadmoćna je. Diktira ritam. Odvlači pažnju. Prva povlači poteze. Nebitno kakve. Bitna je količina i brzina tih poteza. Dok mi raspetljavamo jedno klupko, već nam je u rukama drugo. Nemamo kad raspetljati sve srpske serve, a kamo li smisliti svoje. Srbi su u prednosti, jer je njihova igra spoj bezobrazluka i znanja. Iako primitivni, oni državne poslove poznaju bolje od nas. Mi smo pitomi, mehki, krhki, jer smo u svim državama bili podstanari.
Zagledajmo se u teme koje nam danas spetljavaju korak: afera Orao; ponuda Tibora Varadija za vansudsko poravnanje Tužbe BiH protiv SRJ; optužbe Alibabe Munije da je Pedi Ešdaun jatak Radovana Karadžića… Srpske teme igraju ukolu, sitno šumadijski. Da vidimo…
Muslim krw in the serbian crst
Postoje dvije pouke iz afere Orao? Prva je da genocidno začeće Republike Srpske određuje delikventsku prirodu ove dejtonske nakaze. Tvorevina od zločina ne može se prilagoditi zakonskom poretku. Neprirodno je tražiti vezu između Radovana Karadžića, srpskog heroja i svjetskog zločinca, i zakona. Da je Karadžiću bilo do zakona, nikada ne bi nastala RS, kao čedo monstruoznog kršenja svih civilizacijskih principa. Legaliziranje genocidnih postignuća, dakle, RS, nema šta drugo proizvesti do razbuktavanje kriminalne hajdučije u svim pravcima i oblicima. Trgovina RS sa Irakom, preko jednako kriminalne SRJ – sasvim je logičan rezultat međunarodnog uvažavanja srpske zločinačke prirode. Kao i Srebrenica, recimo.
Druga pouka glasi: Jadna bi nam bila mati da su trgovinu sa Irakom počinili bošnjački funkcioneri! Bio bi to ključni dokaz da smo tzv. islamski teroristi. Možebit da bi dosad i po našim svadbama slučajno padale bombe! Srpska politika nema takvih problema. U Srbima ima muslimanske krvi, ali Srbi nisu muslimani. Krst ih vakciniše od odgovornosti za pomaganje Iraka. Srpski vrh u BiH je do grla u ovom kriminalnom poslu, ali je zaplatila tek buranija.
U Bošnjaka bi, pak, letjele glave. General Hamid Bahto je zijanio godinu zatvora, i ko zna koliko godina skraćenja života, zbog namještene optužbe da je švercovao oružje za Kosovo. A Kosovo nije Irak! Bahto je nevin stradao, i ta patnja nema satisfakcije, kao ni ona iz slučaja Pogorelica. Bošnjaci leže po zatvorima ni za šta, a Sadamovi srpski pajdaši sjede na najvišim državnim funkcijama u BiH. U OHR-u haman ne smiju ni pomisliti da posmjenjuju te srpske državnike i suislamske suteroriste.
Bjelodana je tendencija okrivljavanja bošnjačke nevinosti i aboliranja s&h krivice. Eto, putem Munjinih glista praši kampanja o uskladištenim minama u Mostaru, za koje je SFOR znao još 1997. godine. Tom glistologijom treba ućutkati pravednike i sakriti sudjelovanje Lagumdžijine vlasti u prodaji doniranog naoružanja jal Izraelu, jal Kamerunu.
Lylyhip instead 200.000 glawa
Taman kad se javnost počela komešati zbog nesklada između kriminalne težine trgovine RS sa Irakom, i ignorancije te težine, dogodila se dugo čekana rasprava pred Svjetskim sudom pravde. Srpski zastupnik Varadi je nastupio kao mahatma, mirotvorac, pravo srpski, kukavički, ponudivši ideju pomirenja i povjerenja, naspram logike kažnjavanja SRJ za agresiju i genocid. On smatra da bi – utvrđivanjem odgovornosti za genocid procesi pomirenja bili ometeni. Apsolutni genije! Kao sad bi mi trebali da im halalimo 200.000 svojih glava, 100 milijardi dolara ratne štete, jer toliko košta pomirenje. Ako nas sutra opet neko mlatne, mi ćemo opet da halalimo, kako bi mogao opet da nas mlatne. Ovaj bezobrazluk srpskog advokata posve nalikuje ponudi da Beograd izgradi Ferhadiju, a da BiH povuče Tužbu. Valjda bi trebalo Beogradu da je stalo do pomirenja, i do izgradnje svih porušenih džamija, bez ikakvih uslovljavanja, jer to bi bili znakovi da je Beograd prestao biti agresor na BiH. No, Beograd bi da našim povlačenjem Tužbe naplati ono što bi svakako, kao krvnik, trebao činiti – čeznuti za oprostom i pomirenjem. Fenomenologija srpske drskosti duboka je i neshvatljiva kao i kosmos. Kakav to mora da je zlum pa da bosansku stranu optuži za izazivanje napetosti jer, molim te lepo, neko bi htio sad da kazni agresora, umjesto da bude sretan što ima šansu da se s agresorom demokratski pomiri!? BiH upravo hoće pomirenje, ali pravedno. Varadijev zamjenik, Vladimir Đerić, zalaže se za ličnu krivičnu odgovornost, ali ne i za odgovornost SRJ. Tako bi se skrhao svjetski poredak, jer bi državni kontinuitet izgubio smisao. Jakako, to su ublehe koje svjedoče o srpskoj bespomoćnosti pred rukom pravde. Srpska se politika prikazuje kao jagnjeća, spremna na pomirenje, a bosanska kao faktor tenzija i netolerancije. Pored propagandne patke, srpska politika pokušava za lilihip zamjeniti svoju odgovornost za agresiju i genocid. Na to, naravno, ne treba pristati. Sud neka ispostavi račun, a Srbija neka ga plati. I kvit!
Oy, Sadame, yaranne
Treći srpski događaj koji je uskomešao javnost jeste nebuloza Alibabe Mumije da ga je Ešdaun smijenio jer je on upravo trebao uhapsiti Karadžića. Mafijaški srpski politički zlum pretpostavlja da Ešdaun neće voditi srbofilsku Petričevu politiku. Lagumdžijin poraz, i Mumijina smjena, osakatili su srpske poluge među Bošnjacima. U pogledu Tužbe, i prebacivanja odgovornosti za rat na Bošnjake, Srbi su taman bili na korak od svog maestralnog djela: oslobađanja od upitnosti genocidom i agresijom stečene RS.
Lagumdžija i Mumija su prošlost. Sadašnjost je srpsko pomaganje Sadamu, Tužba BiH protiv SRJ, a u konačnici – shvaćanje da je Republika Srpska jedini faktor terorizma na Balkanu. Idemo dalje!
Br. 67, 11. XI 2002.