…Oni nemaju blage veze sa islamskim učenjem, oni ne klanjaju, ne znaju Bismille, ali, oni poste, oni vjeruju, i – ni jedan iskren musliman ne može tvrditi da ti ljudi nisu muslimani.
Zlatku Lagumdžiji bi trebalo dati, a Aliji Izetbegoviću oduzeti onu Nagradu za unapređenje islama! Ako bi se mjerilo koliko je vjernika koji od njih utjerao u islam, odnosno, otjerao iz islama, ustanovili bi da je Lagumdžija u islam ubacio i više Bošnjaka nego što ih je Alija izbacio.
Za Alijinog vakta, islam je doživio najbrutalniju degradaciju, jer je formaliziran i zloupotrebljavan do neslućenih neukusa. To silovanje vjerništva, stvorilo je otpor prema islamu, jer je vjernik obliven utiskom da boravkom u islamu boravi u SDA. Pošto se ulema poistovjetila sa SDA, a SDA sa ulemom, u najširim je slojevima gnjev prema Alijinoj vlasti ispoljavan, u najmanju ruku, prezirom prema islamu. Na žalost, ni Islamska zajednica, ni SDA, nisu spoznali grješnost svoje veze.
Lagumdžija širi islam
Zbog Lagumdžijinog karavakta islam je živn’o kao nikad dosad, oslobođen i masovan. To neočekivano SDP-ovsko proganjanje islama, to ubrizgavanje islamskog terorizma u bošnjački antifašizam, stvorilo je spontani, nepisani otpor prema politici Lagumdžijinih Munja i Tuka. Kao jedan od individualnih vidova otpora, uspostavilo se otkrivanje i potvrđivanje svoga islamskog identiteta. Ljudi su se uinat selamili, žene su se uinat kitile mjesecom i zvijezdom, stvoren je prsten otpora prema satanizaciji islama. U vjeru je ušao i onaj koji nikad nije pomislio da će, izuzev svog muslimanskog imena, i usuda, imati ikakve veze sa islamom.
Ni Islamska zajednica, ni SDA, nemaju ni trun zasluge za ovogodišnji, masovni, što povratak, a što ulazak, Bošnjaka u islam. Nemaju, jer je njihov domet da islam razumijevaju kao svoju firmu, a sebe kao direktore te firme, od koje se, uzgred, dobro živi. Ovo što se sad događa sa povratkom Bošnjaka islamu, nije na toj trivijalnoj talasnoj dužini.
Ni četničko-ustaški genocid nije uspio Bošnjake ovako kvalitativno vezati za islam. U vrijeme stradalništva trajalo je finansijsko i ideološko cijeđenje islama, što je uzrokovalo otpor istinskih vjernika, koji su se zgražali nad pretvaranjem džamije u partijsku ćeliju i kadrovsku odskočnicu. Bošnjake je, haman, protreslo to što su 2000. glasali za antinacionalizam, e da bi od odabranika svoga srca, tj. SDP-a, bili optuživani za nacionalizam, fundamentalizam, terorizam; SDA jeste sa islamom baratala kao sa kafom, svilom, cigarama, ukradenim satovima i kožnim jaknama, ‘nako švercerski, šanerski, ali je SDA islam makar poštivala kao robu na kojoj se može zaraditi. Bošnjake je to moglo odbiti od kadrovskog islama, ali ih nije moglo i povrijediti. Tek ova majstorija Zlatka Lagumdžije & comp., kojom su i bošnjački ateisti optuženi za islamski terorizam, probudila je u narod inat, i ponos.
Islam bez milicionera
Ovaj uvod je pokušaj da razaznamo uzroke masovnog ulaska Bošnjaka u ramazanski post; pogotovo u urbanim sredinama. Danas poste i oni koji su prijašnjih ramazana pili srpsku žderakiju i mezili čvarke; i oni koji su od ramazana bivali daleko koliko i šumadijski Srbi i imotski Hrvati; poste i ljudi koji uglavnom ne umiju ništa proučit, koji nemaju blage veze sa islamskim učenjem, ali, eto, znaju kad treba zapostit, i kad se omrsit. Oni to čine predano, jer sebe osjećaju muslimanima.
Naspram ove pojave ramazanskih regruta postoji armija Bošnjaka, muslimana, koji razumiju svoju vjeru. Postoje i direktori, tj. menažderi islama, koji prave golemu razliku između prvih i drugih postdžija. To su oni što dijele knjižice u kojima milicijski piše da će na onom svijetu, na Ahiretu, biti ubijen svaki musliman koji nije klanjao svih pet-šest vakat-namaza, a ubistvo mrtvog će se desiti tako što će mu se zgnječiti tabut, k’o muha, što će ga ujedati zmije, pa će ga mrtvog otrovati, itd, itd, do beskraja gluposti. U recepciji svih (anti)bošnjačkih pojava, najveća su štetočina djelitelji Bošnjaka-muslimana, odnosno direktori islama. Takvi preziru ovakve, ove što izmiču milicionerskoj logici islama, ove za koje islam nije vojska, nije partija, nije ropstvo, nije fotelja, već ono što malo koji hodžica može razumjeti: ISLAM JE SLOBODA.
Kako toj partijskoj obrvologiji objasniti da se postom čovjek oslobađa stega koje mu je nametnula trivijalna svakodnevnica; da islamski kontekst uopće nije bitan u odnosu na činjenicu da društvo dobija jednog kvalitetnijeg čovjeka, od onog kakav je bio; da je ćoravo tjerati osjećaj islama u organizacione sheme, kad je islam – stvar moje duše, kojom upravljam ja, bez tvog, ovozemaljskog, šićardžijskog, nameta. Spoj islamske duše i islamske organizacije tek je konstruktivan na razini gdje svaka zadržava svoj integritet, a bliskost, dijalošku, poučnu, mogu razmjenjivati prema slobodnoj volji. Relacija: brkati oficir – prepadnuti regrut, zakrčila bi put spoznaje islama, koji JESTE samo kad je slobodan, voljan, prvo lični, pa tek tada kolektivni nijet.
Ovaj je ramazan u Bosni mnogo širi od shvaćanja i dosega Islamske zajednice. Zato što su u ramazanu i Bošnjaci koje ne zanimaju direktori islama. E zato je islam na najboljem putu da postane vjera kritične mase Bošnjaka. Zato, jer mu ne trebaju trgovački putnici. Islam je samoodrživ tek kad stasa do volje. Kao i čovjek.
Direktori islama bi morali razumjeti svoju nebitnost, bezveznost, u toj nesputanoj, prirodnoj volji velikog broja Bošnjaka da uđu u post. Ove ljude zanima sam islam, u njima, njih pokreće uzvišena zavjera protiv svih, pa i time što se islam konačno dovodi na istinsku mjeru – odnosa pojedinca i Boga. Oni ne klanjaju, oni ne znaju ni Bismile, ali, oni poste, oni vjeruju, onako kako to oni hoće, i ni jedan iskren musliman ne može tvrditi da ti ljudi nisu muslimani. Oni se po prvi put dive svjetlima koja se ustanički pale iza četiri ujutro, i kažu: Bože, ipak postojimo!
Br. 67, 11. XI 2002.