UDBA&SUDBA
Tajni Izvještaj FOSS-a kao okvir za sataniziranje bošnjačke žrtve i aboliranje srpskog i hrvatskog genocidnog fašizma.
Izvještaj Federalne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS) nipošto ne bi trebalo spaliti. Ti papiri imaju historiografsku vrijednost, kao svjedočanstvo o ideološko-policijskoj instrumentalizaciji države od strane jedne lidersko-stranačke opcije, koja je nadasve zanimljiva kao psihopatološka pojava.
Službena tajna informacija kojom šef FOSS-a Munir Alibabić Mumija sumnjiči ratni bh. državni vrh za sve vrste kriminala, a pride i za terorizam – još jednom svjedoči o začvorenosti bh. političke stvarnosti. Javnost se podijelila između manjine koja podržava projekat kriminaliziranja i sataniziranja ratnog rukovodstva BiH, i većine koja se zgraža nad takvom drskošću. Niko da stane između ove dvije vatre i da pokuša proniknuti u dramaturšku tajnu bosanske političke nesreće koja isijava i iz ovog slučaja.
Prokletstvo Bosne je u kosmičkim krajnostima njene stvarnosti, a ključ spasa je na pola puta između hroničnih zadrtosti. Izvještaj FOSS-a bi se do jedne mjere mogao čitati kao istinoljubiv, da nije naručen kao dio projekta kojim se slabi kredibilitet bošnjačke žrtve na račun jačanja dejtonske legitimizacije s&h genocidnih dostignuća. Napadi na Izvještaj FOSS-a bi se dali prihvatiti kao iskreni, da se iza njih ne krije (ne)svjesna odbrana kriminala koji je počinjen pod letećim minderom Alije Izetbegovića. Kako razlučiti žito od kukolja i pronaći mjeru po kojoj su i mumije i antimumije i u pravu i u krivu?
Ideološka policija Zlatka L.
Postoji nekoliko logičkih momenata koji otkrivaju nečasnu motivaciju FOSS-ovog Izvještaja. Dovoljno je znati da se bh. država našla na udaru genocidnog embarga na oružje, pa razumjeti da se bošnjački narod nije mogao odbraniti drukčije nego nabavljanjem oružja s(i)vim kanalima. Bosansko rukovodstvo je bilo primorano da na nelegalne načine brani legalno pravo na život. Ako su UN počinile ratni zločin blokirajući pravo suverene države na samoodbranu, zašto ne bi državni vrh RBiH u pomoć prizvao i crnog vraga da odbrani državu i narod?! Toliko su strašne razmjere zločina UN nad RBiH da ne postoji ništa što bi moglo poistovjetiti uzrok i posljedicu. Napose, UN su Bošnjacima tri i po godine držale vezane ruke pred otvorenom i međunarodno kvalificiranom genocidnom agresijom, ali je uprkos svemu Armija RBiH istrajala na antifašističkim principima zaštite svih bh. građana. Državno rukovodstvo RBiH, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, imalo je snage da razluči egzistencijalnu nužnost korištenja kriminalnih puteva za nabavku oružja, jer je to bio jedini način da se odbrani narod, od nečasnih poslova koje donosi poslovanje s vragom. Znano je da je državni vrh s početka rata pomeo kriminalne hajdučije u armijskim i policijskim redovima.
Naspram ovih zabetoniranih činjenica pojavljuje se sumanuta kampanja za kriminalizaciju svih koji su činili strukturu ratnog rukovodstva RBiH. Slučaj Pogorelica, koji tereti službenike suverene države za terorizam, paradigma je ideološke privatizacije pravne države. Istovremeno, niko ne propituje osvjedočene genocidne, kriminalne, separatističke strukture koje su ustoličili Radovan Karadžić i Mate Boban. Po dejtonskoj logici, problem su ljudi koji su branili RBiH. Takav zaplet raspeltenog uslijedio je nakon 11. septebra i šanse koja se ukazala Zlatku Lagumdžiji da se samopromovira u tzv. borca protiv terorizma. Srpski i hrvatski separatisti su jedva dočekali jednog mahnitog Bošnjaka koji će vlast nad Bošnjacima iskoristiti za odsoljavanje Bosne i dosoljavanje etnonacionalnih tvrđava na 75 odsto bh. teritorije. A, vala, ni Americi nije bilo mrsko saznati da su bošnjačke žrtve bile kriminalci i teroristi. Pregolema odgovornost međunarodne zajednice za genocid nad Bošnjacima jedino se može utanjiti sa ljaganjem bošnjačke pravednosti.
Izvještaj FOSS-a je do srži ideologiziran. Pripadnost SDA se tumači kao dokaz. Mumija u svome reagiranju govori o – pripadnosti normalnoj građanskoj političkoj opciji – čime je pokazao da SDA smatra nenormalnom, u najmanju ruku jednakom terorističkim, vojnim huntama SDS-a i HDZ-a. Teško je, barem sudeći po imenima koje tereti Munirov Izvještaj, oteti se utisku da je ovo nastavak procesa muslimanskim nacionalistima iz 1983. godine, budući da se sumjiče uglavnom isti ljudi. Doduše, Izetbegovićeva ratna vlast nikada nije odmakla dalje od paćenićkog mladomuslimanskog kruga, koji joj se od svekolike bošnjačke inteligencije jadno učinio jedino pouzdanim. Ni Munir Alibabić, ispostavlja se, nije odmakao dalje od KOS-ovskog inkubatora, u kome je poput robota programiran da prepoznaje ili umišlja isključivo muslimanski ekstremizam; on i kad bi htio, ne bi znao uočiti, a kamo li osuditi s&h nacionalizam, budući da brkata svijest ta zla tretira kao dostignuća multikulture. Sama činjenica da si šef, po zakonu politički neovisne, tajne službe daje za pravo da jednu opciju smatra normalnom, a drugu nenormalnom – svjedoči da je FOSS, zapravo, ideološka policija vlasti Zlatka Lagumdžije. FOSS-ov partijski zadatak je da progoni ideološkog protivnika, a ne da štiti interese BiH.
Jakako, FOSS se ne namjerava baviti i ratnom prošlošću te normalne građanske opcije koja je u Tuzli počinila istoznačne mutljavine s ciljem odbrane grada i regije. Nema dileme da su u toku rata na tragediji Bosne brke omastili mnogi iz rukovodstva SDA i SDP-a, ali, zar je to uopće danas bitno naspram vitalnih, ovovremenih, mafijaških i separatističkih struktura kod bh. Srba i hb. Hrvata?!! Kad Mumija spominje imovinske kartone tretiranih lica, morao bi tretirati i neke čelnike SDP-a koji su se do rata vozali u yugu 45, a danas imaju poslovne imperije. Nema tu nikakve razlike.
Srbi i Hrvati mogu i oprostiti svojim tajkunima, jer su na ime te pljačke dobili etnički čiste teritorije, koje deset godina poslije egzistiraju kao sastavni dijelovi njihovih tzv. nacionalnih matica. Bošnjaci, pak, ne bi smjeli oprostiti mafijama koje su se izlegle pod jorganom SDP-a i SDA, jer su te mafije, kroz spremnost da trguju svim i svačim, legitimizirale političke i materijalne pljačke BiH od strane SDS-a i HDZ-a. Prvo je SDA ozvaničila Republiku Srpsku, a potom je SDP kroz tzv. ustavne promjene ovoj genocidnoj tvorevini pribavio pasoš demokratije i humanizma.
Aboliranje kriminala(ca)
Beščašće FOSS-ovog Izvještaja očituje se i kroz činjenicu da se UDBA ne bavi prikupljanjem dokaza protiv aktuelnog kriminala u vrhovima aktuelne SDP-ove vlasti. Posljednjih sedmica mediji su podastrli desetine dokaza o upetljanosti lidera SDP-a Zlatka Lagumdžije u milionski kriminal, ali je tzv. pravna država ostala imuna na obavezu da svi kriminalci budu jednaki pred zakonom. U SDP-Alijansi postoji još mnogo likova koji bi trebali biti predmet FOSS-ovog angažmana, koji je shodno članu 26. Zakona o OSS FBiH, u sklopu obaveznog informisanja – dužan i takve informacije prosljeđivati nadležnim organima. Danas se pod kontrolom vlasti SDP-Alijanse odvija organizirani kriminal, od privatizacijske pljačke i namještanja poslova familijarnim klijentima, pa do reketa i droge. Moćnici aktuelne vlasti su u svim porama uvezani s podzemljem, od kojeg ubiru reketov reket na ime zaštite kriminala. Obavještajci iz FOSS-a nužno raspolažu i sa takvim informacijama, ali kao politički instrument Zlatka Lagumdžije ne mogu ništa poduzeti kako bi zakon bio jednak za sve. FOSS-ova zaštita ovovremenog kriminala pod krovom SDP-Alijanse ubjedljivo demontira navodnu objektivnost i dobrohotnost spornog FOSS-ovog Izvještaja.
Naprasno propitivanje navodnog ratnog kriminala u državnom rukovodstvu RBiH samo je po sebi osuđeno na propast. Čak i ako bi se takva akcija povela na nivou države BiH, pod pritiskom OHR-a, s ciljem otkrivanja beščašća u sve tri naciokratije – bošnjačko se rukovodstvo ne bi moglo strpati u isti koš sa karadžićevštinom i bobanovštinom. Ne zato što je bošnjačko rukovodstvo bilo imuno na pljačku svoga naroda, već zato što je bošnjačka naciokratija, u odnosu na s&h, djelovala u ime narodne samoodbrane, dok su druge dvije po svim segmentima bile u funkciji agresije, ratnog zločina i pljačke bošnjačke imovine. Državno rukovodstvo RBiH nije podsticalo na pljačku s&h imovine, jer je sva dobra smatralo imovinom bh. države i naroda; s&h hunte, pak, jedino nisu pljačkale tzv. svoja nacionalna dobra. Kriminal koji se nesporno dogodio pod krovom državnog rukovodstva RBiH time nije stvar pravila, već izuzetka, niti je plod namjere, već nemogućnosti da se u ratnim uvjetima kontroliraju svi prilivi novca za odbrambene svrhe. S druge strane, kriminal u s&h huntama čini suštinu tih genocidnih naciokratija, čija je ideologija samo dno kriminala i zločina. To, dakako, ne znači da ne treba otvoriti pitanje odgovornosti pojedinih Bošnjaka za koje se sa sigurnošću može utvrditi da su zloupotrijebili ratni haos i nesreću naroda kako bi se obogatili. Ali, o toj se temi može govoriti tek kad se otvore istoznačni procesi kod bh. Srba i hb. Hrvata, kao i s ciljem otkrivanja i sankcioniranja aktuelnog kriminala u SDP-Alijansi.
Ako bi došlo do propitivanja s&h kriminala, to bi povuklo ne samo pravne, već i političke konzekvence, jer sankcionirati kriminal s&h hunti znači otvoriti Dejton za raspravu i redefiniciju. Nemoguće je, recimo, potamaniti kriminal u RS, a ne ukinuti RS, jer je to jedan konac u jednoj te istoj čarapi: mafijaške strukture RS su začete na pljački bošnjačkog vlasništva, pa bi propitivanje njihove imovine nužno dovelo do pitanja genocidne agresije koja je implementirana u ustavni sistem BiH. Otud je lakše kroz selektivni projekat kriminaliziranja i sataniziranja bh. patriotskog fronta potkresati krila imperativima bh. društva.
Dekriminalizacija – od ušća, bez izvora
Sve gore rečeno ne znači da bi trebalo spaliti Izvještaj FOSS-a. Ti papiri imaju historiografsku vrijednost, kao svjedočanstvo o ideološko-policijskoj instrumentalizaciji države od strane jedne lidersko-stranačke opcije, koja je nadasve zanimljiva kao psihopatološka pojava. Drugo, u zdravoj recepciji Izvještaj FOSS-a treba operutati od opasnih gluposti i zadržati one djeliće koji mogu biti korisni za sutrašnje razotkrivanje pljačke pod logotipom patriotizma.
Dekriminalizacija Bosne mora početi od svog začetka, dakle od s&h agresije na RBiH koja je uzrokovala nužnost bošnjačke odbrane po svaku cijenu. Tek potom vrijedi procesuirati sve ono za šta se nedvojbeno može dokazati da je bilo – bogaćenje na krvi naroda. Tu je potreban mikroskopski oprez, jer bi se moglo ogriješiti o ljude koji su bili primorani da se pokoriste tzv. nelegalnim putevima za nabavku prava na odbranu golih života. Ali, zar išta može biti nelegalno nagon nelegalnog UN-ovog embarga na oružje suverenoj i napadnutoj državi?!! UN su svojim sudjelovanjem u genocidu nad Bošnjacima legalizirali sve moguće puteve odbrane Bosne i Bošnjaka. U stanju opće pometnje, izgladnjivanja, granatiranja, snajperisanja, samo bi budala mogla očekivati da u državi koja je osuđena na uništenje funkcionira nekakav platni promet, računi, i sl. Pošto je ta fantastika bila nemoguća, logično je da se novac za odbranu prelivao makadamski, kao što je logično i da je djelomično mogao iscuriti ka poganim profiterskim minderima. Ako Munir ima dokaze da je neko zavrn’o pare koje su namjenjene odbrani naroda i države, onda mu treba halaliti, i treba ga podržati, ali ako svoju teoriju bazira na tome što država na samrti nije finansijski funkcionirala po slovu zakona, onda mu treba reći da stanuje u vreći.
Kleveta bošnjačke žrtve
Postoji nekoliko Munirovih nebuloza koje vrijedi prokomentirati. U Izvještaju on tvrdi da je državno rukovodstvo RBiH – podsticalo etničko čišćenje u BiH i radilo na njenoj podjeli. Po Muniru, vrhuška SDA je činila ista zla kao i vojne hunte SDS-a i HDZ-a! Laž!!! Da li su igdje pod kontrolom ARBiH Srbi i Hrvati pobijeni, protjerani, potrpani u autobuse, da li im je oteta imovina, i sl.? Da li su u Sarajevu, Tuzli, Zenici, rušene crkve i preoravana groblja? Da li se, uopće, srpska i hrvatska ravnopravnost na teritoriji pod kontrolom ARBiH može porediti da genocidom koji je izvođen u organizaciji vojnih hunti SDS-a i HDZ-a? Zna Munir dobro da su to kosmičke razlike između dobrote i zločina, ali zna i šta mu je zadatak: da osvjedočenu plemenitost bošnjačke žrtve oljaga terorističkom licencom SDS-a i HDZ-a.
Na planu ratne bošnjačke medijske onanije jeste bilo neviđenih gluposti, jeste bilo zagovaranja šerijatske države, proganjanja mješovitih brakova, protjerivanja Djeda Mraza i znakova evropskog života, ali je činjenica da te ideje nekolicine manijaka nisu naišle na plodno tle. Bošnjaka tradicija mehke rakije, akšamluka, sevdaha, tolerancije, bila je i ostala jača od namjere par budalaša da se ovaj dobrohotni narod prevaspita u zloduhu islamofilijske samoizolacije. Zbog tih nekoliko ublehaša ratno se rukovodstvo RBiH ne može optuživati za podsticanje etničkog čišćenja. Jer da se takvo što htjelo, pa u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, itd. – ne bi ostao ni pepeo od križevog krsta! Kao što pod nebom vojnih hunti SDS-a i HDZ-a nije ostala ni zvjezda pored mjeseca. Alija Izetbegović je u ratu imao apsolutnu moć koju je mogao usmjeriti u tom cilju. Bol povrijeđene Bosne bi se začas mogla instrumentalizirati ka revanšizmu nad nedužnim Srbima i Hrvatima. Nakon pada Srebrenice desetine hiljada ojađenika je stiglo u multietničku Tuzlu, ali ni jedan Srbin nije prijeko pogledan; čak šta više, neki su se pijani Srbi popeli na toranj Pravoslavne crkve i zvonjavom proslavljali oslobađanje Srebrenice. Pa ni njima nije falila dlaka s glave. Otud je Munirova slina o etničkom čišćenju, baš – prava slina.
Drugo šta vrijedi prokomentirati jeste Munirov odgovor u povodu medijskog provaljivanja njegovog Izvještaja. Odgovor se do besmisla bazira na dosadnom opetovanju da je Izvještaj službena tajna čije bi otkrivanje od strane nedobronamjernog funkcionera trebalo sankcionirati. To implicira da Munir jedno misli tajno, a drugo javno. Dalje, Munir tvrdi da medijsko tretiranje Izvještaja – ima za cilj zaštitu kriminala, zločina i terorizma. Munir time priznaje da je Izvještaj usmjeren ka sankcioniranju zločina i terorizma, a budući da se pod kontrolom ARBiH nisu dogodili ni zločini ni terorizmi, to znači da je Munirov Izvještaj – kleveta bošnjačke odbrane golih života.
Ako kojim slučajem bošnjački narod opstane u životu, a ne samo u muzejima i prašnjavim, nečitanim knjigama, onda će ovo štivo Munira Alibabića pamtiti jednako kao i Srebrenicu. Jer: nema nikakve razlike između zločina i optuživanja žrtve za nepočinjeni zločin!!!
Br. 62, 18. IX 2002.