Republika Srpska je danas jedini fašistički faktor destabilizacije Balkana i zato je treba ukinuti.
Izjava jugoslovenskog predsjednika Vojislava Koštunice – da je Republika Srpska samo privremeno odvojena od Srbije – dovodi u pitanje postojanje RS, budući da bi svako otvaranje Dejtonskog sporazuma za redefiniciju polazilo sa pozicija Republike BiH iz 1992. godine. Ako Koštunica misli da će se RS pripojiti Srbiji, kad istekne ta privremena odvojenost, onda vjerovatno računa na međunarodnu konferenciju o preustroju balkanskih granica. Ruska diplomatija već predlaže da se novim granicama konačno riješe etničke napetosti na Balkanu. Niko se ne obazire na to što su te tzv. etničke napetosti proizvod strateškog projekta, a ne prirodnog sklada među južnoslavenskim narodima.
Bosanskoj iscrpljenosti u ovom času odgovara otvaranje ovog pitanja, jer se Dejtonski sporazum ispostavio kao mrtvo slovo na papiru; sa protokom jalovog vremena, u BiH je sve manje Bosne. Hrvatska politika nezvanično istrajava na uslovu: ili BiH bez entiteta, ili BiH sa tri entiteta. Velikosrpskoj politici takođe odgovara propitivanje granica, jer računa da bi se RS mogla dobiti u zamjenu za već izgubljeno Kosovo. Imamo tri strane zainteresirane za namirivanje računa. Samo nam je još potreban rat da nas pomjeri s mrtve tačke.
Warwary wolland war
Međunarodna politika, koja ima glavu sa dva lica, svjesna je da u mirnodopskim uvjetima ne može doći do redefinicije Dejtona. Za sazivanje međunarodne konferencije je potreban jači vojno-politički potres, koji bi posvjedočio da BiH ne može funkcionirati kao stabilna država, te da njeno dejtonsko uređenje destabilizira cijeli region. Operacija destabilizacije BiH se može proizvesti kao i svaka pozorišna predstava. Napose, sve što su SDS i JNA počinili 1992. bilo je puka režija sukoba, za koje nije bilo nikakvog unutarnjeg razloga, sve dok rat nije profunkcionirao kao samostalan organizam. Danas je jednako moguće izrežirati sigurnosne napetosti u BiH, koje začas mogu eskalirati u ratni sukob, nakon čega bi se nedvojbeno iz BiH povukle međunarodne snage.
Obrazac koji smo viđali prilikom četničke genocidne okupacije Bijeljine, Zvornika, Foče, Višegrada i drugih bh. gradova, prije neku noć je reinkarnirao o Kozarcu, ali i u drugim mjestima u RS u koja su se vratili Bošnjaci. Pobjeda košarkaške reperezentacije Jugoslavije nad Argentinom bila je sjajan povod za napad na bošnjačke povratnike. Sljedeći put će biti još gore, jer srpska fašistička politika teži izazivanju sukoba. Ovaj put su troprsti divljaci otišli korak dalje od uobičajenih manifestacija srpskog primitivizma: sasipali su rafale, bacali kamenice, psovali bošnjačke kćeri i majke, očekujući da će taj arsenal povreda biti dovoljan za ma kakvu reakciju iz zamrlih kuća. Bošnjački su očevi držali uplakanu djecu u naručju, prestravljeno išćekujući da li će im varvari nagrnuti na vrata. Usred Evrope danas se događa potpuno isto maltretiranje ljudskih bića kakvo je sprovođeno nad Jevrejima pred Drugi svjetski rat u Hitlerovoj Njemačkoj, i do prije nekoliko godina nad crncima u Južnoafričkoj Republici. Srbi su danas jedini evropski narod kome nacizam i apartheid, čije su žrtve nedužni bošnjački civili, imaju značenje patriotske časti. Riječ je o opasnoj duševnoj poremećenosti, koja svakog časa može biti ukanafljena u ratni stroj. U srpskoj folk kulturi klanje i tlačenje Bošnjaka imaju dimenziju uzvišenosti, kao što se u civiliziranim nacijama uzvišenošću smatra sviranje klavira. Srpski zločini otud nisu plod mržnje, već iživljavanja, lova, veselja, patriotizma. Za te krapinske poluljude vrhunac estetskog zanosa je strah žrtve, preklan vrat, krcat jarak leševa, suza majke, plač djeteta, oteta kuća, pa kolo koje se u veselju ogradi oko kuće čiji vlasnik leži zaklan iza kuće. Otud je nedavno četničko divljanje u bošnjačkim povratničkim naseljima bilo manifestacija iskrene srpske radosti. Oni se nisu ni mogli veseliti normalno, evropski, jer to im nije radost; oni su morali doći pod bošnjačke prozore, da prestrave bošnjačku djecu i njihove roditelje, kako bi osjetili da im stomak trne od ushićenja dok udaraju na svetosti nečije porodične bogomolje.
Na watrru ozzezzi watrrom
Jedna od najplićih izjava na Svijetu je ona da je – za rat potrebno dvoje. Za rat možda jeste, ali za genocid nije. Pa čak i kad su se nalazili u redu za klanje, poput pilića, Bošnjaci nisu ulazili u rat. Čekali su svoj red. Zašto? Zato što nisu razumjeli zašto ih se kolje. Zato što nisu imali za koga dati život, jer im je patriotizam umro s Jugoslavijom. Trebalo je da se na četničkom nožu nanižu hiljade grkljana, pa da Bošnjaci uđu u odbrambeni rat. Bolom su shvatili da su djeca, majke, sestre – njihova domovina. Ta granica trpećivosti danas je tragično ista. Lomljiva je, ipak. Ako idući put četnici krenu u kuće bošnjačkih povratnika, pojaviće se jedan otac koji će ih dočekati s puškom. I potamaniti. Onda će oni potamaniti deset za jednog. I, ploča će se zavrtiti. Šta ćemo tad?
Ne treba bježati od sukoba koji nismo mi izazvali. Mi, generalno, ne tražimo za sebe išta više nego što želimo drugima. Drugi za sebe traže sve, a za nas ništa, osim apartheida. Mi smo u poziciji pravednika. Oni u poziciji krvnika. Svaki sukob pojačava tu razliku. Recimo, da je naših 500 ljudi pobacalo oni 20-tak četnika u Trebinju, koji su pravili hršum prilikom svečanosti otpočinjanja radova na obnovi džamije – niko nam ne bi mogao ni slova odbiti. Da su naši ljudi u Kozarcu na vatru uzvratili vatrom, ne bismo mi bili krivi za zlo koje (bi) se dogodilo. Svaki konflikt koji podsjeća na obrazac po kome je Radovan Karadžić organizirao genocid nad Bošnjacima, ide u bošnjačku korist. Talasanje dejtonske žabokrečene primarni je bošnjački interes. Ali i hrvatski. I jedan i drugi narod su na gubitku sve dok treći narod ima pola BiH. Srbi su sami sebi krivi što su posvjedočili da im je malo pola Bosne, već bi još htjeli da se iživljavaju nad bespomoćnim bošnjačkim povratnicima koji i onako u Republici Srpskoj imaju ljudska prava paučine. Četnici su jedini krivci što i sedam godina poslije rata razmišljamo o ratu.
Republiku Srpsku treba ukinuti kao faktor destabilizacije BiH, ali i regije. Sa ovih pozicija treba dočekati svaku velikosrpsku aspiraciju na teritorij naše domovine.
Br. 62, 18. IX 2002.