Da je reis odšutio uvredu da je mafijaš, da je pogeo glavu i prihvatio za sebe takvu kvalifikaciju, niko se ne bi pojavio da kritikuje Slobinu Bosnu zbog vrijeđanja bošnjačkog vjerskog poglavara. E to je ključna tačka ove priče!
U posljednje dvije sedmice dogodila su se dva slučaja u kojima su novinari bili stvarno ili nestvarno ugroženi. Prvi slučaj je stvorio Zlatko Lagumdžija svojom izjavom da će nekakvom četvrtom metodom odgovarati na medijske nasrtaje na njega i njegovu poslovnu familiju. Drugi slučaj je stvorio reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić kada se usudio da brani sebe o uvreda koje mu je nanio policijski bilten zvani Slobina Bosna. U prvom slučaju novinarima je upućena otvorena prijetnja od nosioca vlasti, a u drugom je novinaru, tj. policajcu na novinarskom zadatku, uzvraćeno približnom mjerom, nečim što bi se možda moglo smatrati uvredom.
Senad Avdić, u narodu i u KOS-u poznat pod nadimkom Tuka, vrhovnog je vjerskog poglavara u Bošnjaka nazvao mafijašem, a reis Cerić mu je uzvratio samilošću, rekavši da je u nas običaj da se ljudima poremećene pameti ne zamjeri na njihovim poremećenim gestama. Naspram ovih razmijenjenih uvreda, prijetnja jednog autokratskog političara na vlasti, kakav je Zlatko Lagumdžija, doima se kud i kamo značajnijim događajem. Međutim, mediji su preplavljeni reakcijama i stavovima o uvređivačkoj vatri između Senada Tuke i reisa Cerića, ali se ne bave činjenicom da, kako reče Nijaz Duraković, u povijesti ove zemlje nikad niko nije tako zaprijetio novinarima kao Zlatko Lagumdžija.
Reisova agresija
Šta nam to govori? Pa to da živimo u totalitarnom medijskom ambijentu u kome se istina oblikuje prema potrebi vladara, a ne prema samoj sebi. Zoran ilustrativ ove totalitarne medijske slike je nekakvo lokalno novinarsko udruženje APEL iz Mostara koje se diglo da štiti Senada Tuku od navodne reisove agresije, ali se nije diglo da štititi novinarski svijet od stravične prijetnje lidera im Lagumdžije, koji je jasno poručio da će se mafijaškim sredstvima razračunavati sa svakim ko bude zadirao u njegovu navodnu privatnost; baška je stvar što lider Lagumdžija privatnošću smatra svoju javnu funkciju, čime dokazuje da je, poput Sadama Huseina, državu shvatio kao privatnu firmu. To nekakvo novinarsko udruženje APEL ubuduće treba shvatati kao i Slobinu Bosnu, odnosno, kao samo jednu kariku u lancu policijske države čiji bulterijeri obnašaju razne uloge, pa i novinarske.
Mafijaška prijetnja Zlatka Lagumdžije izazvana je nizom tekstova u kojima se dokazuje njegova umiješanost u mutne milionske poslove, koje je namiještao svojim kumovima, prijateljima, pa i srodnicima. Reisova tvrdnja da je Senad Tuka duševno poremećena osoba izazvana je dosad neviđenim nasrtajem na autoritet bošnjačkog vjerskog poglavara; Slobina Bosna se nije bavila argumentiranom analizom direktnog povoda za svoj napad na reisa, a riječ je o reisovom istupu u vezi strategije satanizacije bošnjačkog naroda, već je to iskoristila samo kao povod da na račun reisa izrekne nagrublje kvalifikacije. Reis Cerić je na skupu bošnjačke omladinske dijaspore u Tuzli govorio o montiranim procesima protiv Bošnjaka, što je bilo dovoljno da ga Slobina Bosna nazove – mafijašem. Time je Senad Tuka potvrdio da je upravo ono zastupnik totalitarne logike po kojoj je svako kriv dok se suprotno ne dokaže, jer je on lično presudio Bošnjacima kojima krivica nije dokazana, on ih je okrivio kao mafijaše, pa je tom logikom i reisa Cerića proglasio – mafijašem. Doduše, ni reis Cerić nije daleko od Avdićevog poimanja pravne države, jer je i on zatočene Bošnjake proglasio nevinim, a da im ni krivica, ni nevinost, nisu dokazani. No, reis je bliže svetom slovu pravne države, u kojoj je svako nevin dok mu se krivica ne dokaže. Za razliku od njega, kod medijskog kadije Senada Tuke kriv je svako koga se okleveće, baš kao u Kafkinom Procesu.
Reisova neopreznost
Bilo bi smisleno da je Slobina Bosna smireno i profesionalno otvorila pitanje reisovih ingerencija dok javno istupa sa ahmedijom i pod krovom Islamske zajednice. Da je reis na skup u Tuzli došao u farmerkama, i da je rekao da to što govori govori kao bošnjački intelektualac, a ne kao reis, njegov bi istup bio neupitan sa stanovišta prava da bude građanin koji slobodno misli. Činjenica da je kao reis uputio riječi koje se tiču politike, prava, sudstva, itd., njegov istup u najmanju ruku dovodi do diskutabilnosti u pogledu ingerencija reisu-l-uleme. Slobina Bosna ima pravo misliti kako vjerski poglavar ne bi smio koristiti svoj autoritet u političke svrhe, ali se to onda može reći pristojnim riječima, a ne uvredama koje blate bošnjački narod, samim tim što se im se vjerski poglavar, bez suda i presude, naziva – mafijašem. Dakle, reisov istup je možda zavređivao novinarsku analizu, ali nikako tako sramnu, i neviđenu, uvredu.
Slobina Bosna je mogla profesionalno poentirati svoju nakanu da se samo bavila reisovim ingerencijama. Činjenica da je posegnula za najgrubljom uvredom, dokazuje da u ovom policijskom biltenu odveć nema profesionalizma, ali ni zdrave pameti. Riječ je o mržnji! Samo patološka mržnja spram Bošnjaka, njihovog vrhovnog vjerskog poglavara i islama, može biti motiv najprizemnijih uvreda.
Zmije grizu iz iste rupe
Slučaj je postao slučaj kada se reis usudio da Senada Tuku nazove budalom. Reis je to rekao u očitoj dubokoj vjeri da se radi o psihijatrijskom slučaju, što je u bh. javnosti uglavnom i poznato. Svojim komentarom na strašne uvrede reis je Senadu Tuki halalio počinjeno zlo, jer je adet da se ne zamjeri onima kojima je Bog oduzeo pamet. Šta bi drugo mogao kazati reis onome koji ga je nazvao mafijašem, a za kojega se zna da ima psiholoških problema koje liječi mržnom prema Bosni i Bošnjacima? Reis je, jednostavno, halalio i time iskazao plemenito suosjećanje sa bolešću Senada Tuke.
Reisov halalosum je bio povod da graknu plaćenićki mediji. Da je reis odšutio uvredu da je mafijaš, da je pogeo glavu i prihvatio za sebe takvu kvalifikaciju, niko se od ovih plaćenićkih medija i nekakvih APELA ne bi pojavio da kritikuje Slobinu Bosnu zbog vrijeđanja bošnjačkog vjerskog poglavara. E to je ključna tačka ove priče! Po reisu se može do mile volje pljuvati, kao i po Bošnjacima, ali vrla se demokratija neće sjetiti da osudi medijske i političke harange na ono što je bošnjačko. Plaćenici se pojavljuju samo onda kad treba ni od čega štititi nekoga iz njihove kurtizanske halke. Glas Amerike se u ovaj slučaj uključio nakon reisovog odgovora, ali ne i nakon napada Slobine Bosne na reisa. Glas Amerike nije tretirao otvorenu mafijašku prijetnju Zlatka Lagumdžije novinarima koji istražuju njegove mutljavine, jer i Lagumdžija, i VOA, i taj APEL i mnogi drugi prodavači Bosne, pare uzimaju iz istog kazana. Oni bi da djeluju kao tzv. neovisne instance, ali ih ovakvi slučajevi razotkrivaju kao jedan tim, u kome se zna šta radi SKJ, šta list Komunist, a šta KOS, tj. FOSS.
Na kraju, valja primijetiti da se niko od stotitne poznatih bošnjačkih (a zašto ne i drugih) intelektualaca i javnih ličnosti nije oglasio u povodu dosad najteže uvrede na račun reisu-l-uleme. Šute udruženja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, multireligijska i slična vijeća, šute svi…
Valja se zapitati – postojimo li?
Br. 59, 21. VIII 2002.