Senad Avdić i Slobina Bosna kao fenomen komunističkog i policijskog novinarstva u postkomunističkom društvu.
To što čini Senad Avdić sa proganjanjem funkcionera bivše vlasti isto je kao kad bi se sad pojavio Radovan Karadžić da osudi Ratka Mladića za pokolj u Srebrenici. Pa i on je bio na minderu SDA!
Nikad ne bismo komentirali neku pojavu u novinarskom svijetu da ta pojava nije političkog karaktera, preobučena u novinarski kostim, kao medijska poluga boljševizirane vlasti. Bivši novinar Senaid Avdić je svoj spisateljski zanat, kao i stranice lista Slobina Bosna, stavio na raspolaganje policijskom režimu SDP-Alijanse. To je pojava koja više ne pripada svijetu novinarstva, već svijetu nakazne vladavine ove staljinističke oliharhije, pa stoga i zaslužuje evidentiranje u magazinu koji se bavi političkim temama. Odnosno, da je Senad Avdić tek novinar, i da Slobina Bosna nije policijski bilten, nikada nam ne bi naumpalo da o njima pišemo. Zašto pisati o kolegama koji profesionalno rade naš zajednički posao? O Senadu Avdiću i njegovom policijskom biltenu nužno je pisati kao i o njegovim šefovima Zlatku Lagumdžiji, Alibabi Mumiji, te drugim personifikacijama te izdajničke, kvislinške i antibosanske vlasti. Senad je Avdić politička, a ne novinarska pojava. Jednako kao što se nekadašnje glasilo SKJ Komunist nije moglo svrstati u svijet novinarstva, već je sa svojim režimskim perima predstavljalo dio strukture komunističke vlasti.
Volkswagen iz Švrakinog Sela
Bez obzira na to što je Senad Avdić pokušao, i djelomično uspio, svoj policijski bilten prikazivati kao tzv. neovisni magazin, a sebe kao medijskog lučonošu tzv. demokratskih promjena, valja reći da je njegova istinska biografija tek jadni kontinuitet služenja režimu. On nikada nije bio slobodni i neovisni novinar, već oduvijek organ neke partije, neke vlasti, neke hajke. On je medijski dželat koji pod šminkom novinarstva odrađuje pripremu javnosti za sibirske egzekucije.
Takav je i začet u inkubatoru Kontraobavještajne službe JNA, da bude robot režima na specijalnom medijskom zadatku. Ko je jednom počeo služiti obavještajnoj službi, nikad se nije iščupao. Tako se ni od Senada A. ne može očekivati da prestane služiti svojim KOS-ovskim konstruktorima i da bude novinar. Sa stanovišta novinarske etike on je sluga, konobar, prostitutka, ali sa stanovišta njegovog formacijskog zadatka on je tek pošteni robot i ljuti milicajac, navijen da se prikazuje kao novinar. Čak mu je i priroda išla na ruku, napravivši mu boljooko lice po uzoru na model volkswagena iz 1932. godine, što su odmah zamijetili na audiciji u KOS-u, shvativši da ga neće morati šminkati za ulogu novinara. U našem je slavenskom narodu općeprihvaćeno da su ružne cure poštene cure, a ružni muškarci intelektualci, jer se nemaju čim drugim baviti nego štrikanjem i filozofiranjem. Glavni junak naše priče je svoj fizički talent obilato iskoristio jer mu je tvornica VW podarila alkodinamičnu liniju za koju je teško povjerovati da ispod haube krije brkati, staljinistički motor proizveden u crvenom Kragujevcu. Senad Avdić je savršeni pronalazak šminkernice KOS-a, baš kao i Alibaba Mumija, Lagumdžijin šef AID-a, čija felinijevska pojavnost prije kazuje o pijanduri iz Mjesne zajednice Šiz Selo, nego o utreniranom režimskom egzekutoru.
Opće je poznato da je KOS režimske pse regrutirao po jugoslovenskim vukojebinama, gdje se ljudi plaše stati na asfalt, jer su se navikli klizati po blatu. KOS je regrutirao životne autsajdere, presretne zbog šanse da motiku zamjene pendrekom: lakše je udarat’ po insanu nego po zemlji, a i interesantnije je, insan ječi, a zemlja šuti. Tako je i naš Senad Avdić pronađen u prigradskoj zabiti Švrakinog Sela. Legenda kaže da su agenti KOS-a uskliknuli Eureka! kad su pronašli nešto što liči i na tuku i na čovjeka. Potrefilo se i da im je i SenAIDov familijarni background išao na ruku: otac mu je bio muhadžir iz kamenjarske zabiti pored Bileće, iz sela Plane, uboga sirotinja, ona što u krtolu gleda k’o u grumen zlata; blizina sarajevskog asfalta u njima je stvarala tremu, kakvu je imao Nil Amstrong prije nego je sletio na Mjesec; imali su bašču, imali su i kravu, a imali su i to ružno dijete koje je pubertet provelo anal-izirajući kravu. Mali Senad Avdić je za agente KOS-a bio vrhunski pronalazak: seosko porijeklo, provincijalac iz predgrađa, autsajder po familiji, seksualno frustriran. Brdo kompleksa koje se dalo oblikovati za potrebe režima.
Miloševićev muslimanski velikosrbin
Pošto se ustanovilo da nije glup kao što izgleda određen mu je VES da bude telal komunističkog režima. Ko je mogao potkraj 80-tih godina, kad je tamjan gorio k’o roštiljski briket, postati glavnim i odgovornim urednikom glavnog glasila Saveza socijalističke omladine Jugoslavije? Čovjek čije je ime Senad?!! Taj musliman je u pomami srbizacije SFRJ morao biti veći Srbin od patrijarha Germana, veći KOS-ovac od Duška Zgonjanina, pa da ga neko metne na tako visoku poziciju u hijerarhiji komunističkog režima. Biti urednik Mladosti bilo je jače nego biti predsjednik SSOJ, odnosno, nekadašnjeg SKOJ-a! Mladost je oblikovala mišljenje omladine, kao što su RTVBG i Tanjug oblikovali mišljenje javnosti u SFRJ. Da se ovaj period Avdićeve biografije nekim čudom dogodio 20 godina prije, ne bi se imalo šta reći. No, Avdićeva komunistička karijera je bljesnula u vrijeme ekspanzije nacističkog režima Slobodana Miloševića, u vrijeme Gazimestana i nosanja Lazarevih jaja po Jugoslaviji. U to vrijeme je KOS razmnožavao bošnjačko-muslimanske izdajnike koji bi Bosnu odvratili od puta u samostalnost, i utopili je u Veliku Srbiju. Senad Avdić je tada bio kadrovik Slobodana Miloševića.
Još godinama će ostati nerazjašnjenja uloga KOS-ovaca sa muslimanskim imenima u razgradnji patriotskog fronta i islamizaciji Armije RBiH. Znano je da je KOS u Bosni (p)ostavio svoje robote, među kojima su i oni koji su regrutirani u fočanskom zatvoru, sa zadatkom da razore volju građana RBiH iskazanu na Referendumu. Oni su infiltrirani u ARBiH, MUPRBiH, kako bi u kordinaciji sa s&h agresijom ovdje instalirali šerijatsku glupost, kojom je delegitimiziran patriotski front borbe za RBiH. Oni su pripremili teren za mećanje Dejtonskog sporazuma u tijelo Bosne. E među njima je bio i Senad Avdić koji se u vrijeme agresije najednom našao pod skutima SDA i Alije Izetbegovića i bio, jednako kao i danas, medijska poluga vlasti, one iste koju već mjesecima na stranicama Slobine Bosne proganja za tzv. islamski terorizam. Senad Avdić bi podjednako trebao proganjati i sam sebe, budući da su mu tada u Upravnom odboru SB sjedili prvaci SDA Edhem Bičakčić, Bakir Alispahić i drugi. Zaboravlja pola miliona maraka koje je SDA uložila u projekat SB. Možda je i to novac koji je umjesto za odbranu RBiH, završio u ideološkim i privatnim šlajbucima? Zaboravlja da je po nalogu KOS-a, a u organizaciji SDA, u više navrata boravio među borcima 7. muslimanske brigade, nadgledajući kako traje šerijatizacija ARBiH. Tada nije vidio ni mudžahedine ni teroriste. On je dio tog tima koji je tajnim kanalima podstrekavao dolazak mudžahedina u BiH i satanizaciju bh. patriotizma. I on bi da danas drugima presuđuje za zlo u kome je i sam učestvovao, kao igrač baja iz SDA?! To što čini Senad Avdić sa proganjanjem funkcionera bivše vlasti isto je kao kad bi se sad pojavio Radovan Karadžić da osudi Ratka Mladića za pokolj u Srebrenici. Pa Senad Avdić je služio Slobodanu Miloševiću kao što je služio i Aliji Izetbegoviću, a Aliji je služio kao što danas služi Zlatku Lagumdžiji. Jedino je pitanje da li su sva trojica Senadovih šefova dio istog tala, s tim što je Alija potrošen, pa ga se može derati k’o staru krpu. Jadni Lagumdžija ne zna da bi ga od travestitskog Senada čekala Alijina sudbina, ali je Senad Avdić toliko zaglibio u oralno opsluživanje SDP-Alijanse da je nemoguća njegova transformacija. On je, jednostavno, isto što i Lagumdžija – staljinistička i izdajnička vlast u čijoj je imanenciji da završi u klozetskoj šolji.
Milicajac na novinarskom zadatku
Fenomen Senada Avdića bi trebalo izučavati kao primjer komunističkog i policijskog novinarstva u postkomunističkim društvima. Društva jesu promijenila krpice, ali im je demokratski potencijal ostao isti. Poseban koncentrat ove pojave je u Bosni, u čijoj se slabosti dešavaju razna čuda, pa se začas od žrtve postaje krvnik, i obratno. Fenomen SenAIDov je podatan i za satiru po istinitom događaju, i za film, i za Top listu nadrealista. Senad Avdić je nadrastao svoj bijedni policijski život, on svjedoči o mogućnosti nemogućeg – da se jedna moralna hulja, kao agent zločinačkih i totalitarnih režima, preoblikuje prema potrebama svake vlasti koja ga ustoličuje kao bitnog. No, nije on kriv što naše društvo nema kritičnu masu slobodnih i odvažnih ljudi koji bi takve pojave zašuškali na smetljištu komunističke prošlosti. Pošto Bosna ne postoji kao samoodrživo, moralno i etičko društvo, eto, postoji Senad Avdić kao vertikala naše pismenosti i mislenosti.
To ne znači da u agresiju Senada Avdića i Slobine Bosne na našu zemlju treba blehnuti kao u silu koja se ne da zaustaviti. Ovi staljinosaurusi se daju ukloniti tek ako ih se tretira kako i zaslužuju – kao dio ove kvislinške vlasti. Kad ode vlast, otići će i oni, samim tim što nam se neće moći još jednom, po ko zna koji put, prodati pod markicom novog proizvoda. Oni su dosadni kao časovi marksizma i bljutavi kao ostaci komunizma.
Senad Avdić bi morao biti golem mađioničar pa da nakon kraha kriminalnog SDP-a ostane živ. Njegove travestije su doživjele kritičnu tačku, jer se nakon toliko promijenjenih dresova na istom zadatku više nikome ne može prodati kao novinar. On je, jednostavno, milicioner, na zadatku medijskog egzekutora. O tome svjedoči amabaš svaki broj Slobine Bosne, u kojoj se već mjesecima vodi kampanja za satanizaciju naše domovine, za binladenizaciju boraca ARBiH, za proganjanje svakoga ko bi Bosni mogao vratiti život.
Dovoljno je samo prisjetiti se ključnih tema u posljednjih godinu dana, kao što su: tzv. alžirska grupa, Pogorelica, ustavne promjene, pakistanski kredit, itd. – pa vidjeti na čijoj je strani bila Slobina Bosna. Na strani istine nije, ali jeste na strani KOS-ovskog projekta preoblikovanja agresije na RBiH u tzv. građanski rat. Sjetimo se da su ovi ugurzusi izdali specijalni broj, i masno ga naplatili, posvećen divljačkoj ekstradiciji tzv. alžirske grupe; sjetimo se da su veličali tzv. ustavne promjene i betoniranje genocidnog entiteta; SenAID je u uvodniku napisao da se Petrič, na žalost, susreo sa balkanskim primitivcima, žigošući sve one koji su ukazivali da Petrič betonira rezultate genocida; objavio je na desetine tekstova u mudžahedinima, kao o najvećim zločincima, a istovremeno je u zvijezde kovao četnikušu Cecu Ražnjatović, suprugu koljačkog pseta Arkana; afirmirao je srpske zločince, poput Mauzera, pravdajući to prodorom SB na tržište RS; upravo proganja naše ljude koji su kršili embargo na uvoz oružja, valjda misleći da smo trebali čekati da nas četnici i ustaše pokolju; iz broja u broj veliča Ljubišu Markovića, prvog u sarajevskih Bošnjaka, kojemu je bošnjački mazohizam toliko inspirativan da svako malo iz šege Sarajevu opali šamarčinu, kakva je ona sa brisanjem stoljećima starih toponima našeg glavnog grada… Lista medijskih i patriotskih zločina koje je počinio Senad Avdić u okviru policijskog projekta Slobina Bosna – nepregledna je. On je agresor na našu zemlju, samim tim što kroz stotine tekstova abolira i legalizira zločine Radovana Karadžića, a 200.000 naših ubijenih života pogani optužbama za terorizam.
Zasad jedino treba pamtiti, bilježiti i kao muzejsku vrijednost čuvati zla koja našoj zemlji nanosi policijski projekat Slobine Bosne, čiji su nosioci Senad Avdić i Bakir Hadžiomerović zv. Bezistanče, u korelaciji sa probuđenim komunističkim akrepima u doskora časnom Oslobođenju. Oni su moralna i patriotska kuga koju treba uočiti i zatočiti u karantin povijesnih iskustava, baš kao što civilizacija pamti i u karantinu čuva iskustva komunističkog zla. Oni su Ravna gora u pamćenju Bosne.
Br. 55, 26. VI 2002.