Walter

Čekajući Prvi maj – bosanski Dan robova: Genocid nad radnicima

Zašto se ni u Banjoj Luci, ni u zapadnom Mostaru, nisu okupili radnici da traže iseljenje iz Bosne? Zato što je iseljenje namijenjeno samo bošnjačkim radnicima! Zato što je sistem socijalnog iznurivanja radnika i izgladnjivanja njihovih porodica uspostavljen kao karika u lancu genocidnog ubijanja Bosne i Bošnjaka.

Nikada se ni u jednoj zemlji na Svijetu nije dogodio tako veličanstven procvat i tako morbidan razvrat radničkih prava kao u Bosni. Niti je opstanak i jedne zemlje bio to te mjere uslovljen duhom socijalne pravde, solidarnosti i radničkog dostojanstva. Život Bosne je određen duhom tolerancije, dobročiniteljstva, brižnosti. Divlji kapitalizam je suprotstavljen smislu Bosne, jer vodi odumiranju ljudskog lika, a time i mogućnosti da bh. narodi osjete išta više od svoje jal lične, jal nacionalne avlije. Bosna i socijalizam, Bosna i solidarnost, Bosna i dobrota… – sve su to sinonimi za mogućnost našeg opstanka.

Privatizacijska džungla
Mafijaška privatizacija, jalijaška tranzicija vlasništva, razaranje radničkih prava i njihovo svođenje na robovlasnički nivo – direktno su u službi projekta uništenja bh. države. Divlji odnosi na ekonomskom i socijalnom nivou nužno određuju prirodu političkih, društvenih i kulturnih odnosa. U ambijentu ekonomskog otuđenja i socijalne bezosjećajnosti mi ne možemo govoriti o imperativu reafirmacije multietničkog bh. društva, kojeg nema bez osjećajnosti i bliskosti. Jakako, državni smisao se utjelovljuje društvenim, pa ako nemamo bh. društva, šta će nam i bh. država. Socijalistički sistem koji je 50 godina forsirao plemenitost u svim porama društvenih odnosa, izgradio je ljude kojima su bratstvo i solidarnost bili normalni osjećaji. Brižnost prema siromašnim i bolesnim, poštovanje prema radnicima, solidarnost za nevolju ma čiju i ma koju, logično su vodili srađanju bh. razlika i njihovom oblikovanju u bh. društvo, kao uvjet bh. državnosti. Širokogrudost na humanističkom planu uvjetovala je širokogrudost u poštivanju i slavljenju bh. razlika. Socijalizam je dovršio, istesao i uobličio bh. društvo, kao što ga je kapitalizam razobličio suprotnom logikom, po kojoj ideologija socijalnog otuđenja, vodi svakom drugom otuđenju i klaustrofiliji. Pa i unutar samih bh. naroda. Danas se sirovi kapitalistički duh ispostavlja kao jedino božanstvo koje stvarajući moralnu džunglu razara bosanski opstanak.
Sa stanovišta ekonomske nauke, privatizacija će u BiH imati domete socijalne katastrofe. To što ćemo pred Evropom moći kazati da smo eto kapitalistička zemlja, za građane ove zemlje neće imati nikakvog značaja: oni će živjeti u sve dubljem siromaštvu i beznađu. Kako nauka previđa, tek bi za 20-tak godina moglo biti uljuđen kapitalistički seljakluk, kojemu su trenutno otvorene sve kapije da narodnu imovinu upiše na privatizacijski račun. Međunarodni mentori uopće nisu postavili civilizacijske kriterije za tranziciju vlasništva; oni naredbodavno traže da se privatizacija sprovede, ma šta da košta, i ma kakve posljedice da nosi. Time su otvorili šansu tajkunizacije političke stvarnosti, jer kapitalistima postaju uglavnom dvorjani vladajućih partija. Opće je poznato da su političke elite i njihove familije glavni tajkuni u svim bh. entitetima. U priredbu privatizacijske pljačke upleteni su amabaš svi segmenti države, od ideologiziranog pravosuđa do korumpiranih sindikata. Proći će mnogo godina dok se neko ne sjeti da bi trebalo uljuditi taj divljački ekonomski sistem, i obavezati ga na poštivanje radničkog dostojanstva. Ali, dotad će popucati mnoge kosti, a preživjeli će biti taman kandidati za onaj svijet.
Naše ekonomske eksperte, kakvi su Dragoljub Stojanov i Kadrija Hodžić, koji su u brojnim tekstovima upozoravali na pogubnost divlje privatizacije – niko nije htio da čuje. Bivali su tek, s vremena na vrijeme, interesantni medijima, ali ne i politici. Razumljivo, jer je politika marionetska i tajkunska: s jedne strane slijepo sprovodi ferman o privatizaciji, a s druge, ganja svoj tal u tom haosu u kome se jedino zna da ono što je narodno mora postati privatno. Nijedan naš autoritet, bilo da je riječ o Akademiji, Preporodu, Krugovima i Kolima – nije poveo kampanju za uvažavanje domaćeg naučnog mišljenja o pogubnosti tajkunske privatizacije, o degradaciji radničkih prava, o posljedicama koje će to feudalističko divljanje ostaviti na karakter bosanskog društva. Uostalom, naša je intelektualna javnost svakako mrtva u odnosu na sve druge procese koji su usmjereni protiv BiH. Ako k’o telad blejimo u političke zločine Volfganga Petriča (npr. Žepče, Izborni zakon, RTVBiH, degradacija Odluke Ustavnog suda, itd), kako uopće očekivati da se bavimo ključnim pitanjem za nasušni, unutarnji život Bosne – ekonomskim sistemom? Time se danas jedino bave OHR-ovi policajci-mafijaši i tajkuni na sve tri bh. strane. Vidi se kako.

U karakazanu tajkunskih životinja
U dejtonskoj, fašističkoj, kriminalnoj, poniženoj Bosni, ljudi vrijede onoliko koliko imaju para. Ljudskost ne vrijedi nikako, jer ne postoji. Sistem je kreiran po mjeri pljačke i izdaje. Negativna selekcija odbacuje svaki vid morala i kvaliteta. Kriminogenost, glupost, poltronstvo, bezosjećajnost – izdignuti su na pijedestal preporuke. Socijalna bijeda regrutuje nove količine slomljenih karaktera. Sve je manje Ljudi koji bi, poput onog Goraždaka, vratili izgubljeni novčanik. Sve je više ljudi bez ljudskog lika koji bi i rođenu mater prodali za pare.
Dok nas je od kapitalističkog zloduha štitio socijalistički sistem, umjeli smo suosjećati i dio sebe darivati tuđim nevoljama. Malo se ko danas sikira što će i noćas hiljade roditelja djecu na spavanje poslati bez večere; što će hiljade staraca skončavati jer nemaju za lijekove, što će mnogi naši sugrađani živjeti kraće jer nemaju ni 50 maraka za ulazak u bolnicu, a kamo li za operaciju bezazlenih bolesti od kojih se u mrskom socijalizmu nije umiralo. Kao što nismo razumijevali da se Sarajevo brani u Zvorniku, a Bihać u Mostaru, tako ni danas ne razumijevamo da je borba za drugog borba za sebe. Niti razumijevamo da smo mi u većini. Naspram nas je ogromna manjina političkih profitera koja je sistem koji je odgovarao nama, preoblikovala u sistem koji odgovara njima i njihovim haramlijskim, prokletim, usranim familijama. Da je pameti, košto nije pameti, narod bi se trgnuo iz začaranog kruga bijede i bola. Tražio bi političku opciju koja bi se suprotstavila ekonomskom zločinu, koja bi stvari vratila na stanje socijalne pravde, i koja bi, što je najvažnije – svu popljačkanu imovinu vratila narodu. Jer ako se dogodi da pljačkaški pljenovi ostanu u rukama tajkunskih životinja, onda se moramo pomiriti da ćemo ostatak života provesti u tom prostačkom, mafijaškom, tlačiteljskom karakazanu. Nama je potrebna demokratska i antiprofiterska revolucija, u kojoj bismo narodu vratili narodno, radnicima radničko, od imovine pa do socijalnih prava. I po Božijim i po humanističkim mjerilima, socijalne kategorije ne mogu biti na tržištu. Ljudski život nije luksuz pa da se za njegovo održavanje plaća, ma kome! Zato što smo izabrali kapitalizam, nagrađeni smo plaćanjem svojih socijalnih prava. Ako nemamo para, nemamo ni prava. Društveni sistem više se ne zanima da li će neko umrijeti jer nema za lijekove, da li će se neki genijalac postati pijačar, jer nema za studije… Ovdašnji kapitalizam, bez ljudskog lika, usmjeren je na pljačku, i nema nikakve društvene misije. Bosni je potreban sistem sa graditeljskom misijom, a to je neizvodljivo ako nećemo voljeti svakog bosanskog čovjeka i o njemu se brinuti.

Opismenjavanje magaraca
Stara je izreka da je vlast mjera narodne pameti. Godine prvomajskih rahatluka iz naroda su izgonile potrebu da razmišlja o sebi. Titovi partizani su imali strasnu potrebu da se dokažu, i Istoku i Zapadu, pa je SFRJ od 1950. do 1985. imala jednu od šest privreda u svijetu koje su se najbrže razvijale. Od 1950. do 1966. zaostajanje SFRJ je od predratnog perioda, u usporedbi, recimo, sa Italijom, sa 50 godina smanjeno na deset godina. Šezdesetih godina imali smo više studenata na 1000 stanovnika nego većina zapadnih zemalja. Bili smo čudo od zemlje! Bosna je procvala u svim njenim civilizacijskim značenjima.
Ali, narod je ostao hajvan: koliko mu dadneš toliko pojede. Otud je razumljivo što je nasukan na nacionalne stranke, koje su se poslužile slomom komunizma da u duhu komunizma ustoliče etnonacionalni boljševizam. Ratom i pljačkom raspamećeni nepametni narod danas urliče k’o gladan magarac, a nikako da shvati da bez svoga političkog opismenjavanja neće izmaći robovskoj sudbini. Opismeniti ga neće političke elite, jer one opstaju na narodnoj gluposti, ali bi mogli intelektualci, koji, nalažost, u dominantnoj većini, liče na magarce: bave se skupljanjem mrvica pod krcatim, napljačkanim stolovima političkih govnara.
Dok tapkamo u mjestu svog samouništavajućeg usuda, pred očima nam se odvijaju konkretna postignuća s&h projekata koji ekonomskom hegemonijom dovršavaju proces otimanja Bosne. Znamo da je genocidna Republika Srpska privatizirana srpskim kapitalom, da je nesuđeni treći entitet otkupljen hrvatskim kapitalom, ali još uvijek nismo svjesni da je i ovaj kusur od 24 odsto Bosne poklopljen kapitalom koji nije naš. Već se dogodilo da je 30 Bošnjaka otpušteno iz jedne tuzlanske firme koja je kupljena hrvatskih kapitalom. Zašto bi Bošnjaci radili, kad ima nezaposlenih Hrvata. Uskoro će uslijediti reprize ovog slučaja, ali sada je pravo vlasnika da radnike drnda kako mu se sviđa.
U medijima je bez komentara prošao nedavni protest radnika Polihema koji su pred zgradom međunarodnih organizacija tražili useljeničke vize, jer više ne mogu trpiti neimaštinu. Među njima su dominantno Bošnjaci. Ovo je najvažniji događaj u hronici radničkih protesta nakon Dejtona, jer se iz njega mogu čitati ciljevi politike OHR-a i domaćih izdajnika. Dakle, zašto se ni u Banjoj Luci, ni u Zapadnom Mostaru, nisu okupili radnici da traže iseljenje iz Bosne? Zato što je iseljenje namijenjeno samo bošnjačkim radnicima! Zato što je sistem socijalnog iznurivanja radnika i izgladnjivanja njihovih porodica uspostavljen kao karika u lancu genocidnog ubijanja Bosne. Trećinu Bošnjaka smo pobili, trećinu ćemo raseliti, a trećina više nije nikakav faktor koji bi mogao poremetiti podjelu iz Karađorđeva. Divljanje diktatorske vlasti nad očajničkim vapajima radnika zapravo je pendrečenje do iznemoglosti, do zgađivanja na Bosnom, nad svojom kućom, do posljednje riječi koju čovjek može nad svojom domovinom izgovoriti: Gadi mi se, hoću da idem.
Riječ je o ekonomskom genocidu, koji je nastavak fizičkog istrebljivanja bošnjačkog naroda. Stoga je svaki progovor o privatizaciji, tranziciji vlasništva, o radničkim pravima, i sl. – jalov bez njegovog smještanja u kontekst dejtonske agresije na BiH i dejtonskog genocida nad Bošnjacima.

Br. 50, 1. V 2002.

Na današnji dan

Kalendar

Maj 2002
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  

Arhiva

Kategorije