Agresija na BiH je počela kao vanjska, a nastavljena kao unutarnja. Uspjeh agresije je određen unutarnjim harakirijima prvo Izetbegovićeve, a potom i Lagumdžijine vlasti. Ovih dana ulazimo u drugu deceniju trajanja agresije na Bosnu i Bošnjake. Da li će BiH dočekati april 2012.?
U toku jedne godine u Evropi se pokolje oko 200.000 kokošaka. Evropa nema namjeru tim masovnim pokoljima dati komemorativni karakter, tako što bi izgradila veliki spomenik kokoške bez glave, angažirala Spilberga da snimi film Kokošija lista, ili što bi u klaonicama napravila muzeje, kakav je onaj u Aušvicu. Evropa ima ekonomski interes, pa se od nje ne može očekivati jedan kokošanerski odnos prema tom stradalništvu. Međutim, nama su interesantne same koke. Zar baš da među tih 200.000 nema ni desetak horozova koji bi ustanovili strategiju pamćenja i opominjanja. Ispada da su sve te koke iste: voze se na onoj žičari kao u Agrokomercu i poturaju vrat pod nož. Možda u supi ili na roštilju postanu svjesne svoje tragične sudbine, ali tad više nemaju nikakvih šansi.
U zemlji Bosni živi jedan kokošiji narod, jedno kokošinjačko društvo, usrano u glavu, u dušu, u moral, tako da je teško reći da li se radi o ljudima ili o stoci, peradi, insektima… U Bosni ta bića imaju ljudsko tijelo, ali u njihovim glavama postoji mozak koji nije mozak, već slipava brljotina kakva je ona što je kake kokoške. Ma to je nešto nevjerovatno!
Odbrana kao sahrana, i obratno
Narod je u Bosni prije deset godina zakoračio u stradalništvo koje traje i danas. Narod je tada još ličio na narod, ali je ubrzo preoblikovan u nešto što se ne zna šta je. To nešto, to ništa, upravo se ovih dana susreće sa desetogodišnjicom početka svoga odumiranja, ali je to ništa toliko ništa da tako značajan događaj doživljava kao ništa. U genocidu je iživljavački, kasapski, pobijeno preko 200.000 ljudi, preseljeno preko milion, a sudeći po tome što ovaj narod nema nikakvog odnosa prema tome, historija bi se mogla ponavljati dotle dok svi ne budu pobijeni i preseljeni. Količina unesrećenih nema nikakav značaj, jedan ili milion, jedan ili svi, posve je svejedno. Da li strijeljali stabla, klali balegu ili ubijali ove ljude – nema nikakve razlike. To je sami vazduh. Masakriraj vazduh, siluj vazduh, preseljavaj vazduh, ma sve je to isto ništa.
Sve ovo gore je valjalo reći da bismo razumjeli kako progovor o desetogodišnjici agresije na BiH možda nije ni potreban. Ta ogromna manjina preživjelih Ljudi koji će čitati ovaj tekst, i razumjeti ga, nema moći da promijeni patologiju izumirućeg bosanskog naroda. Šta vrijedi što šačica nas shvaćamo ružu antibosanskih vjetrova, što razumijemo da niko ništa ne razumije, kad je oko nas ogromna većina kokošijih glava koje se klate po Bosni k’o po ludnici. Ako bismo i mi zaćutali, ako bi se pokokošili, izgubili bi satisfakciju da, kako-tako, jesmo ljudi. Zato ćemo bejagi govoriti, kao da je oko nas dunjaluk, a ne kokošinjac.
Elem, šta je toliko sporno oko te agresije pa da bismo o tome mogli raspravljati? Činjenično, genocidna agresija nije sporna. Srpski i hrvatskih fašizam su vjerovali da se sa raspadom SFRJ treba raspasi i BiH; kako bi drukčije, nego po zakonu sile, ko je jači taj zagrabi više. Da bi se pocijepalo stoljećima sedimentirano bh. multietničko tkivo, kao sredstvo je instaliran ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Pri egzekuciji zločini jesu bili plod mržnje, koja je propagandno metnuta na pijedestal nacističke čistote, ali u planu i programu bg&zg režima zločini su bili stvar jasne, hladnoglave projekcije. Dakle, u ovoj poznatoj priči nema ničeg spornog: zločin je zločin, nacizam nacizam, i tako redom.
Pored pamćenja kojeg nema, sporna je odbrana Bosne. Sporan je bošnjački intelekt od čijeg je stava, pred raspad SFRJ, ovisila politička validnost Bosne. Bošnjaci nemaju rezervnu domovinu. Njima je Bosna sve. Treba im čitava, jer su u čitavoj živjeli. A čitave nema bez odbrane bosanske ideje. Ta ideja je multietnička, antifašistička, antinacionalistička. Ona je zatemeljena na bratstvu i jedinstvu, kakvo je u BiH institucionalno i praktično živjelo bezmalo pola stoljeća. Bošnjački nacionalni interes je ostvariv jedino zajedništvom sa druga dva bh. naroda, pa i ako ti narodi ne žele zajedništvo. Bošnjaci jednostavno nemaju drugog izbora nego istrajavati na ideji bh. društva, kao temelju bh. države.
Harakiri bošnjačkih interesa
Bošnjačka inteligencija je 1990. počinila najbudalastiji moći izbor: krenula je u osnivanje nacionalne stranke. Kretenizam! Bošnjaci su prvi u BiH osnovali nacionalnu stranku, i time legitimizirali pravo i Srba i Hrvata da se politički organiziraju; u daljem slijedu to je otvorilo zakonomjernu težnju ka ostvarivanju nacionalnog suvereniteta na svom dijelu bh. teritorije. Zahvaljujući Bošnjacima, u BiH su stvoreni preduslovi za političko, a time i teritorijalno cijepanje države. Bošnjaci su pokrenuli točak zla u BiH, jer su svojim mononacionalnim političkim organiziranjem razbucali antinacionalistički mehanizam kakav je dotad živio u zakonskom obliku. Zbog bošnjačkog pritiska je dopušteno osnivanje nacionalnih stranaka, kao najvećeg zla za političku opstojnost BiH.
Da su Bošnjaci imali pameti, košto nisu imali pameti, svim bi se silama opirali ustanovljavanju etnonacionalne logike; tražili bi da višestranačje bude prilagođeno biću Bosne, što znači da bi mogle egzistirati samo stranke koje uvažavaju nacionalni ključ. Tada SDS ne bi mogao postati nosilac legitimiteta srpskog naroda u BiH.
Pogubnost bošnjačkog samoubistva uočila se već prilikom donošenja odluke o Referendumu u Skupštini RBiH. Zaboravlja se da je međunarodno priznanje BiH felerično, utoliko što za Referendum nije glasao srpski narod, a nije jer su njegovi legitimni zastupnici, dakle SDS, bili protiv Referenduma. No, nije SDS kriv što je dobio šansu da predstavlja srpski narod, kriva je bošnjačka inteligencija okupljena oko SDA što je svojim primjerom legitimizirala nacionalno organiziranje srpskog naroda. Jednako važi i za Hrvate i za HDZ.
Bošnjačka inteligencija oko SDA je osnovni krivac što BiH nije postala zemlja građana, već je nakon pada komunizma preoblikovana u zemlju naroda. Jer da su nakon izbora 1990. na vlasti bile multinacionalne stranke, tada bismo imali građansku vlast, kao i Referendum građana. Pošto su nacionalne stranke postale nosioci nacionalnih legitimiteta, u Parlamentu BiH su se preglasavali narodi, a ne stranke. Ova politička logika je sve vrijeme rata činila međunarodni legitimitet vođstva bosanskih Srba, a njihova hajdučija je imala pokriće koje su im dali debilni bošnjački prvaci.
Postoje brojni dokazi koji svjedoče da su Bošnjaci iz SDA bili i ostali posvađani sa bošnjačkim nacionalnim interesima, dakle sa multietničkom idejom Bosne. SDA je i nakon izbora 1990. bila u prilici da sklopi koaliciju sa multietničkim i probosanskim snagama, a da SDS i HDZ pošalje u opoziciju. No, očito je da se SDA imala posve druge planove, koji će se početi ostvarivati odmah po otpočinjanju agresije.
Valja reći da ova priča o političkom odbrani BiH uopće ne dovodi u pitanje prirodu genocidne agresije. Miloševiću je trebao rat, kao i Tuđmanu, i vjerovatno smo se mogli na glavu nasadit’, ali bi do agresija došlo. Međutim, politički uspjeh agresija je bitno određen, i ohrabren, bošnjačkim legitimiziranjem s&h prava na otcjepljenje, umjesto da bude blokiran učešćem Bošnjaka u multinacionalnom određenju svojih nacionalnih interesa.
Unutarnja agresija
Ne samo 1990, već i svih narednih godina, bošnjačko je vođstvo činilo sve ono što bi Radovan Karadžić mogao poželjeti. Umjesto da se ostane pri Platformi Predsjedništva RBiH, kao dokumentu koji baštini suštinu Bosne, SDA i SDP su se, svaka na svoj način, uglibili u izdaju Bosne. Alija Izetbegović i Zlatko Lagumdžija, dva razroka oka u bošnjačkoj glavi, složno su vladali ratnom Bosnom.
SDP je godinama kukavički šutao o islamizaciji patriotskog prostora u BiH. Što je više bilo džamija po kasarnama, selamanja po institucijama, mudžahedisanja nad civilnim žrtvama, to je bivao uži patriotski front za BiH, a jači argumenti srpskih i hrvatskih secesionista. Ovo drndanje islama, ta stravična zloupotreba vjere u centralnokomitetske svrhe, ne samo da je odbranu Bosne oslabilo s vana, već mnogo više iznutra. Logikom nasilja građena je islamizacija patriotskog fronta, koji nije stasao zbog islama, već zbog odbrane golih života i Bosne. Tjeranje ljudi u islam, poput stoke, ogadilo je i islam i odbranu Bosne. Naporedo s ovim formalističkim moralisanjem, trajali su: profiterski razvrat, kurvaluk, naručena ubistva, krađa para za odbranu, prodaja Srebrenice, zavrtanje gasa, itd.
Jedini mobilizirajući faktor u toku agresije bili su zločini s&h nacista. Izetbegovićevoj vlasti jako je odgovaralo kad neko negdje zagine. Žrtve, a ne kriminalna vlast, a ne srozana ideja, a ne popišani patriotizam – držale su na okupu branitelje Bosne. Vlast je ispotiha snivala san o prvoj islamskoj državi u Evropi, o unapređenju islama, a sve to je bilo neizvodljivo bez bosanskih žrtava. Genocid je bio gorivo za promociju islamskih naklapanja. Kad se vidjelo da nema ništa od Fildžanstana u Evropi, žrtve su završile na smetljištu političkog interesovanja. Prošlo je pet godina nakon Dejtona, ali vlast SDA nije institucionalizirala pamćenje na agresiju, na žrtve, na bol. Nigdje spomenika, nigdje zida plača, nigdje ništa, kao da nije izginulo 200.000 Bošnjaka. Zaklinju se u islam, ali nijednu porušenu džamiju nisu izgradili onakvom kakva je bila. Zgrtali su pare na gradnji saudijskih šatora koji se zovu džamijama. To ukazuje do koje mjere su ovi uhljupi bili odrođeni i od Bosne i od Bošnjaka i od islama. Oni su se pokoristili holokaustom nad Bošnjacima, da bi profitirali u parama i u islamu. Zločini s&h nacista ne bi bilo tako uspješni, i bolni, da BiH nije bila izložena unutarnjoj agresiji.
Agresija se nastavlja
A onda su se dogodile promjene. Došla je vlast koja je podjednako antibosanska i antibošnjačka, ali sa drugim motivima. Za njih je agresija bila građanski rat, što svakodnevno dokazuju instaliranjem s&h hegemonističkih interesa u BiH. Oni su marionete OHR-a i OSCE-a, kao međunarodnih instanci koje u uništavanju Bošnjaka vide trajnu stabilnost u regionu. SDP-Alijansa u poratnoj agresiji ima ulogu kakvu su u oružanoj agresiji imali četnici i ustaše. Njihov zajednički cilj je uništenje Bošnjaka, kao naroda čiji nestanak znači nestanak BiH. Jedni su klali, ubijali, progonili, drugi pljačkaju, minoriziraju, preseljavaju. Od četničko-ustaške SDP-Alijanse možemo očekivati samo produbljavanje agresije, srazmjerno mogućem otporu protiv ubijanja BiH. Oni već hapse svoje protivnike, patriote, ljude koji vide što se događa, oni će i da ubijaju, poput Staljina, jer su do grla u organiziranom kriminalu, oni će da proganjaju čitave porodice, jer im leđa čuvaju okupatorski OHR i OSCE.
Progovor o desetogodišnjici agresije time ne može biti tek puko podsjećanje, jer agresija na BiH i ovog časa traje. Jakako, cilj je nestanak Bosne. A pošto Bosne još nešto malo ima, posao nije završen. Glavni neprijatelji OSCE-a, OHR-a, SDP-Alijanse, četnika i ustaša, danas su šačica pojedinaca, dvije-tri novine, jedna-dvije političke stranke, koji su odlučni da se suprotstave agresiji. Ne zato što misle da mogu biti jači od agresije, već zato što je hajvanski sve ovo vidjeti a ništa ne činiti. Riječ je još jedino što nam je preostalo. Možda se desi čudo, pa i kokoške progovore.
Br. 48, 3. IV 2002.