Od Tužbe BiH protiv SRJ pred Svjetskim sudom pravde ovisi život ili smrt Bosne i Hercegovine! U historiji naše zemlje nije postojalo dramatičnije raskršće. Tužba je sudbinski teža i od ZAVNOBiH-a, i od međunarodnog priznanja BiH, iz prostog razloga što bi njeno po(t)kopavanje značilo definitivni, nepopravljivi kraj smisla državno-pravnog postojanja BiH. Naspram tako surovih činjenica, obmana i kolebljivost koje su se uvukle pod giljotinu – djeluju zastrašujuće. Zar je moguće da nas ne zanima sopstveni život, kojeg nema bez države Bosne i Hercegovine!
Prva iluzija koju treba razbiti u našim izbezumljenim svijestima, jeste ona o dejtonskom završetku agresije na BiH. Dejton je kriminalni ugovor koji je legalizirao postignuća genocida, te preodjenuo ciljeve agresije u pacifističku dlaku. Agresija se nastavlja ekonomskim minoriziranjem, političkim sataniziranjem i raseljavanjem Bošnjaka, do momenta sticanja uvjeta da entiteti postanu srpske i hrvatske provincije. To će se dogoditi onda kad se procjeni da Bosanci više nemaju nikakve moći da se suprotstave svršenom činu. Ne treba zaboraviti da Svijetom vladaju isti centri moći koji su tri i po godine nečinjenjem podržavali genocidnu agresiju za uništenje BiH. Jedino bi povlačenje ili umrtvljivanje Tužbe BiH protiv SRJ moglo držati otvorena vrata dovršetku ovih genocidnih procesa. U suprotnom, realizacija Tužbe bi otvorila mogućnost redefiniranja Dejtona, ukidanja entiteta, i povratka RBiH. Po principu Quo ante, propast Dejtonskog ugovora bi nas ustavno dovela u stanje od prije početka agresije.
Druga iluzija koju treba odstraniti iz naše zagubljenosti, jesta ona da su vlasti SDA ili SDP-Alijanse – patriotske. I jedna i druga vlast su, dokazivo, antibosanske. Ni jednoj, ni drugoj, ne paše Tužba BiH protiv SRJ. Tužba je podnesena 1993. godine, a i SDA i SDP-Alijansa imaju podebeo dossier o njenom miniranju ili zaturanju. Zašto? Zato što bi realizacija Tužbe otkrila greške vladavine Alije Izetbegovića. I, zato što bi realizacija Tužbe bila suprotstavljena marionetskoj i kvislinškoj jednokratnoj upotrebi SDP-Alijanse.
Razlika između Haškog tribunala i Svjetskog suda
Naša javnost definitivno nema predodžbu o značaju Tužbe, jer je inficirana lažima i obmanama koje se serviraju putem podjarmljenog medijskog sistema, u čiju okupaciju je utrošeno blizu dvije milijarde dolara. Bosanci ne razumiju ogromnu razliku između Haškog tribunala, na kome se sudi pojedincima, i Svjetskog suda pravde, na kome se sudi državama. Haški tribunal je, za razliku od Svjetskog suda, privremena institucija, sa posebnim statutom o individualizaciji odgovornosti. Pojednostavljeno, agresori su pobili 200.000 ljudi i zbog toga će desetak ljudi odrapiti doživotnu robiju. To što mi koji smo preživjeli ostajemo skončavati u paradržavi zasnovanoj na rezultatima tih zločina, to nema veze sa Haškim tribunalom. Tribunal se bavi pojedincima, a ne državama.
Na Haškom tribunalu sudi se lično gospodinu Slobodanu Miloševiću, a ne Miloševiću kao predsjedniku države koja je sprovodila genocidnu agresiju. Ako bi se pravda oslonila na Haški tribunal, ispalo bi da državno rukovodstvo Srbije nema veze sa državom kojom je rukovodilo. Tako nije bilo u Nirnbergu: Gering, Ribentrop, Kaltenbruner, Jodl & comp. su odgovarali kao funkcioneri, tj. institucije nacističke Njemačke.
Kako bi bosanska javnost progutala obmanu da je Haški tribunal alfa i omega pravde za ratne zločine, poturen nam je čitav arsenal umirujućih zvečki. Jedna od najčešće promoviranih je ona da – nema loših naroda, već samo loši pojedinci. Tačno, ali postoje i LOŠE DRŽAVE, zbog kojih je međunarodni poredak ustanovio Svjetski sud pravde.
Primjerice, njemački narod nije odgovarao u Nirnbergu, ali i do dan danas plaća ratne odštete za svoj izbor Adolfa Hitlera. Tužba BiH protiv SRJ ne tereti srpski narod, ali tereti državu koja je sprovodila politiku koju je svojom demokratskom voljom podržavao srpski narod. Ako bi se u ma kojem slučaju odgovornost za genocid svodila samo na pojedince, a ne i na države koje vode takvu politiku, skrhao bi se svjetski pravni poredak.
Dejtonski ugovor je NIŠTAVAN
Krstaška bulumenta koja je svih ovih godina angažirana na dokusurivanju BiH, jako dobro zna da je Tužba BiH protiv SRJ jedina opasnost za njihove planove. Svjetski sud pravde je moćniji od svake zavjere, samim tim što nijedna svjetska sila ne bi pristala da zbog bh. pitanja potkopava međunarodni pravni poredak. Za razliku od privremenog Haškog tribunala, kredibilitet glavnog Svjetskog suda pravde je velikim silama nemjerljivo važniji od nekakvog Dejtonskog sporazuma ili ma kakvog kriminalno-pravnog okvira koji se može osporiti. Tamo ne sjede međunarodne fukare koje se u BiH mogu kupiti za šleper cigara. Tamo su ljudi koji štite dignitet Svjetskog suda pravde. Za njih je Tužba BiH protiv SRJ tek predmet koji se razmatra logikom prava.
Međutim, mi ne možemo očekivati da se ti kruti profesionalci smiluju i da se umjesto nas samih bore za naš egzistencijalni interes. Dovoljno nam je Bog podario prof. Frensisa Bojla, koji će, ako se uspije osujetiti unutarnja, kvislinška zavjera, za BiH imati historijski značaj. Prof. Bojl je u martu 1993. Svjetskom sudu pravde predao Tužbu za genocid, a time i za agresiju, a već 1994. je dobio dvije odluke koje potvrđuju genocid. Time je lopta postavljena na penal, ali nema ko da je šutne, iako je gol prazan, a udarac nebranjiv. Bez obzira na sve što je učinio za BiH, pa i svojim sredstvima finansirajući ovaj proces i kampanju, naši su bošnjački ugurzusi sikterisali prof. Frensisa Bojla. Zašto? Zato što im brka izdajničke račune.
Još dugo će bivati nerazjašnjeno djelovanje Alije Izetbegovića na disoluciji državno-pravnih atributa BiH: da li je sjedanjem za pregovarački sto sa zločincima pokušao ostvariti svoj pašaluk, ili je pak bio politički provincijalac kojega su prepadali lordovi i karingtoni? Izetbegović je, svjesno ili ne, rehabilitirao projekte koji su bili u sukobu sa međunarodnim pravom. Time je državu izbacio iz područja Povelje UN i amnestirao UN od obaveze da intervenira. Pristajući na pregovore o podjeli BiH, Izetbegović je umrtvio pravne argumente koji su bili na strani BiH. On je državne atribute sveo na trećinu. Da nije počinio ovu štetu, Svjetski sud pravde bi po nirnberškom principu konflikt tumačio kao agresiju SRJ na BiH; ovako je agresija u Dejtonu svedena na tzv. zaraćene strane. Krstaški lobisti su iskoristili bh. harakiri i agresiju preimenovali u nadležnosti Haškog tribunala, koje sežu tek do individualne odgovornosti.
Izetbegovićev potpis na Dejtonskom sporazumu je ilegalan, jer član 155. jedinog legalnog Ustava RBiH izričito kaže: “Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili da prizna okupaciju RBiH ili pojedinog njenog dijela. Takvi akti su protuustavni i kažnjivi kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo”. No, Izetbegović je znao da ne može biti kažnjen za najteži zločin samim tim što je potpisao kapitulaciju RBiH.
U međuvremenu, Izetbegovićeva vlast je imala 1000 dana da intenzivira Tužbu i da ospori Dejtonski sporazum. Izetbegovićevci su za svoje vladavine bili upoznati sa Bečkom konvencijom iz 1969. po kojoj je – ništavan svaki ugovor zasnovan na prevari (član 49), prinudi (član 51), prijetnji ili upotrebi sile (član 52). Nije teško dokazati da su svi ovi elementi prethodili iznuđivanju Dejtonskog sporazuma. Ništavno je i ono što je uslijedilo: npr. Aneks sedam je definitivno propao (prevara, čl. 49), jer je strateški u nedođiju preseljeno 800.000 Bošnjaka.
Ako je Izetbegovićev potpis na Dejton dobrovoljan (a jeste čim ga on ne povlači!), on je neustavan, budući da se Ustav ne može pregovarati van institucija ustavnosti. Taj potpis je oboriv i po osnovu člana 53. referentne Bečke konvencije, koji isključuje legalitet čak i dobrovoljnih potpisa na ugovore, ako su suprotni imperativima međunarodnog prava. Povelja UN isključuje i mogućnost da susjedne države (od kojih je jednu RBiH 1993. tužila za genocid!!!), pregovaraju ustavno uređenje članice UN, a pogotovo u stanju agresije i genocida. No, sve je to dokazivo tek pred Svjetskim sudom pravde.
Živa je, Republika Bosna i Hercegovina!
Ovo na prvi pogled zamršeno klupko bi se očas razamotalo pri realizaciji Tužbe. No, OHR i OSCE su SDP-Alijansu metnuli na vlast u zamjenu za njihovo sluganstvo. U protivnom bi SDP, kao stranka koja na sva usta formalistički trabunja o demokratiji i multikulturi, iskoristila ovu historijsku šansu, i BiH vratila u njen prirodni i povijesno zatemeljen oblik. Dovoljno je insistirati na ubrzanju procesa pred Svjetskim sudom pravde! Tada bi spoznali da iza Dejtonskog sporazuma ne stoje nikakve svjetske sile, i da su se one samo pokoristile Izetbegovićevim pristajanjem da pregovara sa zločincima; svjetske sile nisu supotpisnici i garanti, već samo svjedoci! Tada bismo spoznali da je Tužba BiH protiv Jugoslavije STARIJA od privremenog Dejtonskog sporazuma, jer dok proces traje – i Dejton i genocidna Republika Srpska mogu biti osporeni kao rezultat agresije, zavjere, prinude…
Uprkos brojnim javnim i tajnim pokušajima da se Tužba povuče ili umrtvi (dok ne nestane Bošnjaka), Svjetski sud pravde je donio odluku da je Tužba ispravna i da se proces nastavlja, mada se RS tome protivi. Ako znamo da je po Dejtonu za sve važnije odluke neophodno dobiti saglasnost RS, kako to da nije potrebna saglasnost RS kada je u pitanju Tužba? Odgovor je jednostavan: Jugoslaviju je 1993. tužila RBiH, a ne dejtonska BiH. Dokle god postoji Tužba, dotle postoji i Republika Bosna i Hercegovina!!! Ako se dokaže da je Dejtonski ugovor nezakonit, a to će se po automatizmu dogoditi sa realizacijom Tužbe, mi ćemo se probuditi u državi bez entiteta i paraustavnog apartheida. Ustav RBiH, koji je u Dejtonu privremeno suspendiran, automatski bi bio jedini legalan akt države BiH.
Ako je išta ikada trebalo da uđe u svaku našu kuću, u svaku našu glavu, onda je to danas – svijest o životnom značaju Tužbe BiH protiv SRJ. U ovom dramatičnom času, mi moramo konačno odrasti! Svi moramo znati da od ovog procesa ovisi naša kolektivna i individualna budućnost. I moramo na svakom koraku, od djeteta do djeda, tumačiti ovu šansu da preživimo. Krenimo.
Br. 41, 26. XII 2001.