U Stocu su rođeni Bošnjaci budućnosti! To su oni što će na kruh uzvratiti sa dva kruha, a na kamen sa dva kamena. Bilo bi dobro da to razumiju oni što pomažu ustašizaciju Stoca. Jer ako padne mrtva glava, može biti kasno.
Rušenje i paljenje ograde oko gradilišta Careve džamije u Stocu, u noći s trećeg na četvrti decembra, zlodjelo je koje se mora promatrati u uzročnim i posljedičnim kontekstima. Nisu slučajno ovaj vandalizam svojeručno počinili viđeniji Hrvati u Stocu, političari, privrednici, fudbalske sudije… Bila je to jasna poruka da iza hrvatskog fašizma ne stoje džilkoši i uličari, već elita, bez obzira što je ta elita k’o Hitlerova kita.
Da je ustašama u Stocu stalo do pukog paljenja ograde oko gradilišta, našli bi dva-tri kera koji bi pod okriljem noći benzinom zapišali mjesto zločina. Ujutro bi osvanulo zgarište, kao i prije. Ne! Hajvanski um stolačkih ustaša je prostran k’o guza dinosaurusa i u toj arheološkoj balegi ima mjesta za strateško promišljanje zla. Oni su potpuno svjesno isplanirali progres u svojoj borbi za zlideologiju Ante Pavelića. Potpuno svjesno su odlučili da ovo zlo počini 20-tak viđenijih majmuna. Jer ako iza krstaškog otpora obnovi Careve džamije stoji hrvatska eli(ki)ta u Stocu, onda je svaki pokušaj dijaloga završen. Na koga u tom slučaju može računati zdrava pamet?
Holokaust u domaćoj radinosti
Naši degenerični mediji su proteklih dana trabunjali o ovom događaju kao da iza svega stoji grupica ekstrema, a ne kompletan politički i vjerski sistem hb. Hrvata. Ali i mnogo šire, jer se kardinalna šutnja Vinka Puljića može tumačiti kao podrška hrvatskom fašizmu. Naime, u izvještajima i komentarima o novoj stolačkoj ustašiji potpuno je zaobiđen skup koji se dva-tri dana prije dogodio na sportskoj hali u Stocu, u organizaciji udruga tzv. domovinskog rata, na kome je uz prisustvo političkih i vjerskih himlera dogovaran napad na gradilište Careve džamije.
Baška je problem što ni OHR, ni Alijansa za promjene, ne smiju istini pogledati u oči, jer istina ruši i poziva na odgovornost koncept kojim se od Vašingtonskog sporazuma iz 1994. pothranjuje ustašizacija 27% bh. teritorije.
To što se nedavno izabrani načelnik Općine Stolac Željko Obradović založio se za energičnu istragu, i što je predsjedavajući Općinskog vijeća Zoran Turković posljednje događaje nazvao klasičnim terorizmom – ne znači ama baš ništa. Njih dvojica ili lažu, ili nemaju nikakvu moć. Jer, da imaju moć, morali su znati za masovni skup u sportskoj hali, gdje je dogovaran napad na gradilište Careve džamije. A ako su znali, a nisu ništa učinili da zaustave ustašku stoku, onda lažu kad kažu da osuđuju klasični terorizam.
Bilo bi netačno stolački slučaj promatrati izvan lanca cjelokupnih nastojanja OHR-a i OSCE-a da, uz pomoć kvislinške Alijanse za promjene, omoguće zadržavanje apartheida na 76% bh. teritorije, a da na ovom frtalju BiH realiziraju komunistički oblik multikulture koji je ide na političku, ekonomsku i kulturnu štetu Bošnjaka. Razmjere iživljavanja nad Bošnjacima, u domaćoj izdajničkoj radinosti, imaju dimenziju mirnodopskog holokausta. Ako je moguće da OHR i Volfgang Petrič rahat počine dejtonski genocid prekrajajući općinske granice, kako bi od Žepča napravili općinu sa hrvatskom većinom, zašto ne bi bilo moguće isposlovati i izgradnju crkvotine na mjestu porušene Careve džamije? Petričeva genocidna Odluka o Žepču bila je direktan doping ne samo ustašama u Žepču, da krenu u nasilno raščišćavanje računa sa Bošnjacima, već i sveustaškoj ambiciji da nasiljem zadrži okupirane teritorije. U ovom dejtonskom holokaustu Alijansa za promjene je debilni patriotski ugursuz koji poput pseta liže dupe ubicama naše zemlje. Suština njihovog kretenskog postojanja se paradigmatski sažima u izjavi multikulturnog ministra odbrane Mije Anića koji je rekao da bi – u slučaju da Hrvatska napadne BiH bio na strani napadača.
Ustašosaurusi okupljeni oko prodanog SDP-a nemaju interesa suprotstavljati se antibosanskoj i fašističkoj politici OHR-a i OSCE-a, jer ovi centralni komiteti dijele i fotelje i pare onima koji su spremni da u političkom i medijskom životu budu ugursuzne poltronske lutke. Zato i Krešimir Zubak i Mijo Anić i dalje slove kao starosjedioci demokratske alternative, iako su i jedan i drugi dobro naorali pod skutima ustaškog zločinca Mate Bobana. Nasilje u Stocu je ceh SDP-ovoj politici kompromisa sa osvjedočenim neprijateljima Bosne, među kojima je i ona međunarodna struktura koja je 1300 dana podržavala ubijanje Sarajeva, logore i masovne likvidacije u svim našim Srebrenicama. Logično, ako je Zubaku, Lozančiću ili Aniću oprošteno sudjelovanje u zlu, ako je ustaški kardinal Vinko Puljić veličan zbog svojih nacističkih peksinluka, ako su osvjedočeni fašisti metnuti na pijedestal demokratske alternative – pa zar je iko mogao očekivati da će postati drugačiji?! Oni su pokazali ko su i šta su u karavakat kad su samo odvažni mogli ostati ljudima.
Ustaše iz Balijanse
Krstaška klika u OHR-u i OSCE-u je, zarad uništavanja Bošnjaka pa Bosne, imala interes da održi u životu ustaški apartheid na 27% bh. teritorije (Hrvati su po popisu iz 1990. činili većinu tek na 16,60%). Cilj apartheida je onemogućavanje povratka Bošnjaka, koji je besmislen ako će ljudi živjeti u strahu i obespravljenosti. Stoga su OHR i OSCE pred izbore izrežirali podršku HDZ-u, jer su dan prije (!?) zabranili islamofobijski spot HDZ-a i dopustili održavanje onog glasovanja za samoupravu, što je doprinijelo da većina Hrvata glasuje za HDZ. Potom je HDZ izopćen iz vlasti, kako bi stekao pravo da suvereno vlada u okupiranim krajevima. Maskenbal je počinjen u punoj koordinaciji OHR-a, OSCE-a, HDZ-a, kardinalne stolice, ali i SDP-a, koji je pristao da proda Bosnu za frtalj fotelje kojoj je u startu istekao rok trajanja. Ovo je bilo potrebno reći da bismo razumjeli da je ustaško divljanje u Stocu rezultat pune koordinacije između pomenutih subjekata. U ustašizaciji federalne stvarnosti poneko sudjeluje činjenjem, a poneko ignoriranjem. No, sve češće hrvatski funkcioneri Alijanse istupaju kao sljedbenici Ante Pavelića, tako da se mafijaški HDZ može rahat baviti tajnim organiziranjem svehrvatske ustaške mreže. Oni su zapravo jedinstveno fašističko tkivo, samo što imaju različite nazive i mjesta u federalnoj javnosti.
Međutim, pokušaj rješavanja stolačkog pitanja putem zastrašivanja Bošnjaka očito neće proći. Konačno je rođena generacija odvažnih mladih Bošnjaka kojima nije ni na kraj pameti da se izetbegovićevskim merhametlukom bori protiv zvijeri. Konačno imamo ljude koji će na kamen uzvratiti kamenom, a na kruh kruhom. Oni za sebe ne traže ništa više od onoga što su spremni podariti drugima. Ako Hrvati hoće mir, slogu, pobratimstvo, jednakopravnost, imaće je u jednakoj mjeri. Ako hoće zlo, imaće ga u jednakoj mjeri.
Bilo bi veličanstveno da do zla u Stocu više nikada ne dođe. No, teško je vjerovati da je moguće razuvjeriti ustašizirane Hrvate da Bošnjaci više nisu ona nedonoščad iz 1993., koju su trpali u kamione, odvodili u logore Heliodrom, Dretelj i Gabela i nad njima se viteški iživljavali; Bošnjaci Stoca danas su novi ljudi, oguglali na nesreću, na bol, na patnju, kojima je jedino preostalo – dostojanstvo. Bilo bi korisno da Hrvati Stoca razumiju da nasiljem ne mogu ostvariti ništa, izuzev da fasuju u istoj ili obimnijoj mjeri. Bilo bi dobro da to na vrijeme shvate OHR & cardinal company, jer bi ako padne mrtva glava moglo biti kasno.
Br. 40, 12. XII 2001.