Narod koga drmate argumentima o njegovoj smrti, u znak zahvalnosti drma dupetom k’o i glavom, u ritmu šabačkog folka, uz koji je i ubijan. Hoće li makar neko zaustaviti svoju turbo-folk guzicu i turiti prst na čelo.
Bivši američki predsjednik Ronald Regan živi k’o biljka. Kaki i piški u gaće, mijenjaju mu pelene, hrane ga na cuclu. Mrtav, a živ. Šta bi mislili o nekome ko bi polumrtvom Reganu ponudio da u kratkim pantolicama dođe biciklom u Bosnu i za 50 maraka unese deset tona ćumura? Mislili bi da je blesav i morbidan. E tako se danas osjeća svako ko vapije da se Bosanci suprotstave dejtonskoj smrti. S tim što nama nisu pelene na guzici, već u glavi.
Gowno in the Shabbanowom zagrljaju
Narod koga drmate argumentima o njegovoj smrti, u znak zahvalnosti drma dupetom k’o i glavom, u ritmu šabačkog folka, uz koji je i ubijan. Ili je taj narod na zelenoj grani, pa vlada Planetom, ili su mišljenja o dejtonskom nastavku agresije nerealna. Čim niko nije zabrinut zbog očitog nastavka genocida nad Bošnjacima, putem raseljavanja i privatizacijske otimačine, kao uslova za nestanak BiH – biće da se radi o paranoidnoj uobrazilji onih koji vide to što niko ne vidi. Jer da ima razloga za zabrinutost, valjda bi makar neko zaustavio svoju turbo folk guzicu, turio prst na čelo, i počeo razmišljati o stvarnosti.
Ogromna je razlika između niza živih argumenata o bosanskoj smrti, i komotnosti našeg društva prema onome što se događa. Šaban Šaulić pravi turneju po općinama sa bošnjačkom većinom. Gračanica i Tuzla već se tresu od šabanoidne groznice, kao da će to sletjeti marsovci, a ne Šaban. Filharmonija gudi u počast izginulim Amerikancima, ali ne i izginulim Afganistancima, dok cjelokupno društvo aplaudira tom nemoralu. Pošto smo moralna i patriotska govna, posve je prirodno što ne vidimo seriju svakodnevnih terorističkih ubistava bošnjačkih povratnika. U svojoj slabosti smo stigli do heroinske krize, mute nam se pogledi i osjećaji, pa sve svoje žrtve doživljavamo kao seljake, papke, ugursuze, koji tom smrću remete ovaj halucinatorni sklad. Ta provalija između samrtne stvarnosti i uobrazilje, jedino je objašnjiva psihopatologijom naše ličnosti, koja je začeta u proročanstvu Radovana Karadžića da će međunarodni genocid nad Bošnjacima otvoriti proces urušavanja bosanske kičme. Mi se, burazeru, plašimo stvarnosti i zato bježimo Šabanu u zagrljaj.
Tespih’s lobby
Možda bi ovaj narod potražio utočište kod svojih umnih ljudi, ali su se i ti umnjaci razbježali. Svako se zabavio oko svoje bašče, pa koliko traje da traje. Naša je patriotska inteligencija nalik na američke kamione čiji motori mogu prašiti i preko 100 km/s, ali im je još u fabrici ograničena brzina. Tako i nama u materinoj utrobi ugrađuju hajvanski broj obrtaja u mozgu, kako se nikad ne bi izdigli iznad osuđenosti na propast. Kad smo skraja 80-tih zaiskrili kao duhovni i ekonomski centar južnoslavenskog svijeta, namah nam je presječen dovod krvi u mozak. Otad krvarimo. Otad nikako da pređemo prag kritične mase kolektivnog i djelatnog razumijevanja stanja u kojem se nalazimo.
Umjesto da osmisle strategiju otpora ubijanju Bosne, neki naši ugledni intelektualci i dalje izvaljuju parolu: Bosne je bilo i biće. Zvuči litavo, narodnjački, nema šta. Javnost posrče ovaj lavor gluposti, i ode se razonoditi meksičkim serijama. Jerbo, čim je nečega bilo, mora da će ga i biti, jer ga ne bi bilo, da ga ne može biti. Kad bismo sudbinu Palestine, ili svih onih džamija koje su nekad bile po Srbiji, uzeli kao paradigmu moguće (ne)bosanske budućnosti, razumjeli bi da – ne mora biti onoga čega je bilo.
Bosna, kao i život u insanu, hajvanu i biljci, opstaje na hemiji trenutne mogućnosti opstanka. U toj konkretnosti Kulin Ban ne igra nikakvu ulogu. Džabe ovci što je hodala po pašnjaku, kad je udebljala za kurbana. Džabe Reganu što mi je u tekstu unosio ćumur, kad sad njega nosaju. Džabe svemu i svakome život, kad je taj život određen efikasnošću borbe za život. Jer, da nije tako, danas bi Amerikom vladali Indijanci, Palestinom Palestinci, Rusijom komunisti, a Bosnom Bosanci. I životi društava su omeđeni rokom trajanja, s tim što se neki iviče decenijama, a neki pretaču stoljećima.
Za pet decenija prije kataklizme Bosna je dograđena kao autohtono društvo, sa smislenim identitetom. No, to ne znači i garanciju samoodrživosti. Mogli smo biti značajni k’o antička Grčka, ali bi o našim glavama odlučivale globalne materijalističke letve i fetve. Kao što, pod parolom rata protiv terorizma, odlučuju i kod ubijanja afganistanskih civila.
Yebb for kvislinshke sline
Nego, pošto u Bosni još ima nas što im nije presječen dovod krvi u mozak, a bogme ni u gaće, valjalo bi početi razmatrati mogućnost okupljanja ljudi oko ideje otpora dejtonskom uništenju BiH. Recimo, postoje desetine primjera o učešću Volfganga Petriča u postdejtonskom genocidu nad Bošnjacima. Žepče je najdrastičniji. Postoje konkretni primjeri o mafijaškim pritiscima OSCE-a na usvajanje Izbornog zakona kojim se ugrožava demokratija i podstiču s&h fašistička društva u BiH. Kao što je jasno da je SDA skupina islamskih hipika, da su SDS i HDZ fašističke stranke, jasno je i da je Alijansa za promjene jedna obična kvislinška slina koja je na platnoj listi Beograda i Zagreba. Cjelokupan politički i društveni arsenal ucjenom je i novcem usmjeren ka uništavanju BiH, kroz svođenje Bošnjaka na onu političku i ekonomsku mjeru koja će biti ravna Kurdima u Turskoj. Mi smo okupirani od stranih i domaćih fašista čiji je cilj uništenje Bosne i Hercegovine! Šta nam je činiti?
Treba im svima jebati fašističko sjeme! Antifašizmom!!! Ionako više ništa ne možemo izgubiti. Ko nije s nama taj je protiv nas! – rekao je američki Predsjednik, koji je uvijek u pravu.
Br. 38, 14. XI 2001.