Samo je jedan način da Svijet izbriše dokaze o svome sudjelovanju u genocidu nad Bošnjacima: Nestanak Bošnjaka. Milom ili silom. Nakon 11. septembra ovaj put zločina je skraćen. Od optužbi za islamski terorizam, do nove agresije – pola je koraka.
Kampanja protiv BiH poprima razmjere cirkusa. Rado bi se smijali toj antiislamskoj šizofreniji, ali nas bliska prošlost uči da je grimasa osmijeha bliska grimasi plača. Smijali smo se šizofrenim idejama špicastog Tuđmana i međedastog Miloševića, ubijeđeni da je neizvodljiv bratoubilački rat. Mnogima je to bila prva spoznaja da snaga nije garancija pameti, a ni pamet garancija snage. Šta nam je vrijedilo to uvjerenje da su na našoj bosanskoj strani svi ovozemaljski i onozemaljski argumenti, kad se začas na nas sručio ćeif ubijanja. Ovog se treba prisjetiti danas kad s ignorancijom i podsmijehom tretiramo nastojanja da se Bosni i Bošnjacima nalijepi etiketa tzv. islamskog terorizma.
Wolf Gang-ster yustasha
Gotovo sa istim sljepilom vjerujemo da je u BiH nemoguć novi rat, nova genocidna agresija za konačno dokusurivanje Bošnjaka, kao što smo vjerovali da se JNA, kao armija nastala na antifašističkim tekovinama, ne može izroditi u genocidnu nakazu. Vjerujemo da je SFOR apsolutni garant mira i naše bezbjednosti. Zašto bi bio?! Ima mnogo slučajeva u Svijetu kada su se međunarodne snage povlačile čim je zapucalo, i prepuštale goloruk narod krvožderima. Prije bi se SFOR povukao iz BiH, nego što bi se mi snašli da se organiziramo za odbranu. Te izjave da SFOR i nakon 11. septembra nastavlja mirovnu misiju u BiH ne znače ama baš ništa, jer sutra sve može biti drukčije. Uostalom, imamo blisko iskustvo genocidne agresije u toku koje smo se uvjerili da rezolucije nemaju nikakvo značenje. Realna snaga je jedini argument koji se uvažava.
Naša je snaga rastočena u brlogu unutarnjeg zla, autodestrukcije, patriotskog mazohizma… Mi postojimo samo kao potencijalne žrtve, ali ne i kao zajednica koja brine o svojoj budućnosti. Našu budućnosti čine tragični obrasci iz prošlosti. Kad bi sutra zapucalo, kao 1992, nastala bi neviđena bježanija, a oni koji bi ostali da dokazuju svoju nevinost, bili bi uz meze preklani. Pacifizam je jedino smislen ako je istoznačan. U bošnjačkom slučaju, mirotvorstvo je tek hrana za srpske i hrvatske fašiste, kojima je Dejton potvrdio isplativost zločina. Politika OHR i OSCE ne samo da uvažava rezultate genocida, već i podstiče s&h fašiste da dokusure ostatak Bosne i konačno ovaj geografski pojam raspolute po dogovoru iz Karađorđeva.
Pogledajte samo kakvo je zlo počinio Volfgang Petrič ustaškim prekrajanjem granica u općine Žepče! On je jedini krivac za eskalaciju nasilja u Žepču, jer je hrvatskim ekstremistima potvrdio da se mržnja, apartheid i segregacija – isplate. Nakon što im je Visoki predstavnik dao ćage da je Žepče hrvatski grad, njihov naredni korak je da progone Bošnjake. Po ovom obrascu funkcionira dejtonska stvarnost u BiH.
Criminal Axbabs: Krmack, Shpicco & Buš
Bošnjaci nemaju nikakvog argumenta da vjeruju u dobronamjernost međunarodne zajednice. Jedan američki uhljup nedavno je izjavio kako bi muslimani u BiH trebali biti zahvalni što su spašeni. Ma jel, matere ti! Da li je spašeno onih 200.000 što su pobijeni za četiri godine dok ste vi blehnuli u prazno?! Hajde što Alija Izetbegović smatra da je žrtvama potaman, jer hodaju po dženetu, ali mi koje nije napustila zdrava pamet znamo ko je krivac. Ne, to nisu ni Milošević, ni Tuđman! Kriv je Svijet koji je manijacima dopustio holokaust usred Evrope! Između komandne odgovornosti s&h zatvorenika u Hagu, i komandne neodgovornosti svjetskih političara – nema nikakve razlike. Jedni su naređivali zločine, a drugi su pustili da se oni događaju. Da je svjetske pravde, otac američkog Predsjednika bi danas hodao po Haškom Tribunalu. Zajedno sa Akašijem, Galijem, Ananom, Mejdžorom, Ovenom, Stoltenbergom i drugim zločincima.
Znaju to jako dobro svjetski centri moći koji imaju samo jedan način da izbrišu dokaze o svome sudjelovanju u genocidu nad Bošnjacima. Jedino ako nestane Bošnjaka, biće izvodljiv gubitak pamćenja. Tada će nacističke s&h historije s lakoćom objasniti da su se Bošnjaci dobrovoljno raselili, pa je stvoren konsenzus između ova dva jedina bh. naroda da 51% pripadne Hrvatskoj, a 49% Srbiji.
Napad na Ameriku je došao k’o naručen za alternativnu ideju u rješavanju bh. pitanja. U frtutmi koja je nastala u Svijetu malo bi se ko birnuo zbog stradanja nekakvih bosanskih muslimana. Potreban je samo jedan segment u pripremi javnosti za nastavak genocida nad Bošnjacima. Treba stvoriti uvjerenje da Bošnjaci zaslužuju i gore od onog što im se događalo! Treba Bošnjake optužiti za tzv. islamski terorizam, za veze sa Bin Ladenom, što u antiislamskoj histeriji ima značenje suodgovornosti za napad na Ameriku.
American Airlines in the Wissoko
Pošto BiH nema obavještajne službe koja bi štitila državne interese, a pošto su Bošnjaci ostali bez AID-a, nemoguće je pratiti hiperaktivne pripreme na relaciji četnici-ustaše. Sedam dana nakon napada na Ameriku na Palama je održan tajni sastanak četničkog i ustaškog vođstva u BiH. Tajni sastanci su postali redovni. U međuvremenu su proizvedene desetine insinuacija o Bin Ladenovim mrežama u BiH. To što nikad ništa nije dokazano nevažno u odnosu na cilj kampanje kojom se stvara uvjerenje da su Bošnjaci domaćini tzv. islamskog terorizma u Evropi. U drskosti se ide čak dotle da se izmisle nevjerovatne konstrukcije, kao što je ona da su piloti samoubice trebali poletjeti sa neizgrađenog visočkog aerodroma, i otetim se avionima zabiti u američke baze u BiH. To što u Visokom nema ni aerodroma, ni aviona – manje je bitno. Kao i u svim drugim slučajevima, i ovdje se ispostavilo da pohapšeni Arapi nemaju blage veze sa onim zašta su sumnjičeni. U javnosti je, ipak, ostalo uvjerenje da je neko trebao poletjeti iz Visokog.
Agresija na Bošnjake, kao narod od čijeg nestanka ovisi nestanak BiH – nikada nije ni završena. Nakon Dejtona, genocid se sprovodio raseljavanjem. Danas prijeti mogućnost da taj genocid ponovo postane oružani. Smijerni Bošnjaci vjeruju u svoju svijetlu budućnost. Ali, u dženetu nema budućnosti.
Br. 37, 31. X 2001.