Globalni terorizam nije država, nije vojska, nije pojedinac. Nemoguće ga je vojno neutralizirati. To je duh koji se svakog časa može pojaviti u ma kojem dijelu svijeta. Ono što se može locirati, i pravdom liječiti, jedino su žarišta nepravde i očaja koja proizvode terorističke odgovore na ugnjetavanja nevinih ljudi.
Šta će se dogoditi ako Amerika potuče Talibane i živog ili mrtvog skemba Bin Ladena? Hoće li to značiti da na Svijetu više nema terorizma? Sudeći po medijskoj i političkoj atmosferi među saveznicima, ovo je odlučujuća bitka protiv terorizma. Terorizam obitava u Bin Ladenovom bunkeru, i kad tu rupu raznese bomba, više nema terorizma. Tada će svijet živjeti u rahatluku, svi će biti nasmijani, kao na naslovnim stranicama onih veselih sveski što ih dijele Jehovini svjedoci.
The focca on the bicycle
Amerika je složno pokrenula svjetski rat, a da njena javnost uopće nije postavila ključno pitanje o ostvarivosti zadatog cilja: može li se napadom na Afganistan dobiti rat protiv terorizma? Zar je moguće da tolika sila zapadnog svijeta uopće ne razmatra ishod zalaganja svojih ljudskih i neljudskih potencijala? Ostavimo po strani te bučne uspavanke koje uzvikuje američki Predsjednik, a u koje javnost, na žalost, vjeruje kao Svjedoci u Jehovu; logika ukazuje da je ratovati protiv terorizma isto kao isušivati Crno more. Jer, globalni terorizam nije država, nije vojska, nije pojedinac, njega je nemoguće vojno locirati i neutralizirati; to je duh koji se svakog časa može pojaviti u ma kojem globaliziranom dijelu svijeta; ono što se može locirati jedino su žarišta nepravde i očaja koja proizvode terorističke odgovore na ugnjetavanja nevinih ljudi. Poglavito muslimana.
Amerikanci ne vide ni tračak realnosti. Za njih je rat tek holivudski spektakl u kome uvijek pobjeđuje Ramboid, koji se nikad ne voza u mrtvačkom sanduku. Olako su zaboravili Vijetnam i desetine hiljada svojih besmislenih smrti. Državna cenzura je zabranila slikanje žrtava Menhetna, što je u službi šminkanja i zloupotrebe bola; krajnji cilj je ubijediti javnost da rat ne boli. U američkoj svijesti rat nisu raskomadana tijela, invalidi, suze, groblja… Hajde što su slijepi da pretpostave bol koju će nanijeti drugima, ali kako ne promišljaju o sopstvenim žrtvama?!
Sve dok se vodi rat sa distance, Amerikanci se kući neće vraćati u mrtvačkim koferima. Pritiskanjem dugmadi ne mogu se pobijediti Talibani. Za eventualnu pobjedu valja sići u brda, u afganistanske vrleti, u kojima bi se Amerikanci osjećali kao foka na biciklu. U bitkama prsa u prsa topi se sva tehnička premoć. Koliko god su ogromne razlike u vojnoj opremljenosti, toliko su beznačajne u pješadijskom okršaju. Američka pješadija će bezbeli biti nađiđana svim i svačim, ali to im ne može pomoći u marisanju u kome je vojnik, konačno, jednakopravan.
Mad clown
Iskustvo bosanskog rata svjedoči da se zauzimanje obične čuke mjeri desetinama mrtvih. Linija odbrane imanentno je u boljem položaju od fronta napada. Po nekim iskustvima odnos poginulih između branitelja i napadača je pet naprema jedan. Afganistan ima bezbroj čuka kojima Talibani gospodare žonglerskom vještinom. Za pobjedu bi Amerikanci, bez obzira na Sjeverni Savez, morali uložiti hičme svojih vanserijskih života.
Hiljade američkih života izgubljenih 11. septembra tek su početni ulog u ovom američkom ruskom ruletu. Za smrt ljudi u Tvinsima kriva je slabost obavještajno-sigurnosnih službi, a tek potom teroristi. Mogao je Bin Laden zamisliti šta god hoće, ali je to neizvodivo bez američke pomoći, bilo kao izdaje ili kao nespremnosti. I za nova stradanja američkih građana biće kriva sama Amerika, jer nema snage da se suoči sa odgovornošću za tragediju. Bilo bi smisleno da je nakon 11. septembra počeo obračun američkog društva sa američkim slabostima, a da su žrtve shvaćene kao cijena te slabosti. Umjesto toga, Amerika na oltar sopstvene gluposti zaslaže još hiljade američkih života. Uzalud! Jer i kad za koju godinu prođe priča o Afganistanu, Ameriku će pritiskati ista otvorena pitanja. Terorizam će biti gdje je i bio, svukud, samo će američka groblja biti obogaćena besmislom. Kad bi se o stvarnosti raspravljalo sa pozicija dijaloga, a ne sa pozicija diktatorske sile – mnogi bi životi bili spašeni.
Save America from America
Američka javnost, predvođena militantnim Predsjednikom, bijesno urla u slavu odmazde, tražeći da naplati živote izgubljene 11. septembra. Opsjednuti su krvlju koju valja pustiti ma kome. Zauvijek je srušen mit o američkoj nadmoći. Teroristi su od Amerike napravili zajebanciju, kojoj bi se grohotom smijali da nije smrti nedužnih ljudi. Do te mjere su razvaljeni centri američkog ponosa da je teško očekivati zdravu pamet. Od nekog ko je hodao kao kralj svijeta i svemira napravljen je groteskni klovn: šaka fanatičnih terorista opalila je Americi čvoku.
Za zdravu pamet u porazu nema ničeg poraznog ako se iz poraza nastoji izvuči snaga, iskustvo, budućnost. Ali, američka je pamet oboljela mnogo prije 11. septembra, jer se odgajala u nebeskim pelenama, a ne među ovozemaljskim vrijednostima. Otuda danas Amerika nema snagu da poraz pretoči u pouku. Za mahalsko namirivanje računa opredijelilo se preko 80 odsto Amerikanca. Oni ne vide da je američki rat izgubljen samim tim što će se izgubiti toliki životi, a što se Svijet neće kutarisati terorizma. Izgubljen je kao i onaj vijetnamski, a o čijoj bezveznoj tragičnosti svjedoče aleje grobnica diljem Amerike, i ko zna koliko rasutih žutih kosti u vijetnamskoj zemlji. Ova dva izgubljena američka rata veže, nadasve, potreba američkih vlasti da na tragediji vlastitog naroda grade harizme predsjednika i njihovih himlera. Historija je krcata primjerima jačanja nacije na sopstvenoj, zalud prolivenoj krvi.
Zastrašujuće je u kako glupavom i nemoćnom svijetu živimo. Ameriku treba spašavati od same Amerike, jer je to jedina šansa da i svi drugi budu spašeni.
Br. 36, 17. X 2001.