Najveći stupanj američkog patriotizma danas je borba za ostavku nelegitimno izabranog američkog Predsjednika, koji je zloupotrijebio američku tragediju kako bi ugrozio ljudske živote i svjetski mir.
Nije prošlo ni desetak minuta nakon terorističkog udara u Tvinse a počele su zjapiti provalije između stvarnosti i tumačenja tragedije. Prvi lom američkog sna dogodio se koju minutu nakon drugog udara, kada smo od CNN-a saznali da je ovo zločin islamskih terorista. Pa i da se ispostavi da su bića sa muslimanskim imenima počinila zločin, kriminalno je optuživati bez dokaza i islam trpati u kontekst terorizma. Tim prije što se danima nakon tragedije nije mogao izmusti nikakav dokaz za optužbe na kojima je insistirala povrijeđena američka javnost. Zalud je poslije predsjednik niskog čela hodao po džamiji u čarapama, u znak podrške američkim muslimanima, kad je ovo krstaško hajcanje već urodilo korovom odmazde. Američko društvo, ta paradigma jedinstva u razlikama, slomilo se tamo gdje se mislilo da je najčvršće. Poniženja kojima su izloženi američki muslimani podsjećaju na svesrpsko proganjanje južnoslavenskih muslimana, kako bi se namirili računi sa Kosova. Amerika tumara u porazu, poniženju i traumi, a da nema snage suočiti se sa sopstvenim slabostima. Najlakše je ošinuti po slabima, ali to ne liječi bolest. Američko društvo porazilo je sebe samim tim što milioni nevinih ljudi, zbog boje kože, ili svoje vjere, ne smiju slobodno hodati američkim ulicama. Tako su se osjećali Jevreji nakon kristalne noći u Hitlerovoj Njemačkoj. Švabe su odbijale da se u tamvajima voze sa Jevrejima i psima, a bijeli Amerikanci odbijaju da uđu u avion sa muslimanima. Jer svaki je jevrej pas, a svaki musliman Bin Laden. Nikad ništa na planeti nije crklo takvom brzinom kao američki san. Pitanje je da li je uopće i postojao.
And the mayca and the machexa
Šta je generiralo kolaps američkog društva? Teroristički udar samo je probio čir gnojen decenijama. Nesputano siledžijstvo u svjetskim razmjerama stvaralo je od Amerike demokratskog i humanističkog debila. Za ratne zločine u Japanu, Njemačkoj, Kambodži ili Vijetnamu nikada nije odgovarao ni jedan Amerikanac. Iako se to američko zlo ni po čemu ne razlikuje od hitlerovskog. Jedino Amerika odbija da podrži osnivanje stalnog Međunarodnog suda za ratne zločine! Jedino Amerika odbija da sudjeluje na Međunarodnoj konferenciji o rasizmu! Pa zar tako skandalozne deklaracije siledžijstva priliče državi koja se ponaša kao svjetski djelilac pravde?!! Ako se pravda dijeli iz pozicije zaštite rasizma, cionizma i zločina, onda to nije pravda, već nametanje volje jačeg, silom i terorom. Kad Amerikanac ubija, to čini sami Bog, a kada ubijaju ubijeni da bi se zaštitili od Zemaljskog Boga, to čine zločinci i teroristi. Dokle god Amerika ne shvati da nema razlike između ubistva jednog ili drugog čovjeka, dotle će njena svjetska ruka pravde biti na klimavim nogama.
Šta uopće znači američki ratni poklič: Ili ste s nama, ili ste protiv nas! Nalikuje komunističkim parolama. Ako smo s vama onda smo protiv opravdanih zahtjeva većine svjetskih zemalja koje su se na Konferenciji o rasizmu složile da je cionizam isto što i nacizam; za razliku od čitavog Svijeta, SAD smatra da izraelski zločini nad Palestincima nisu zločini. Kako da budemo s vama ako se američki zločini u Vijetnamu, Kambodži ili drugdje ne mogu procesuirati kao ratni zločini, samim tim što Amerikanac ne može biti zločinac?! A kako, opet, da budemo protiv vas, kad između izraelskih zločina nad Palestincima i terorističkog napada na Njujork i Vašington – nema nikakve razlike?! S jedne strane su ubice, a s druge nevine žrtve! Jako je zamršeno suosjećati u bolu zemlje koja istovjetnu bol nanosi drugima. Problem nastaje kad se od ostatka preplašenog i ucijenjenog Svijeta traži da jedne ubice slavi kao heroje, ili abolira kao bezgrešnike, a da druge ubice proganja kao teroriste. Pravda nema dva lica. Za ogroman broj muslimanskog svijeta terorista Bin Laden ima lice pravednika. Živ ili mrtav, svejedno je, on ima snagu islamskog Če Gevare. Tako je htjela Amerika, jer je njena pravda jednima bila majka, a drugima maćeha. Bin Laden je i stvarnosno i simboličko američko postignuće; on je nastao iz očaja koji proizvodi američka politika prema, uglavnom muslimanskom, kusuru Svijeta.
Masturbation on the tragedy
Amerika nikako ne razumije da je 11. septembra kapitulirala politika dvostrukih aršina. Kroz staljinističku cenzuru slobodnog američkog novinarstva nije se uspjelo probiti pitanje svih pitanja: čime je ovo Amerika zaslužila? Nisu to valjda nekakvi Arapi iz ćejfa žrtvovali rođeni život da Svijetu pošalju poruku. Ili možda jesu, jer je Amerika odgajana na robovlasničkoj kulturi – da je svaki život pseći, samo je američki ljudski. Fraze tipa – oni mrze Ameriku – više ni u slikovnicama ne bi prošle. Ali, nova američka stvarnost se, kao nikad dosad, zasniva na totalitarizmu, obmanjivanju, blasfemičnoj patetici i siledžijstvu.
Ni ovaj očiti dokaz da raketni štitovi nisu nikakva ganarancija sigurnosti, nije ponukao Ameriku da razumije da je sila nemoćna da razriješi sve konflikte, niti da zaštiti građane. Pravdoljubivost je moćna, ali to podrazumijeva biblijsko uvažavanje prava svakog ljudskog bića. Uobražena Amerika nema snage da se spusti na nivo običnih ljudskih sudbina. Do koje mjere je od nadmoći i medijskog kiča obolio američki um, svjedoči ona sramna propagandna onanija nad vlastitim žrtvama. Koji dan poslije, ljudi su još uvijek umirali pod ruševinama, a američki je Predsjednik na zgarištu izvodio šou-program sa vatrogascima; oni su nešto skandirali, a on se nešto kleberio, od razonode što ima šansu da bude vojskovođa. Na njegovom licu nije bilo ni trunke bola, sućuti, shvaćanja, on je bio radostan – jer je konačno zapucalo. Hajde što je on abortus planetarne historije, ali otkud da najjače svjetske tv mreže od te sramote prave tv spotove?! Američka je tragedija pretvorena u jeftinu sapunicu od čijeg prostakluka izrastaju sve druge teško popravljive gluposti i promašaji.
Bilo bi logično da američko društvo otvori nekoliko slobodnih rasprava: o ulozi američke politike u Svijetu i mogućnosti prevazilaženja konflikata dijalogom i jednakim uvažavanju prava svih ljudi; o odgovornosti američke politike za stvaranje stanja očaja među ljudima i grupama koje se odlučuju na terorizam; o krhkosti odbrambenog sistema koji se zbog terorističke nadmoći mora osloniti na diplomatsko umijeće dijaloga; o odgovornosti američkih tajnih i sigurnosnih službi za teroristički dribling 11. septembra; o mogućem sudjelovanju američkih građana u pomaganju teroristima, jer je teško vjerovati da se ovako složena operacija mogla izvesti bez jataka; o nespremnosti američkog društva, predvođenog političarima i medijima, da u dramatičnim situacijama rasuđuje zdravom pameću, tako što bi razlučilo terorizam od islama, a muslimane od terorista; o pokretanju odgovornosti za sve koji su putem medija podsticali revanšizam nad nedužnim američkim muslimanima, itd.
Only the war will save Buš
Umjesto demokratskog dijaloga o uzrocima i posljedicama, Amerika je kapitulirala pred ambicijom primitivnog teksaškog kauboja da pokrene NOVI AMERIČKI RAT. Jer historija ni Kartera, ni Regana neće pamtiti kao Ruzvelta ili Trumana, i to je jedna strana bolesne ambicije Buša Juniora da pokrene veliki i dugotrajan rat. Druga strana tog radovanja mogućnosti da Amerika ratuje, racionalne je prirode: nakon Klintona, Amerika propada, u ekonomskom i svakom drugom smislu; porasla je nezaposlenost, propali su mirovni pregovori na Bliskom istoku, Amerika gubi kredibilitet svjetskog lidera; jedina šansa Buša Juniora da sa svoje administracije skine odgovornost za američku nizbrdicu jeste da Ameriku gurne u rat. Nove, nepotrebne, pogibije Amerikanaca dodatno će paralizirati američku demokratiju, što će Bušu omogućiti da se veseli u patriotskom zanosu.
Amerika srlja u glupost! Kao onomad prema Hitleru, tako se, sa sljepačkom snishodljivošću, evropski lideri klanjaju Bušu, dolazeći mu pred noge, kao vjerni psi. Ni Evropa nema pameti i snage da razumije providnu Bušovu ambiciju da pokrene treći svjetski rat. Halo, ovo nije rat koji se može dobiti ratom! Ovo je rat koji se može dobiti mirom i pameću! U novom američkom ratu će izginuti na hiljade ljudi, a da se ništa u svjetskoj bezbjednosti neće popraviti. Taj rat je u startu izgubljen, jer se vodi protiv nevidljivog neprijatelja. Ako se i unište Talibani, ostaće terorizam. A terorizam se ne može ubiti ratom. Može se samo ojačati. Da je pameti, terorizam bi se mogao zaustaviti radikalnom kutivizacijom američke politike prema sebi i prema drugima, kroz sadržajnu a ne formalnu rehabilitaciju principa jednakopravnosti i slobode.
Pameti, haman, nema. Planeta horski grmi u slavu Bin Ladenove smrti, a da za sve ove dane nismo čuli nijedan konkretan dokaz o odgovornosti ovog teroriste za zločine u Americi. To što je Bin Laden odgovoran za ranije zločine, ne znači ništa za konkretan slučaj. Amerika zdušno pokreće treći svjetski rat a da nema dokaze za (s)p(r)ovod. Barem je američko pravosuđe utemeljeno na maksimi: Niko nije kriv dok se ne dokaže. Uprkos korektnom odgovoru afganistanske Vlade da će izručiti Bin Ladena ako SAD dokažu da je on kriv za američku tragediju, Amerika smatra da ultimatum nije ispoštovan i da treba izvršiti odmazdu. Pa i da se dokaže da je Bin Laden odgovoran za zločine u SAD, ostaće pitanje: kako se sa ovoliko američke površnosti, nelogičnosti i nedorečenosti – mogao narušiti svjetski mir? Da ne bude zabune, u Bosni je, uz direktan tv prijenos, pobijeno 200.000 ljudi, pa nikome nije naumpalo da pokreće treći svjetski rat. A i mi smo, valjda, ljudi.
America in the Presidents pans
Amerika je za samo dvije-tri sedmice potonula u politički i moralni ambis u kakvom se nikad nije nalazila. Amerika je danas komad budale čije je liječenje gotovo nemoguće. Američki je diktator u zabunluku tragedije uspio, strateški svjesno, da sve institucije zaštite američke slobode stavi u svoje gaće. Danas se njegovom vesternu više nema ko suprotstaviti, jer – ko je protiv njega, taj je protiv Amerike. Vladali su tako Staljin, Hitler, Musolini, Tuđman, Milošević i mnogi drugi diktatori.
Proći će dugo dok Amerika shvati da je borba za ostavku Džordža Buša najveći stupanj američkog patriotizma. Jer je ovaj čovjek zloupotrijebio američku tragediju kako bi ugrozio nove živote i svjetski mir. Oni čiji um nije inficiran američkom osvetom, trebaju odmah otvoriti kampanju za ostavku ionako nelegitimno izabranog američkog Predsjednika, kao i za otvaranje procesa demokratizacije Amerike uz nadzor nujumnijih ljudi Svijeta.
Br. 35, 3. X 2001.