Tolerancija netolerancije Incidenti koji su se dogodili prilikom trodnevne katoličke svetkovine u Jablanici najpotrebniji su hb. Hrvatima, kao protuteža za kleronacionalističke šizije u Stocu i Mostaru. Ko god da je bacao kamenje na vrata i prozore crkve, i rušio križeve na katoličkom groblju – puhao je u jedra gebelsovskom biskupu Ratku Periću. Zašto bi to a priori bili Bošnjaci?
U Sarajevu se upravo dogodila konferencija “Kršćani i muslimani”, koja je u organizaciji Vrhbosanske katoličke teologije okupila 80 uglednih zvanica iz 25 zemalja. Ovo je jedna od hiljade intelektualnih sjedeljki u BiH na kojima je posljednjih godina raspravljano o toleranciji. Zar je moguće da toliki protok mudrosti ne može doskočiti aktivnom stanju mržnje i apartheida? Pogotovo prema Bošnjacima! Možda kočnica i jeste u tome što se tolerancija tumači kao toleriranje netolerancije prema tolerantnim Bošnjacima. Zar je toleranciju moguće graditi bez kritičkog odnosa prema netoleranciji? Dokle god se pokušava proizvesti jednaka krivica za stanje netolerancije u BiH, jahači apartheida će imati slobodne drumove.
U kontekstu jablaničkih događanja vrijedi razmatrati hroničnu bošnjačku pasivnost naspram svega što im se događa. Poruka je, dakle, jasna: kamenice su bacali bošnjački ekstremisti! Zašto se ne sakupi grupa bošnjačkih i(li) muslimanskih prvaka i ne ode u posjetu Župi Rođenja Blažene Djevice Marije. Time bi transparentno ponovili da je bošnjački narod hronično za toleranciju. Tako bi uvijek doskočili sličnim pojavama kojima se nastoji izjednačiti bošnjačka tolerancija sa nacističkim orgijama u Stocu ili Trebinju.
Ali, u ime Bošnjaka to nema ko učiniti. I da ima, pitanje je da li bi razumio nužnosti u nasušnosti (kontra)propagande.
Mogu li lipsati vampiri nacizma Pravosuđe Republike Srpske kani krivično goniti 220 Srebreničana koji su navodno odgovorni za ratne zločine nad Srbima! Za početak je Okružni sud iz Bijeljine dopisom (KI-63/97) od 12. jula 2001. tražio od MUP-a TK tačne adrese boravišta za sedmericu srebreničkih Bošnjaka. Zar je ikome išta više sporno oko Srebrenice?
Naša se javnost uglavnom ibreti nad ultradrskim aktivnostima državnih organa RS, kakve su ispostavljanje računa za obezbjeđenje ceremonije u Potočarima, ili za liječenje kamenovanjem usmrćenog Murata Badrića… I pomenute aktivnosti bijeljinskog Suda su nam za cirkusa.
Svojedobno smo se kleberili kad je mahniti psihijatar govorio o nestanku jednog naroda, a kleberimo se i danas, iako nam se pred očima događa drugo poluvrijeme zločinačkog proročanstva.
Koliko god srpske riječi nalikovale na šizofreniju, one su realnost, jer se ostvaruju. Riječ je o preciznom sistemu koji djeluje uz podršku nekih međunarodnih faktora, a čiji je cilj da ultradrskim ispadima štiti otete pozicije. Samo dovođenje na nivo rasprave 220 srpskih optužnica protiv Srebreničana, ili onog hb. izuma da je na mjestu stolačke džamije nekad bila crkva – relativizira počinjene zločine.
Barem u sportu obično gubi onaj na čijoj se polovici terena vodi utakmica. Pomenuti slučajevi su pred našim golom, na kome odveć nikoga nema.
Jedina odbrana je ponavljati istinu o onome što se dogodilo. Ponavljati, sve dok ne lipšu oni koji bi da tu istinu prekroje. A i poslije, jer se vampiri nacizma hrane zaboravom.
Spomen-ploča žrtvama Aneksa sedam U jednoj hefti zabilježena su dva bombaška napada na bošnjačke povratnike. U Bijeljini je napadnuta kuća Jusufa Nuhanovića, a u Prijedoru Vahida Imširovića. U Vahidovoj kući bile su i njegove dvije kćeri, Samira (10) i Sabina (12).
Teroristički napadi na povratnike već godinama imaju dimenziju pojave, tj. organiziranog rata protiv povratnika, ali to malo ko hoće priznati. Jer ako se složimo da su povratnici izloženi agresiji, onda nećemo moći ovako u rahatluku zboriti o demokratskim promjenama, napretku i evropskim integracijama. Tada ćemo razumjeti da smo u središtu nastavka genocidne agresije na Bošnjake. Pravo je čudo kako niko od u bošnjačkim institucijama uhljebljenih Bošnjaka nije pokrenuo stvaranje baze podataka u kojoj bi se našli svi postdejtonski teroristički napadi na Bošnjake.
Svirepo je ubijeno toliko bošnjačkih povratnika da bi objedinjavanje tih tragedija imalo ono značenje kakvo u kolektivnom pamćenju (treba da) ima, recimo, pokolj u Ahmićima. Postoje moralni razlozi da se podigne spomen-ploča sa imenima svih žrtava dejtonskog aneksa sedam. Sa istim pijetetom sa kojim strani gosti polažu cvijeće u Ferhadiji ili na tuzlanskoj Kapiji, polagali bi ga (valjda) i ovdje, jer su to iste žrtve istih ubica. Bilo bi to jedino komemorativno spomen-obilježje na Svijetu za koje bi se znalo da je otvoreno za dopisivanje.
Formaliziranje Bosne Miroslav Mikeš, predsjednik Ustavne komisije u Skupštini RS, ocijenio je da se Zahtjev za ocjenu ustavnosti naziva gradova sa srpskim predznakom – “sastavni dio nastojanja da se ukine srpski entitet”. Nije problem što Mikeš smatra da brisanje srpskog vodi ukidanju srpskog entiteta; problem je što mi još uvijek mislimo da se srpski entitet može ukinuti formalističkim mjerama. Eto, nek’ se Srbinje opet zove Foča, nek’ se Brod opet zove Bosanski, nek se i Republika Srpska preimenuje u kantone… – ali, šta će to promijeniti?! Naporedo sa ovom aktivnošću, treba mnogo više pažnje posvetiti preustroju državnog mehanizma koji će graditi društveni ambijent po mjeri Odluke o konstitutivnosti bh. naroda. Šta vrijedi sedmogodišnje formalističko postojanje Federacije BiH kad u njenom središtu djeca pohađaju odvojene segregacijske nastave? Država BiH gubi smisao postojanja ukoliko se ne revitalizira njen multietnički ambijent, kao temeljni razlog opstojnosti državne zajednice.
Liječenje unutarbošnjačke mržnje Bošnjačka stvarnost Velike Kladuše zabetonirana je u tragične obrasce mržnje. Rušenje tih suicidnih kalupa, u cilju liječenja rana i izgradnje konstruktivnog i pluralnog nacionalnog jedinstva, tamošnji ljudi doživljavaju kao sopstveni poraz. I jedni i drugi trebaju razumjeti da je sadašnji animozitet stvar nacionalnog i patriotskog pesnitluka, jer nijedna stranka, nijedan lider, nijedan tragičan događaj, kakav je unutarbošnjački rat – nisu vrijedni tih stravičnih podjela među Bošnjacima. Lideri su smrtni, stranke prolazne, događaji, kakvigod, imanentno su poučni, a jedino je narod taj koji treba da nadživi sva vremena. U postojećoj konstelaciji mržnje, narod gubi, a profitiraju dnevnopolitičke opcije. Postoji li u Velikoj Kladuši neko ko ima hrabrosti da otvori Bošnjački dijalog među posvađanom bošnjačkom braćom?
Tamo i najmanje političke dileme postaju razlozi za izljeve nevjerovatne mržnje. Dogodilo se to i neki dan, po pitanju menadžmenta Agrokomerca, i po pitanju inicijative za izmjenu naziva ulica.
Pitanje povratka nekih ranijih naziva ulica upravo je podatno za otvaranje slobodnog javnog dijaloga. Na tom pitanju se i u drugim sredinama lome koplja oko našeg identiteta, koji je nepametno otcijepljen od antifašističkog bh. naslijeđa. Pa ako iko danas u BiH ima moralno pravo da bude slijednik neideološke slavne antifašističke borbe BiH u drugom svjetskom ratu – onda su to Bošnjaci! Dok su u Zagrebu i Beogradu sjedile kvislinške vlade fašističkih sluga, preko naše su zemlje tutnjale, i tu su slamane, Hitlerove ofanzive. Bošnjaci su procentualno stradali više nego druga dva bh. naroda zajedno. …Kao da smo ukleti, pa se ne umijemo držati vrijednih argumenata za vlastitu budućnost.
Ne misli li valjda neko da i za 20 ili 30 godina Bošnjaci Velike Kladuše treba da budu na današnjim pozicijama mržnje? Ako ne misli, onda je bolje čim prije otpočeti dijalog o budućnosti. Nebrojeno je niti koje nas vežu, i spajaju, i u to ime treba prevazići ovu glupavu stvarnost.
Planovi za egzekuciju BiH Ovdašnji politički um još uvijek ne želi razumjeti da su međunarodnim projektom (protektoratom) Demokratske alijanse za promjene – zabetonirane etnonacionalne podjele u BiH. Jer, da su promjene bile istoznačne među svim bh. narodima – vlast Alijanse bi imala smisla. Ovako je data demokratska oblanda s&h apartehidskim režimima na 75% bh. teritorije. Šta je nagnalo SDP i SBiH da pristanu formirati vlast koja će dokrajčiti BiH, drugo je pitanje. Oni su, da su preferirali domovinu nad vlašću, trebali odbiti antibosanski plan za Alijansu, dok OSCE ne obezbjedi uvjete za istoznačne i zakonomjerne promjene u cijeloj BiH.
U posljednjem broju beogradskog NIN-a (br. 2645) velikosrpski ideolog Nenad Kecmamović piše o utemeljenosti i realitetu bh. podjela, uprkos vlasti Alijansi, i dodaje: “Demokratske promene u Hrvatskoj i Jugoslaviji nisu proizvele očekivano tronarodno izmirenje, tj. pokazalo se da su Bosanci i Hercegovci skloni da se dele i bez Tuđmanovih i Miloševićevih planova i podsticanja”. Kecmanović sugerira da su podjele volja bh. naroda, što dešifrirano znači da se u BiH dogodio građanski rat. Slijedom te logike Kecmanović tvrdi “da Bošnjaci, baš kao ni Albanci, nisu bili baš samo žrtve u oružanoj prekompoziciji Jugoslavije, te je došlo vreme da se bar naknadno naprave neke ravnoteže”. Ravnoteža podrazumijeva izjednačavanje krivice, što je uvjet za zadržavanje stanja podjele, iz kojeg sutra treba da proiziđe neka nova međunarodna konferencija na kojoj će BiH biti definitivno rasparčana. Dakako, s ciljem i formalnog sjedinjenja RS i Srbije. U odnosu na ove javne planove za uništenje BiH, antipatriotsko djelovanje Alijanse poprima još sramnije razmjere.
Broj 452, 17. – 24- IX 2001.