Za posljednjih pet godina broj žitelja Goražda gotovo je prepolovljen. Bošnjaci svakodnevno odlaze. Ako se nastavi trend odumiranja, u ovom gradu uskoro više neće biti Bosne. …Drina će biti ravnogorska.
Najveća milost kojom biće može biti počašćeno jeste da razumije stvarnost. Bošnjaci danas u dominantnoj većini ne shvataju šta im se događa. Edukativna ekskurzija do umirućeg goraždanskog ostrva za bošnjačkog bi čovjeka mogla biti izvor opomene. U Goraždu tek razumijevamo kataklizmatske procese koji sa malim kašnjenjem zahvataju ovaj frtalj Bosne. Goražde je time istočna kapija odbrane bošnjačke budućnosti. Sudeći po svakodnevnom odumiranju ovog grada, bošnjačka je budućnost mrka k’o drinski dubljani.
Kafezluk za insana
No, krenimo na put. Ako želite za dva sata stići do Goražda, morate se voziti kroz RS, preko Rogatice ili preko Foče. Onom dejtonskom kozjom stazom putuju jedino neki ratni komandanti bh. Armije, iz straha da bi mogli biti sačekani u romanijskim pustahijama. Vijest da je u Rogatici 17. avgusta nestao prognanik Ibro Mehović, učinit će da se sa viškom adrenalina vozite kroz srpsku teritoriju. Saznaćete poslije da se ipak nije preporučljivo nigdje usput zaustavljati, a pogotovo ne u Rogatici, gdje možete doživjeti neprijatnosti od besposlenih bradonja koji vrebaju žrtve. I da ne znate za te tranzitne upute, obilje je znakova koji vas upozoravaju da to nije vaša zemlja. Dovoljno je da u centru Rogatice, na mjestu gdje je nekada bila džamija, vidite ringišpil u veselom pogonu, pa da osjetite opaku dimenziju srpske nacističke šizofrenije. Bošnjak je insan na svim svjetskim cestama, osim na polovici vlastite zemlje. Kad napokon stignete, shvatite da su Bošnjaci Goražda osuđeni na stalni osjećaj latentnog straha, a time i poniženja, kako bi uopće mogli komunicirati sa svijetom. Klaustrofobija lebdi nad ovim gradom, iako će vam to malo ko priznati; današnja se “sloboda” kretanja skromno bošnjački hvali u odnosu na ratno zatočeništvo, kad se nije moglo nikud maći; ali, opet je to kafezluk za insana.
Privid života u Goraždu prikazuje iluziju rahatluka. Lijepim odijevanjem, mehkaninim ophođenjem i jakim nanosima parfema – ljudi kao da se trude da odjenu tužnu realnost. Internacionalni Festival prijateljstva, sa 250 učesnika, natopio je goraždansku tišinu sedativnom vrevom. Na glavnom goraždanskom mostu preko dana se izvode likovni hepeninzi, uvečer su tu tri-četiri odvojena koncerta, nastupaju glumci, pantomimičari, komedijanti, pred sportskom dvoranom je veliki rok koncert, pred Centrom za kulturu tambura gradski KUD, ni u jednom kafiću nema slobodnog mjesta, prodaju se kokice, košpice, sladoledi… Goražde je djelovalo velegradski! A ispod površine te šminke trajala je samrtna realnost.
Ofanziva Ravnogorskog pokreta
Broj stanovnika u Goraždu je od prestanka rata do danas gotovo prepolovljen! Uz rat je bilo od 45 do 50 hiljada stanovnika. Poslije rata oko 32.000. Danas je u samoj općini oko 25.000 stanovnika! Tokom rata je bilo 26, a danas tek 14 imama. Školske 96/97. godine u prvi razred OŠ “Fahro Baščelija” upisano je 1370 učenika. Ove godine tek 860 đaka-prvaka! To ukazuje da je za tri-četiri godine gotovo upolovljen broj školske djece. Osipanje se nastavlja. Dok ovamo traje borba za profesionalni status u Vojsci FBiH, u Goraždu se u posljednjoj godini dobrovoljno demobiliziralo oko 300 profesionalnih vojnika. Uglavnom su svi napustili Goražde. U posljednjih mjesec dana otišla su trojica ljekara specijalista. Jedini preostali hirurg, dr Nusret Popović, koji je nakon rata završio specijalizaciju s nakanom da živi i radi u rodnom Goraždu – nedavno je deložiran. Ako i on ode, upala slijepog crijeva će postati bolest od koje se umire.
Nova demokratska vlast drogira se kooperativnošću. Dok bošnjački prognanici ne mogu primirisati svojim ognjištima u Višegradu, Foči ili Rogatici, u Goraždu se pomamno vrše deložacije Bošnjaka. Dakako, povratak Srba bi bio za svaku pohvalu kad bi procesi povratka bili istoznačni. Međutim, u Višegrad su vraćene samo tri bošnjačke porodice, a u Foči, u dvije kuće, u Gornjem i Donjem Polju, strpano je deset bošnjačkih porodica. Ove porodice žive izolirano, u strahu od srpskog vazduha, jer je tamo Ravnogorski pokret u ofanzivi. Svim srpskim funkcionerima u Podrinju poručeno je da moraju spriječiti povratak Bošnjaka na Drinu, ili će im u protivnom stradati porodice.
Srpska administracija ne samo da spriječava povratak, već ofanzivno radi na omogućavanju ostanka srpskih izbjeglica. U Višegradu je na mjestu nekadašnjeg stadiona na Bikavcu sagrađen stambeni blok sa 192 stana, isključivo za potrebe ostanka. Takođe, na ušću Rzava, na zemlji u bošnjačkom vlasništvu, gradi se 15 do 20 zgrada sa oko 300 stanova. U Višegrad se, kako piše Hasan Gabela, vratilo više mrtvih nego živih stanovnika. A i to na jedvite jade, jer je dženaza za 152 Bošnjaka ubijena u Kurtalićima i Slapu, obavljena uz nadlijetanje helikoptera SFOR-a i uz ogromne mjere obezbjeđenja.
Bošnjačka prava u štalama
Apartheidski ambijent je i u Kopačima, predgrađu Goražda, koje je danas u vlaništvu “Srpske Opštine Goražde”; tu je prije rata živjelo oko 2000 Bošnjaka, u oko 500 kuća, koji su danas uglavnom izbjeglice u Goraždu; u Kopačima je bila samo jedna srpska kuća; danas tu žive isključivo izbjegli Srbi, kojima je Vlada lidera budućnosti Milorada Dodika izgradila pride 30-tak novih objekata za projekat ostanka. Nekolicina Bošnjaka koja se vratila živi u štalama i mutvacima, ili u najboljem slučaju na jednom spratu rođene kuće. Drastičan je primjer Muniba Mašića koji sa suprugom već pola godine živi u štali, dok njegovu kuću koriste dvije Srpkinje. Zbilo se i pet-šest kompletnih povrataka u Kopače, ali zbog toga što su kuće povratnika bile razvaljene pa ih nije htio ni jedan Srbin. U Ustiprači je prije rata bilo 300 bošnjačkih domaćinstava i samo jedna srpska kuća. Poslije jalovih pokušaja da se vrate, nekadašnji žitelji ovih mjesta ili odlaze iz BiH, ili prave kuće u okolini Sarajeva, uglavnom u Nedžarićima. Inače, Bošnjaci iz Podrinja imaju privilegirani status kod odlaska u treće zemlje, i papiri im, prema svjedočenjima, stižu za manje od mjesec dana.
Djelovanje međunarodnih organizacija u Goraždu doima se kao koncentrat politike OHR-a i OSCE-a prema Bošnjacima. Koliko su stranci rigidni prema općinskim službenicima u Goraždu, po pitanju povratka Srba, toliko su popustljivi prema apartheidnoj politici u Višegradu, Rogatici ili Foči. Primjerice, već mjesecima se od italijanskog SFOR-a moli pomoć za tešku mehanizaciju bez koje je nemoguće raščistiti bošnjačke ruševine u Gornjoj Crnči. Istovremeno, SFOR je stalno angažiran na pomoći Srbima, kao na Površnici (Belvedere).
Isus je poslao pakete u Ustikolinu
Futuristička ambicija, bez koje nema života, u Goraždu je svedena na ambiciju za odlaskom. Teško da se iko više i potajno nada da će u Goraždu za desetak godina biti Bosne. Ambicija roditelja je da djecu pošalju u perspektivniji ambijent, makar do Sarajeva. Diplomanti se uglavnom ne vraćaju. A i gdje bi kad je u Goraždu sve manje posla. Od većih preduzeća rade tek privatna firma Bekto-international i Pobjeda, koja upošljava oko 300 radnika. Opšte siromaštvo se liječi pošiljkama iz inostranstva i malenim lijehama kojima su gusto opasane goraždanske kuće. Goražde postaje grad staraca, ljudi koji nemaju izbora osim da ostatak života skončavaju u bolnoj uspomeni na nepovratne dane porodične sreće i rahatluka. Ljudi umiru od tuge, naprasno, brže i češće nego prije. Ne prođe sedmica bez sedam dženaza.
Goraždanski ambijent je inspirativan za dokusurivanje. Vjerovatno da ni u jednom mjestu sa bošnjačkom većinom nema toliko stranih vjerskih menadžera. Goraždansko beznađe šansa je za preobraćanje muslimana na kršćanstvo. Djeca su mehki trbuh svakog društva. Otuda organizacija Hrišćanskog prijateljstva Crne šume obilazi škole i učenicima dijeli paketiće u kojima uz slatkiše u obliku križa i Isusa obavezno ide i džepno izdanje Biblije. Nastavnici dobiju i nešto pride, mala je plata i neredovna, kako bi misionare kršćanstva ostavili nasamo sa djecom. “Ove paketiće vam je poslao Isus” – rečeno je djeci u školi u Ustikolini. Jedno je šehidsko dijete za nagradu dobilo kompjuter, modem i gratis račun za e-mail, jer je njegova majka, muslimanka, pristala da pređu na kršćanstvo. Aktivna je i organizacija za pomoć školama JEN, u okviru koje djeluju Jehovini svjedoci.
Lift u džamiji i dimnjak u munari
Lokalna administracija je multikulturnu kooperativnost dokazala i dovođenjem Srpkinje iz Stoca Nade Džankić na funkciju šefa Urbanizma. Bilo bi to za svaku pohvalu makar kad bi pola bošnjačkog uha sjedilio u administraciji Foče ili Višegrada. No, ne treba imati predrasude! Ali Nada Džankić, uz amanet vlasti SDP-a, proizvodi takve skandale da to graniči sa zdravom pameću. Odbila je da izda građevinsku dozvolu za izgradnju džamije na desnoj obali jer je pronašla falinku u projektu koji je izradio Centar za islamsku arhitekturu: Džamija nema lifta! Ili će se u džamiji ugraditi lift, ili se džamija neće graditi! Po konceptu Nade Džankić bezbeli bi trebalo porušiti preostale džamije po Bosni, zato što se hodže ne vozaju liftom, već se penju basamkama?! I tu nije kraj ovom goraždanskom demokratskom mazohizmu! Nada Džankić ne da građevinsku dozvolu zato što u projektu nema dimnjaka u džamiji. Biće da bi uz munaru trebalo sagraditi dimnjak, pa da se ne zna šta je šta! Kamen temeljac je trebao biti postavljen 18. septembra, na Dan oslobođenja Goražda, ali je projekat izgradnje džamije zapao u liftu.
Dok se pregovara o tome da li će se hodže multikulturno početi vozati liftom ili neće, SDP-ov patent Nada Džankić napreduje dalje. Najnovije je da ne dozvoljava Bošnjacima da obnavljaju kuće! Abid Kalkan, vijećnik u Ustikolini, sagradio je kuću na mjestu svoje ruševine. Za sedam dana dobio je šest rješenja da mora o svom trošku porušiti sagrađeno. Ne liči li vam ovo na priču o Ferhadiji?
Sarajevo na Drini
Vraćajući se iz Goražda, negdje oko skretanja za Sokolac, zapazili smo veliki srpski narodni zbor, za koji su prethodnog dana već bile razapete šatre. Nekoliko stotina Srba mirno je sjedilo i slušalo nekog govornika. O čemu li su se to dogovarali na ovoj vučjoj visoravni?
Jedno je sigurno: Bošnjaci se niti sastaju, niti se dogovaraju. Bošnjaci su na višem nivou. U oblacima. Zato i nestaju. Kome poručiti da je spas Goražda temeljni nacionalni interes? Od koga tražiti strategiju za hitno zaustavljanje odumiranja ovog grada? Ako Bošnjaci napuste Drinu, napustiće i Sarajevo. Prije ili kasnije, svejedno je.
Broj 450, 3. – 10. IX 2001.