Naše patriotsko dostojanstvo srozano je do ništavila. Naša antifašistička borba za zajedničku BiH izravnata je sa susjednim fašizmom. Pristali smo na Izborni zakon koji nam definitivno cijepa domovinu. Uzjahani smo ekonomski i medijski. Okupirani. Kolonizirani. Uništeni. Šta nam se još može dogoditi?
Procesi koji su uslijedili nakon hapšenja bošnjačkih generala za političke potrebe Haškog tribunala svjedoče da plutamo ka završnoj fazi izgradnje konačnog geopolitičkog rješenja za BiH. To rješenje je još 1994. zapisano u nekim zapadnim aktima gdje je naša zemlja pokrštena kao “srpsko-hrvatska republika”; tu Bošnjaci ne postoje čak ni kao historiografski pojam. Platforma iz Karađorđeva tek danas poprima završnu fizionomiju, koja nam je bila nerazumljiva sve dok se nismo osvjedočili da je moguć naš nestanak. Sve više Bošnjaka razumijeva da se postojanje ne mjeri time što nas jošte mašalah ima živih, i što se jošte u frtalju Bosne čuju ezani. Tumarat ćemo mi po Bosni još godinama, ali poput duhova, koji žive sopstvenu smrt. Postojanje je određeno stupnjem patriotske, kulturne, ekonomske i odbrambene aktivne svijesti naroda koji bi htio živjeti i u budućnosti. Egzistencijalna vitalnost u Bošnjaka u stanju je raspadanja, što zbog drugih, a što zbog ubrizgavane unutarnje pometnje. S jedne strane, imamo precizan i višeslojan nastavak agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima, a s druge, totalnu bošnjačku zagubljenost, svojstvenu bićima na samrti.
Nastavak genocida nad Bošnjacima
Ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi vjerovali da međunarodna zajednica u BiH ima čestite, antifašističke i demokratske namjere. Nema nikakvih realnih pokazatelja koji bi nas uvjerili da to nije ista ona politika koja je bezmalo četiri godine ravnodušno gledala naše genocidno ubijanje. Umjesto da se ustavom zabrani djelovanje nacističkih stranaka koje su vodile agresiju protiv BiH, i da se gradi politički ambijent koji će garantirati jednaka prava i slobode svim bh. narodima – OHR i OSCE već šestu godinu jačaju snage apartheidnog razaranja BiH. Sasvim je logično što su s&h nacističke pustinje u BiH zatvorene za povratak Bošnjaka. Time se, uz kombinaciju sa strateškim socijalnim pritiscima, Bošnjaci gone na iseljavanje u prekookeanske zemlje. Riječ je o genocidu! Etničko čišćenje, ako se vodi i neoružanim sredstvima, kvalificira se kao genocid. Bošnjaci su jedni narod na Zemlji koji ima ekskluzivna prava na useljavanje u Ameriku, Kanadu ili Australiju. Ove ogromne zemlje će, u skladu sa tajnim dogovorom, usisati i asimilirati par stotina hiljada bijelaca, čime će Zapad zauvijek riješiti “uzrok bh. konflikta”. Dovoljno je u preseljeništvo prognati onoliko Bošnjaka koliko je potrebno da njihov kusur u BiH bude tek minorna i obezglavljena grupacija koja nema nikakve moći. Tada će se steći uvjeti za svršen čin, kada će podjela BiH prirodno rezultirati pripajanjem bivše Federacije Hrvatskoj i bivše RS Jugoslaviji. Uostalom, već u martu 1994, godinu i pol prije Dejtona, mi smo obavješteni da će se BiH dijeliti po procentu 49:51, te da će se naša polovica utopiti u konfederaciju sa Hrvatskom. Parlament Federacije je prije dvije godine, pod pritiskom OHR-a, blagodareći poslanicima SDA i SDP-a, aminovao specijalne veze sa Hrvatskom, čime su legitimizirani specijalni odnosi RS i SRJ.
Domaći konobari (iz) Karađorđeva
Jedina smetnja realizaciji konačnog rješenja za BiH jesu Bošnjaci, kao narod koji, bez obzira na traumu, baštini volju za zajedničkim životom u zajedničkoj domovini. Bošnjačka volja za jedinstvom u razlikama baštini sve civilizacijske imperative. Tome je nemoguće suprotstaviti se razumom, jer ne postoji viši argument od onog koji zastupa bošnjački narod. Tome je jedino moguće suprostaviti se nacističkim specijalnim ratom, kako bi se zatro trag onima koji svjedoče da zemlje nekadašnje Antifašističke koalicije sudjeluju u ostvarenju fašističkih ciljeva na Balkanu. Jer, dokle god postoji nesmrtan bošnjački život, dotle će međunarodna zajednica biti prozivana za hipokriziju, za pomaganje nacističkim s&h konceptima, za sudjelovanje u razaranju povijesno utemeljenje mogućnosti bh. zajedništva, a time i obavezivana da odustane od cilja iz Karađorđeva. Da se to ne bi dogodilo, odmah po potpisivanju Dejtona prisupilo se realizaciji strategije umrtvljivanja i svakovrsnog tlačenja bošnjačkog života, blasfemiji bošnjačkih i muslimanskih svetinja, progonu bošnjačkih intelektualaca… Instalirana je moćna plaćenićka medijska mašinerija koja je u posljednjih šest godina preoblikovala bošnjačku svijest ka sukobu sa svojim identitetom, ka gađenju prema sopstvenosti, ka sljepačkom vjerovanju u častoljubivost onih što ubijaju i Bosnu i Bošnjake. To što se u mjestima sa bošnjačkom većinom zadržavaju i šire hrvatski i srpski, a ukidaju bošnjački mediji (BTV u Sarajevu, Radio Hayat u Tuzli) većinu Bošnjaka ne uzbuđuje, jer su hipnotizirani uvjerenjem da je iskazivanje bošnjačkog identiteta uzrok svi nevolja.
Na kurtizanskom principu ustoličena je i centralnokomitetska politička podobnost, tako da danas, uz nekoliko časnih izuzetaka, politički je život u Bošnjaka određen tehnikom lutkarskog pozorišta. OHR i OSCE su se pobrinuli da demokratiju u BiH razvijaju totalitarnim, ucjenjivačkim pendrecima, pa u igri ostaju samo oni koji šute i klimaju glavama. Svako protivljenje Velikom Bratu tumači se, kako Petrič jednom reče, “potkopavanjem Mirovnog sporazuma”. U odnosu na kataklizmatske razmjere bošnjačkog stradanja danas, na prste jedne ruke mogu se izbrojati bošnjački političari koji su digli glas protiv nastavka agresije na BiH. U dominantnoj većini oni su pristali da nečinjenjem postanu konobari iz Karađorđeva. Kratkovido su zadovoljni poslaničkim tapacirunzima, kao da će im biti jednako mehko sutra, kad slete u bošnjačku stvarnost.
Segregacijski i antibosanski Izborni zakon
Proces mirnodopskog razvaljivanja BiH može se uočavati po fazama. Dejton je potpisan pod ucjenom i prisilom, i s pravom književnik Hadžem Hajdarević promišlja mogućnost povlačenja Izetbegovićevog potpisa sa političkog dijela ovog Sporazuma. Dejton i ne bi morao biti toliko loš da je realizirano sve što je obećano bosanskoj strani. Tada bi se stvorili preduvjeti za odumiranje dejtonskih podjela i reintegraciju BiH. No, očito je da je Dejtonski sporazum definitivno propao, pa i samim tim što anex sedam više ne može biti realiziran. Desetine hiljada prognanika je preseljeno u nedođije, a još ih više gubi strpljenje zbog bezbjednosnog, pravnog i socijalnog (instaliranog!) haosa. Umjesto ka reintegraciji, BiH se od strane OHR-a i OSCE-a gura ka dezintegraciji i betoniranju etnonacionalnih podjela. Suština te politike je razgradnja uspomene na Bosnu, rastakanje patriotskog dostojanstva i demokratskih kriterija, svikavanje da ne može biti bolje, a sve u cilju otupljivanja mogućnosti otpora postdejtonskoj agresiji protiv BiH.
Do koje mjere je oboljela ovdašnja politička svijest dokazuje nedavno, gotovo tajno, usvajanje Izbornog zakona, kojim se dejtonski privremeni akti pretvaraju u stalnu realnost. Pobratimski poslanici SDA i SDP, kojeg li paradoksa, slavodobitno imenuju ovaj harakiri nad državnim interesima kao “naš ulazak u voz za Evropu”; zastava BiH će uistinu visiti u Evropi, ali će u bh. stvarnosti etnonacionalne podjele biti definitivno učvršćene. Usvajanjem Izbornog zakona gusarski je ignorirana Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti bh. naroda, kao dosad najjači argument u borbi za slobodnu i demokratsku BiH. Zalud se Lagumdžija na sva zvona pravda kako je Izborni zakon u skladu sa Odlukom o konstitutivnosti, kad bi i maksum uočio da se ovakvim Izbornim zakonom negira osnovno demokratsko pravo građanina da bira i da bude biran. Segregacijski način glasanja za članove Predsjedništva BiH je, između ostalog, od Republike Srpske konačno napravio državu. Dosad se moglo vjerovati u privremenost tog genocidnog rješenja. Dakako, riječ je o volji OHR-a i OSCE-a koja je sprovedena zahvaljujući upravo onim poslanicima, uglavnom Bošnjacima, koji bi se trebali boriti protiv legaliziranja odumiranja bh. države. Teško je vjerovati da u njihovoj patriotskoj i demokratskoj svijesti postoji tolika količina imbecilnosti pa da ne razumiju da unapređenje dejtonskog koncepta vodi dotucanju bosanskohercegovačke suštine. Riječ je o patriotskom kupleraju! Istrajavanje na političkom Dejtonu, u kontekstu protoka vremena, nužno vodi odumiranju bh. državnosti, koja bez postojanja multietničkog bh. društva nema nikakvog smisla. A kako može uopće postojati bh. društvo ako živi Izborni zakon koji podražava podjele? Kad definitivno nestane i posljednja mogućnost za revitalizaciju bh. društva, a pogotovo u kontekstu svekolike minorizacije Bošnjaka, može se pristupiti i legalizaciji nestanka bh. države. Uostalom, zar je bitno što se Kipar zove Kipar kad njime vladaju drugi?!
Patriotizam kao politički grijeh
U odnosu na ubijanje bh. preostalosti u kojoj aktivno ili pasivno sudjeluju i bošnjački narodni poslanici, ne treba se ibretiti što građanski Srbi i Hrvati mirno zvjerlaju u sve što se događa. Zašto očekivati da se oni bore za reintegraciju BiH, kao temeljni bošnjački interes, ako sami Bošnjaci nezainteresirano blehnu u sopstvenu smrt? Alternativne nacionalne s&h institucije nikada niko nije prozvao za šutnju i indolentnost spram razaranja multietničkog identiteta BiH kroz minorizaciju Bošnjaka. Nikada nisu prozvane ni brojne nevladine građanske institucije koje pocrkaše od himni o multikulturi, ali bez pominjanja bošnjačke potlačenosti. Kao da je moguće boriti se za bh. multikulturu bez jednog bh. naroda? Jedan je problem što je kredibilitet ovih institucija zakupljen stranim parama i interesima, a drugi je što nije njihovo da se prije Bošnjaka brinu za bošnjačku kuću. Uostalom, oni se odveć navikavaju da im je BiH tek vikendica, u odnosu na zagrebačku tj. beogradsku domovinu.
Usvajanje segregacijskog i antibosanskog Izbornog zakona tek je posljednja i najsnažnija ilustracija rastočene i šizofrene patriotske svijesti u bošnjačkih zastupnika. Oni su vrh piramide društveno-političke moći, odakle se emanira istoznačna energija koja oblikuje razarajuću stvarnost. Zato je realna ekspanzija svekolikog zla; ono metastazira jer mu se ne niko ničim ne suprotstavlja. Društvo čiju političku moć čine moralne i patriotske nakaznosti ne može biti drukčije od svog vrha. Od ljubavi prema zemlji potiču svi drugi pozitivni procesi, od suzbijanja kriminala, narkomanije, prostitucije, uličnog nasilja, pa do razvijanja plemenitih osobina solidarnosti i suosjećanja sa slabim i siromašnim. Budući da je u nas patriotizam zatočen na pijedestal političkog grijeha, logično je što skončavamo u društvenom ambijentu zla i ništavila.
Fašizacija bh. antifašizma
Naša strateški proizvedena zagubljenost potrebna je da bi se zaokružila logika uništenja BiH. Preostalo je jedino još sa bošnjačke borbe za goli opstanak skinuti oreol žrtve, odstraniti antifašistički i humanistički identitet bh. Armije, te dokazati jednaku krivicu, što samo po sebi agresiju na BiH pretače u građanski rat u BiH. Već nekoliko godina plaćenićki mediji u Sarajevu uporno, do apsurda, pišu o zločinima koje su, navodno, činili Bošnjaci. Upoređujući omjer ispisanih stranica, dalo bi se zaključiti da su Bošnjaci najveći zločinci u proteklom ratu. Godinama je odgajan ambijent za ravnodušnost kojom je popraćeno odvođenje bošnjačkih oficira u Hag. Čak šta više, kao da se osjetilo nekakvo olakšanje, i mazohistička radost, jer će time kao biti začepljena usta onima koji tvrde da samo Srbi i Hrvati odgovaraju za ratne zločine.
Ali, to je ćorava logika. U odgovornosti za bosansku tragediju nemoguće je uzeti mjeru uravnilovke. Niti su svi bh. narodi isto stradali, niti su pripadnici svih bh. naroda podjednako činili zločine. Zašto bi Bošnjaci plaćali ceh zbog toga što su bili masovne žrtve organiziranih ratnih zločina?! Taj ceh je tim besmisleniji jer ni šest godina poslije nisu uhapšeni Karadžić i Mladić, što je učinilo da ovi zločinci izrastu u ikone srpskog naroda. Koliko ta činjenica destabilizira budućnost BiH, svjedoče nam vatrometi ekstremizma u Banjoj Luci, Trebinju, Srebrenici, kao i ubistvo Melihe Durić u Vlasenici.
Naravno, treba podržati hapšenje osumnjičenih za ratne zločine, ma kom narodu da pripadaju. Ali ne treba zaboraviti da je bošnjački narod do posljednjeg časa tražio mir, suživot, toleranciju. I da je u interesu mira, prvi pristao na nepravedan mir. Zahvaljujući tom pacifizmu, ovdje su i Srbi i Hrvati živjeli i žive – u jednakopravnosti.
U historiji sudovanja za ratne zločine dosad nikad nisu odgovarali pripadnici armije čija je borba određena civilizacijskim principima. Da li je iko od zapadnih pravednika odgovarao za Drezden, Hirošimu, Nagasaki, Alžir, Vijetnam, iako se ti strateški masovni zločini ni u snu ne mogu porediti sa Kazanima ili Grabovicom?! Ako se namjerava suditi bh. Armiji, onda bi prvo trebalo suditi međunarodnim zvaničnicima koji su bh. Armiji embargom na oružje odrekli pravo da brani državu i narod izložen genocidu. Bilo je to sudjelovanje Svijeta u genocidu nad Bošnjacima! Za sve neželjeno što se dogodilo pod kontrolom bh. Armije odgovornost snose razni butrosi&butrosi koji su svojim negiranjem međunarodnih normi oslobodili bh. Armiju njihovog poštivanja. Na svu sreću pa je bh. Armija poštivala konvencije koje nisu poštivali oni koji su ih donijeli, a na osnovu kojih danas sude osumnjičenim za ratne zločine.
Uporednom analizom ratne hronike biva jasno da su u isto vrijeme kada su se dogodili incidentni zločini u Srednjoj Bosni, svugdje drugo štićeni i Hrvati i Srbi. Bjelodano je da genocid nije bio politika bh. Armije, kao što je bjelodano da genocid jeste bio politika srpske i hrvatske vojske u BiH. Jer da su zločin u Srednjoj Bosni pravilo, onda bi sva hrvatska sela bila etnički očišćena. To je incidentni izuzetak, za razliku od genocidnog pravila srpske i hrvatske vojske u BiH čiji zločini čine jedinstven i kontinuiran lanac ubijanja i progona Bošnjaka. Dovoditi ove različitosti u istu ravan, isto je kao kad bi se u Nurnbergu našli i Hitlerovi i saveznički oficiri.
Šta je sljedeće?
Naše patriotsko dostojanstvo srozano je do nule. Nema nam se šta više oduzeti. …Osim života. Naša pravedna antifašistička borba za zajedničku i slobodnu BiH izravnata je sa fašističkim i genocidnim užasima. Nametnut nam je Izborni zakon koji nam definitivno cijepa domovinu. Poklopljeni smo ekonomski i medijski. Okupirani. Kolonizirani. Uništeni. Mrtvi. Šta je sljedeće?
Zar mislimo da je Nenad Čanak toliko lud pa da izmisli zajedničke manevre vojski Republike Srpske i Jugoslavije? Narod kaže: ono što se priča il’ je bilo il’ će biti. Manevri vojski RS i SRJ mogu imati samo jednu poruku, i samo jednu adresu. Nikako da razumijemo da je naše unutarnje umiranje inspirativno za dokusurivanje.
Broj 449, 27. – 3. IX 2001.