Treba graditi novi, zauvijek neovisan front demokratizacijske energije, koji će biti iznad svakog bh. vremena u kome se pojavljuju i nestaju hudi politički osuđenici na prolaznost
Strani tutori i njihovi domaći plaćenici potrošili su hičme para na medijske i propagandne projekte čiji je navodni cilj bio da se društveni ambijent u BiH prizove pameti, kultivira i vrati multietničkim korijenima. Osmišljeno je i putem različitih medija plasirano bezrbroj različitih sadržaja koji su nas trebali poučiti sterilnim temeljnicima demokratije i civilnog društva. Ko biva, kad narod pročita poruku: All equal all different, odmah će da pohrli da se vrli i grli, i bez poznavanja engleskog jezika. Crno-bijeli plakat na kome je ispisana ova mudrost otvorit će oči narodnim masama, koje će najednom shvatit da na svijetu ima i crnaca i bijelaca, pa im ništa ne fali da budu i jednaki i različiti, ko bijela kafa. A onda će se zavijorit mutlicultural kolo vilovito, glasovito: Yoy Kozaro, yoy oy Kozaro, our beautiful forest…
Hronika agitpropovskog djelovanja domaćih stranaca zapravo je sterilni kreativni otpad, čiju osnovnu crtu čini potreba za preseravanjem, koja izvire iz stvaralačke nemoći, patriotske nesigurnosti i bosanske iskompleksiranosti pacijenata kojima je dato da liječe. To je onaj dobro nam znani profil razrookih bosanskih faca koje su onomad više volile zagrebačko i beogradsko govno nego bosansku baklavu. U međuvremenu, dok se Beograd i Zagreb ne vrate u Sarajevo, mazohistička trauma će se ispunjavati proročanstvom o Čabriji koji se prozvao Džo.
Mezze of povrachotinna
U kompasu svake propagandne nakane računa se na magnetnu iglu koja određuje najkraći put od poruke do primaoca. Poruka dejtonskog agitpropa trebala je valjda biti usmjerena ka srastanju etnonacionalnih raspuklina u postratnom bh. društvu; imperativ povjerenja, pomirenja i tolerancije tražio je sofisticiran pristup traumi. Umjesto da se poruka začne u obilju simbola koji su proizišli iz tradicije zajedničkog življenja, silikonski mudraci su pobjegli od ovog izvorišta, u ubjeđenju da je sve što podsjeća na nas – uzrok bosanske tragedije. Glupost. Kako bi se to Bošnjaci mogli prestrašit od Šantićeve Emine ili Srbi od Kulenovićeve Stojanke? Nikako. U memoriji bh. društva postoji nebrojeno sličnih primjera koji odveć čine sastavni dio nacionalnog identiteta, a građeni su ljubavlju pripadnika drugog ili trećeg bratskog naroda. Kad bi Bošnjake pitali da li će se odreći Emine zato što ju je pisao Srbin, teško da bi se pojavila i jedna ćalovina koja bi pristala, pa makar zbog Himze Polovine, da se Emina makne iz pamćenja.
Propagandni lijek kojim se namjeravalo cjelivati bh. traume stvaran je na sintetici, i nalik je ovoj našoj geometrijskoj zastavi koja se može vijoriti u ma kojoj hibridnoj državi, bez imena, prezimena, rodoslova i predaka. Konvoji maraka potrošeni su na finansiranje nevladinih organizacija čiji su vizionarski čelnici marisali pare praveći filozofijade o definciji ljudskih prava i tolerancije, kao da to ima ikakve veze sa majkama iz Srebrenice, Ahmića, Grabovice i inih stratišta; finasirani su i vagoni visokoumnih knjiga o civilnom društvu, koje ni amidžići autorovi ne iščitaju dalje od korica; zakupljivani su radio i tv termini kako bi narod imao razloga da okrene stranicu i potraži Cecu Veličković ili Enesa Begovića, koji su svojim kukumakanjem učinili više na bratstvu-jedinstvu nego sve mudroslovne emisije zajedno… To ne znači da je ova smijernica kultivizacije društvenog ambijenta beznačajna, ali, svakako, njena mudroserija ne može prodrijeti do ranjene i isprepadane svijesti običnog bosanskog insana.
Visokoumni pristup u navodnoj namjeri da se bh. društvo vrati svojim tradicionalnim multietničkim vrijednostima, putem usvajanja vrijednosti demokratskog, civilnog društva – mogao se tek ticati jedne manjine onih koji su bili dovoljno odškrinuti da povjeruju kako opća teoritizerska mjesta mogu pomoći ovoj zemlji. Oni su hodali, sjedili, konzumirali, povraćali, preživali, u toj svemirskoj mašineriji univerzalnih ideja koje su same sebi ganjale rep.
Watrrene cesste in the Gexenem City
Ako je ova demokratijska sufurgija omogućila da BiH dobije intelektualni potencijal sposoban da gradi ozračja slobodoumlja, onda smo nedvojbeno na dobitku. But, haman, sve je isto k’o i lani: s jedne strane, narod tumara zagubljen između onogo što je bio, što je pretrpio, i onoga kud bi trebalo da ide, a s druge strane, demokratska bašča je sasušena onog časa kad je postala instrument ove nove vlasti. Danas ne postoji ravnomjeran kritički stav prema greškama novih bezgrešnika, kakav je bivao, i kakav jeste, prema onima koji jednom nogom već skakuću užarenim džehenemskim cestama. To nije dobro, Staljin dragi da kaže. Iz tog demokratskog totalitarizma će se generirati iste pojave protiv kojih smo se borili. I valjat će graditi novi, zauvijek neovisan front demokratizacijske energije, koji će biti iznad svakog bh. vremena u kome se pojavljuju i nestaju hudi politički osuđenici na prolaznost. U toj istinski demokratskoj nakani na udaru kritičke metle nužno će se naći ova pristrasno truhla politika OSCE-a i OHR-a, koja će se ili kultivirati, ili (p)ostati neprijatelj demokratske i multietničke Bosne i Hercegovine.
Mnogo toga svjedoči da je u postdejtonskoj tobožnjoj rehabilitaciji BiH posve marginalizirano interkulturalno naslijeđe koje se tiče svih bh. različitosti, i koje bi kao emotivni faktor moglo biti koheziona snaga za zbližavanje raspuklina i cjelivanje trauma. To su poruke iz prošlosti koje se, kroz nostalgični nerv, kao pozitivno povijesno pravilo, tiču ogromne većine bh. građana. U njima su sadržane sve moguće deklaracije o ljudskim pravima, civilnom društvu, toleranciji… One su, zapravo, jedino uže spasa za koje se može uhvatiti smislena bh. budućnost. Jer ako bh. budućnost ne bude logičan nastavak naših zajedničkih ushićenja, bilo da se ona zovu Bijelo dugme, ZOI ’84, Dolly Bell ili ZAVNOBiH, a takvih znakova je na stotine – onda će ta budućnost biti nešto sasma drugo od onoga što zovemo bosanskim duhom. Bez bosanskog duha nema ni BiH.
Dejtonski agitprop, koji već šestu godinu kreiraju Chabrija & Joe, posve je zaobišao mogućnost da snagu poruke akumulira u zajedničkim znakovima bh. identiteta. Njihov domet je ona himna bez teksta, ona zastava bez smisla. Bosnu treba ubijediti da ne postoji, jer nikada nije ni postojala. Ma jel matere ti?!
Živio Vladimir Srebrov!
Br. 20, 21. III 2001.