Bošnjaci su prepušteni nebesima, poput ptice smaknute u letu
Jevreji guraju nestanak Bošnjaka! – rekao je u hodu neki golobradić drugom golobradiću, u sarajevskoj Ferhadiji, kod Slatkog čošeta, u petak, oko 18 sati. Novinaru se rijetko dogodi da ovako, u prolazu, čuje pamtljivu nebulozu koja sad djeluje kao najava vadalizma koji se samo sat poslije zbio na Jevrejskom groblju u Sarajevu. Mladić u zelenoj vjetrovci možda nema veze sa rušenjem 28 nadgrobnih spomenika. Njegova pjenušava misao možda je proizvod dosad neuočljive infekcije antisemitizmom. Teško je vjerovati u izjave osumnjičenih maloljetnika koji kažu da su “spomenike oborili bez razloga”. Čelnici UN-a u BiH imaju razrok jezik: glasnogovornik Dag Hofman kaže da je “u svemu dobro što vandalizam nije politički motiviran”, dok njegov šef Žak Klajn veli da je to “izraz ekstremizma”. Riječ je o posve novoj čiviji u zlopletu bh. kleronacionalne šizofrenije. Sarajevski Jevreji su, čini se, prvi i posljednji put ružno pogledani kroz jednu od posljednjih pjesama “bosanskog Chea” Vladimira Srebrova, “Jevreji odlaze”, gdje pjesnik ci(o)nizom označava jevrejsko bježanje iz opkoljenog, multietničkog, Sarajeva. Jevreji se nikada poslije nisu našli ni u kakvom vankulturnom kontekstu.
Spomenici na Jevrejskom groblju rušeni su u noći predizborne šutnje. Bila je to i druga po vrijednosti noć u Hidžretskom muslimanskom kalendaru – Lejlei berat – Noć amnestije. Bila je to i noć Šabata, jevrejskog praznika. Progonjeni Salman Ruždi je u vrijeme onog vojnog genocida nad Bošnjacima upozoravao Evropu da svojom dvoličnošću od tolerantnih bosanskih muslimana proizvodi islamske fanatike. Pet godina je trajalo bezrezervno blehnuće u častoljubivost dejtonskog projekta u BiH. Baš danas se uvjeravamo u rezultate neustavnog izbornog inžinjeringa OSCE-a kojima su betonirane s&h etnonacionalne pustinje. Bošnjačka omladina nije brala banane po džungli pa da ne zna uočiti da dejtonska BiH postaje crknuto slovo na papiru, odakle blijedi bošnjačka ravnopravnost. Ta djeca već pet godina odrastaju u frustraciji zbog poniženja naroda kome pripadaju. Njihovi roditelji, koji su nekad uspravne kičme živjeli ravnopravnost, danas su olupine bolne iluzije. Na toj boli se odrasta. Zalud bošnjačkoj djeci akademsko dostojanstvo, internet, engleski, znanje, kad k’o Kinta Kunte strepe dok prolaze otetim, nacistoiziranim krajevima svoje domovine. Ona mogu težiti evropejstvu, jedinstvu u razlikama, ali sudbina im je određena imenom. Bilo je samo pitanje dana kada će se plemenita i ponižena energija sabrati u frustraciju koja teži otporu. Bošnjaci su hronično obezglavljeni. Njihovim političkim prostorom haraju fanatizirane utvare i agitatori. Takvi su u stanju lobirati za aktivan stav Bošnjaka prema ratu na Bliskom istoku: pošto Jevreji ubijaju Palestince, i nama valja ubijati jevrejske grobove. Kakva ubleha! Umjesto da jevrejska memorija žrtve bude škola bošnjačke budućnosti.
Najlakše bi bilo okriviti te žutokljune vandale. Oni su izdanak ambijenta u kome se sve ubjedljivije stoliče pojave koje idu protiv bosanske paradigme. Izdanak su i pometnje među samim Bošnjacima, koji su se prepustili nebesima, poput ptice smaknute u letu. Bošnjačka pamet je traumatizirana Izetbegovićevim umijećem da od gotovine pravi veresiju. Bježi se od nadstranačkog, pluralnog jedinstva, od imanja stava prema galopu sumnjivih poteza OHR-a i OSCE-a. Ne treba se čuditi što frustracija bošnjačke omladine postaje pogodan medij za ispucavanje antisemitizma i ko zna kakvih još tuđinluka i kretenluka.
Dok se lutajuća ćorava revolucija očituje na ni krivom ni dužnom Jevrejskom groblju, pored Bošnjaka, kao pored mezarja, maršira bezdan povreda na koje nema ko reagirati. Dom za ljudska prava BiH osporio je zahtjev Islamske zajednice za izgradnju dvije, u sakralocidu uništene, zvorničke džamije. Uvažen je realitet! Na mjestu Divič-džamije ostaće genocidom sazidana Pravoslavna crkva, a na mjestu Zamlaz-džamije – zgrada! Divič je bio stoprocentno bošnjački, zemljište pripada Islamskoj zajednici, ali, šta to vrijedi. “Demokratske promjene” napreduju: zvorničke vlasti su upravo izdale dozvolu da se na Diviču, na vakufskom zemljištu, na kome je bilo turbe, gradi – petospratna zgrada. Vjeruje li još iko da će na mjestu porušenih džamija i turbeta opet biti džamije i turbeta? Ako ne vjeruje, a zašto bi vjerovao, onda je vakat za redefiniciju dogovorenog i neispunjenog. Ali u Bošnjaka nema ko, u ime Bosne, zakovati prag smislene tolerancije i izdržljivosti.
Dok se to ne desi bošnjačka i muslimanska opravdana gorčina može imati različite i neopravdive oblike ispoljavanja.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 14. XI 2000.