(Zla namjera, Oslobođenje, Tribina, 25. VII 2000)
Radio-Kameleon iz Tuzle javno brani vrijeđanje Tuzle i Bosne od strane novosadskog magazina “Kibic”!!! To više nije grupa novinara “Kameleona”; potpisi direktora Bradarića i urednice Subotić svjedoče da institucija “Kameleona” stoji iza vjerovatno najmorbidnijeg teksta koji je ikada napisan o gradu Tuzli!
Oni tvrde, iako to ničim ne dokazuju, da je moj tekst (Ubistvo svitanja, Oslobođenje, 17. VII 2000) pisan “s očitom zlom namjerom”, da je to nekakva “otrovna strijela”, što implicira da tekst iz “Kibica” nije pisan sa zlom namjerom. Oni tvrde da je tekst iz “Kibica” – “novinarski doživljaj Tuzle, koju je nedavno posjetila delegacija Novog Sada, sa jednim zajedničkim ciljem – da se uspostave ljudske, privredne i kulturne veze, na osnovu obostranih interesa, uvažavanja i tolerancije”. Time “Kameleon” smatra da se “ljudske veze na osnovu tolerancije” uspostavljaju reportažama u kojima se muslimanska molitva i glas mujezina tumače kao zavijanje psa; gdje se srebrenička tragedija svodi na izmišljotine o srebreničkim ženama koje nosaju “feredže”, koje “drže ovce i koze u zgradama, na balkonima”, koje “bi mogle da se vrate u svoja mesta, a neće”; gdje se srpsko genocidno zatiranje Bošnjaka prikazuje kroz trijumfalni “haremski podatak” da se “sedamnaest devojaka bori za jednog muškarca”.
“Kameleon” se ni jednom jedinom riječju ne obazire niti ograđuje od ovih laži i uvreda tuzlanskog i bosanskog dostojanstva! Kako da se ogradi kad te uvrede smatra “ljudskim vezama” i “tolerancijom”?! Pa to je šizofreno! Čak šta više, “Kameleon” smatra da novinarka “Kibica” time “izražava ljudska i profesionalna osjećanja”!!! Dakle, kada ismijava ezan, srebreničku tragediju, prognanike, građane Tuzle (“gde je pedera na izvol’te”), kada pogani najveću svetost grada – Kapiju…, sve to za “Kameleon” biva “ljudsko osjećanje”. Ova suluda logika se može razumjeti samo na dva načina: 1) materijalnim interesom kvislinških sehara “nove demokratije”, 2) odsustvom karakternog i patriotskog kompasa. “Kameleon” je javnom odbranom novinarke “Kibica”, i žigosanjem moga teksta – stao iza blasfemije tuzlanskih svetinja.
Budući da “Kameleon” reagira samo na dio teksta u vezi Kapije, ispada da ništa drugo nije sporno. A ako nije sporno da je novinarka “Kibica” vrijeđala Tuzlu i Bosnu, otkud je onda moj tekst pisan “sa očitom zlom namjerom”? No, nećemo gubiti prostor na tu kameleonologiju.
O Kapiji je riječ. “Kameleon” tvrdi sljedeće: “Ispoljene emocije tom prilikom su vrlo jasne, pod uslovom da se pročita cijeli pasus”. To znači da je novinarka “Kibica” emotivno i ljudski doživjela tragediju na Kapiji, a ja sam kriv što taj humanizam nisam u cijelosti prenio. Za svoj tekst od 70 redaka izdvojio sam najupečatljivije dijelove (uvrede!) iz teksta koji ima oko 200 redaka. Zlu ćud izdvojenih dijelova ni kontekst ne može oprati!
A sada evo u cijelosti tog pasusa novinarke “Kibica” za koji “Kameleon” smatra da “izražava ljudska i profesionalna osjećanja” i “vrlo jasne emocije”:
– (…) Šta je Kapija? Tako zovu mesto na kraju Korza na kojem je, kako tvrde, 25. maja 1995. godine oko 7 sati uveče jedna jedina, (kažu, specijalno punjena granata), dospela, sa dalekog Ozrena i usmrtila 71 Tuzlaka. Najmlađi je pričaju, imao samo tri godine, najstariji trideset i koju. Ranjenih je bilo na stotine. Na spomen-ploči, u vidu fatihe (molitve) građani Tuzle stihovima Maka Dizdara “Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo, ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo” podsećaju šta je uradio “srpski fašistički agresor”!!! Kakav fleš!!! Teško je objasniti kako se čovek oseća pred ovom rečenicom. Prvo ga obuzme tuga, iskrena žalost za poginulima i nevinima (a bilo ih je na svim stranama, jer je i mahnitih bilo na sve strane), a onda ga obuzme neki bes, golema gorčina naraste u stomaku, neopisiva, razdiruća. Čudno je da se za taj događaj s ovu stranu Drine nikada nije čulo, ni tokom rata, ni posle?! Ni na jednom nezavisnom mediju? Novinama? Radiju? Ama baš nigde!!!
Eto, sad se čulo za taj smiješni “fleš”, za zavijanje mujezina, za feredže, koze, ovce, pedere, hareme…, a da je to tako svjedoči potvrda Radio-Kameleona, koga je Općina Tuzla ovlastila da bude medijski promotor jedne od najvećih i najogavnijih laži o Tuzli.
Nije naš problem u toj zlobnoj ženi iz Srbije. Naš problem je u našoj beskičmenosti: morala, etike, patriotizma, intelekta. Nisu ljudi koji nas preziru krivi što mi preziremo sami sebe! Nevjerovatan istup Radio-Kameleona svjedoči o tom kobnom i zastrašujućem genu.
Oslobođenje, Tribina, 26. VII 2000.