Dobrotom se ne kupuje ništa, jer ako se kupuje – to više nije dobrota
Bosni i Hercegovini se dogodio prvi klasični diplomatski incident, u kome su naši državni organi zvanično imali jedinstven stav. Turski dnevnici su oštro i patetično reagirali na uspostavu diplomatskih odnosa BiH sa grčkim Kiprom. Ocijenili su to kao “podvalu iz Sarajeva”, “bolno i šokantno iznenađenje”, “izdaju Turske”, etc., što implicira da se BiH percipira kao satelit imperijalne povijesti. Turski ambasador u BiH Ahmet Erozan smatra da diplomatske odnose sa Kiprom nije trebalo uspostavljati “prije nego što kiparsko pitanje bude konačno riješeno”. Ta “konačnost” se odveć mjeri decenijama. Dotad bi BiH, koju trenutno turski komentatori nepismeno ali svjesno tumače kao bošnjačku državu, trebala zdušno sudjelovati u turskom porodičnom problemu, što ne može najmanje iz dva razloga: prvo, Bošnjaci su jedan od tri suvlasnika Bosne; drugo, Bošnjacima ne odgovara uplitanje u bilo čije konflikte, jer je ekvidistanca povijesna formula njihovog prosperiteta; gubitnički ishod prošlog rata kazuje o cijeni pronevjere ovog uvida. Ipak, bošnjačka trećina Predsjedništva BiH se formalno protivila priznanju Kipra. Bosni su, kako reče ministar Prlić – “kao maloj zemlji potrebni prijatelji”, i treba joj što gušća mreža bilateralnih i regionalnih kontakata. Valjda je jasno da smo toliko krhki da u ekonomskim i socijalnim parametrima možemo prosperirati tek kao karika u lancu globalnih strujanja. Čak i kad bi bilo moguće bh. diplomatiju kao tepih prostrijeti za turske nacionalne interese – Turska ne bi bila u stanju Bosni dati ono što može mreža multilateralnih kontakata. Tumačeno suhim i interesnim jezikom, bh. diplomatija je u slučaju Kipra učinila dobar korak prevazilazeći naslijeđe ružne (ratne) prošlosti, kada su ove dvije zemlje bile upletene u strujno kolo balkanskih animoziteta. No, turska štampa cijeli slučaj tumači emotivnim i familijarnim kategorijama.
“Turska, koja je nastojala da prijateljima pruži svaku vrstu pomoći kako bi se spasili katilskog noža, dobila je okrenuta leđa” – kaže se u jednom od ovih tekstova od kojih uglavnom svi spominju i zasluge Turske “da ne dođe do nestanka Bošnjaka”. Budući da je Turska slobodna i demokratska zemlja, a da se dogodila spontana intonacija svih ovih tekstova, očito da je problem dotakao u boljku gdje se kolektivno gubi moć hladnoglavog rasuđivanja. Cijeli slučaj se nastojao prikazati kao nemoralni čin “Bošnjaka koji su trebali nestati”, a koji su “brzo zaboravili sva dobra turskog naroda”. Postavlja se pitanje: koja i kakva “dobra”? Prvo, i u islamu, i u drugim vjerama, da ne kažemo u nepisanom kodeksu morala, učinjena dobra djela se ne pominju i ne komercijaliziraju kao sredstvo pritiska za ovozemaljske interese. Dobrotom se ne kupuje ništa, jer ako se kupuje to više nije dobrota. Drugo, turska dobrota se spram Bošnjaka i BiH ne razlikuje bitno od evropske, da budemo precizniji – kršćanske. Ona je uglavnom humanitarnog karaktera, s tim što je Turska neuporedivo više od ostalih zemalja posvećivala pažnju kulturocidu nad bh. baštinom. U nezreloj i fobičnoj Evropi – to je i logično. No, turska dobrota nije imala odlučan politički karakter. Isto važi i za brojne “bratske” zemlje islamskog svijeta od kojih ni jedna nije vlastite ekonomske i ine interese podredila spašavanju Bošnjaka i BiH. Ni jedna od ovih zemalja nije nikada pomislila da uvede ekonomski, recimo, naftni embargo dok se ne zaustavi ubijanje Bošnjaka i BiH. Sve “bratske” muslimanske žrtve u BiH ne vrijede koliko jednodnevni profit od muslimanske nafte. Najviše što su muslimanske zemlje mogle učiniti jeste da nam, uz halal-meso, pošalju konvoj vjerskih projekata. …Da shvatimo da je sve u Božijim rukama. O nekakvoj ozbiljnijoj, pa i vojnoj prijetnji – iluzorno je govoriti. Islamske zemlje su bile iste kao i svi druge. Čak šta više neke od njih su u stradanju bosanskih muslimana prepoznale kohezioni faktor za svoje projekcije. Izetbegovićeva “nagrada za unapređenje islama” je ništa drugo do puhanje u bošnjačku lomaču.
Ipak, Turska nikada nije bila voljna moralne principe staviti iznad svojih političkih i ekonomskih interesa. Kao što to danas nije Bosna i Hercegovina, kada su u pitanju njeni diplomatski interesi. To bi vrijedilo tako razumjeti, i prevazići.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 29. II 2000.