Posljednji čin posljednje bosanske drame otpočinje povratkom ljudi kućama
– “Bolja je svoja kućica od blata, nego tuđa od suhoga zlata” – rekao je ove nedjelje, oko podneva, jedan Srbin drugom Srbinu, dok smo čekali u redu da sa izvora natočimo kozlučkog kiseljaka. Prisustvo dva nepoznata lica u redu za kiseljak dalo je izreci dimenziju javne, političke poruke. Ponesen osjećanjem submedijske atmosfere, čovjek je nastavio brojati, umjesto tački koristeći psovke: “Sve su nam ovo političari zakuhali. Nije mene niko pitao hoću li ja u izbjeglištvo, u tuđu kuću, da mi na san dolaze ljudi što su ovdje živjeli…”
Kozluk je jedno od rijetkih podrinjskih mjesta gdje nije bilo zločina. Legenda kaže da je za spas Kozlučana zaslužan Bracika Banjanović, čija harizma danas krči puteve povratka. Ljudi nisu pobijeni. Potrpani su u autobuse i poslati: poput poruke u boci koja se vrati kad je niko ne pročita. Mujo zvani Australija, što se prije deset godina vratio iz Sidneja da umre u rodnom Kozluku, još je živ, i čeka na povratak. Obično stoji pred crkvom Sv. Jozefine na periferiji Beča; ponekad prošeta i do mezarja, gdje se već godinama sahranjuju bošnjački nesretnici.
Sumporni zadah kozlučkog kiseljaka, što ga podrinjski prognanici kao abuzenze piju od Tuzle pa od Beča – daje ovim ljudima snagu i vjeru. Miriše na kuću. Kao Sokratove misli na Platonovoj Akademiji, prepričavaju se izjave ozlojeđenih Srba koji danas žive u kozlučkim kućama. Kozluk je nekad bio bijel i čist, poput munare na džamiji koje više nema. Danas liči na scenografiju za Felinijev film. Ljudi stoje i gledaju u prazno. I mršavi kerovi su utonuli u tu atmosferu iščekivanja. Hodoljupci, što im naumpadne da iz Tuzle dođu po kiseljak, podsjećaju na poštare, koji možda nose kakvu vijest o oživljavanju te beskrajno mrtve prirode. Čežnja se osjeti u zraku. Kao što se život osjeti nad odrom svakog pokojnika.
Kozlučki pejsaž je paradigma ove zemlje, slijepih sokaka do kojih su nas deportovale tzv. demokratske promjene i nacionalne renesanse. Ljudi su u atmosferi – ničega. Čista nirvana.
Izjava s kozlučkog izvorišta čini se da nagovještava buđenje i zrenje te dosad retardirane političke svijesti. Popuštanje totalitarnog pritiska, na sve tri strane, oslobađa jezik od zuba. Isuviše je nagomilanog nezadovoljstva, da bi se pregaženim metodama narod i dalje raskuhavao u naciokratskom pretis-loncu. Vrenju svijesti o prevari, i o izdaji, doprinosi manifestnost tajkunskog kiča; sukladno političkom prostakluku vlasti, pobratimska tajkunarija onaniše gaženjem hljeba pred gladnim ustima. Oni znaju da će ta gladna usta kad-tad progovoriti, zbog pravde, morala i rehabilitacije svojih ljudskih i građanskih prava. Zato postoji tolika količina obijesne mržnje prema sirotinji, prema ljudima čiji će glas sutra, kao u Hrvatskoj, svrgnuti državne gangove. Samo je futurističkim osvetoljubljem moguće objasniti socijalni teror kakav se sprovodi nad bosanskim narodima. Politička povijest civilizacije puna je primjera održavanja (ne)narodnih režima na ugnjetavanju naroda, ali i kalendarske ograničenosti ovakvih pojava.
Posljednji čin posljednje bosanske drame otpočinje sa povratkom ljudi kućama. Time puca fizička dimenzija projekta koji je zakonomijerno vodio hapšenju bh. naroda i njihovom pretvaranju u režimsko roblje. Odsustvo političke educiranosti, i svijesti o pravu na promjene, još uvijek znatno utiče na validnost nacionalne kontaminacije. Ako protegnemo paralelu do naših ljudi u inostranstvu, koje je nevolja začas nagonila da nauče i jezik i pravila opstanka, sa optimizmom se može gledati na ishodište bosanskog karakazana. Patnici koji su probili duplo dno dostojanstva, više nemaju kud osim da spoznaju svoja prava. Moglo bi se ispostaviti da će projekat ugnjetavanja vlastitih naroda upravo progutati njegove tvorce. Poput bumeranga koji se vraća kad promaši cilj.
Alternativa za Bosnu vodi putem povratka ljudi kućama, ali i povratka povijesnom pravilu: zajedničkog života, tolerancije, komšiluka… Ko kaže da su ove odrednice suprotne nacionalnom interesu bilo kojeg bh. naroda? One čak imaju i imperativni religiozni karakter, onda kad vjera nije kelner politike. Zatvoreni nacionalni kolektivitet inkompatibilan je civilizacijskoj dimenziji života. Zar je moguće u 21. stoljeću živjeti klaustrofiliju i smatrati samoizolaciju nacionalnim interesom? Normalno da nije, i zbog toga se tako uvjerljivo raspada ovaj hibridni svijet koji nam se pokušao nametnuti kao stvarnost. I kao budućnost.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 8. II 2000.