Bosnizacija Bošnjaka uslov je za odumiranje srpskih i hrvatskih katanaca.
Na ovim stranicama je 12. IX ’99. ukazano na inkompatibilnost između “Karadžićevog vojno-političkog cilja koji ima ustavno svojstvo i činjenice da je rodonačelnik Republike Srpske najtraženiji među osumnjičenim za ratne zločine”. Na sastanku premijera sedam država koje graniče sa Jugoslavijom, u Sofiji, kopredsjedavajući Vijeća ministara BiH Haris Silajdžić poručio je “da nije logično da se autori ovog projekta pozivaju u Hag, a da se njihov projekat provodi i dalje u BiH”. Silajdžić se “zalaže za hitne i korjenite promjene Mirovnog sporazuma”.
Neka od lokalnih tv stanica je, nakon vijesti iz Bugarske, emitirala i zapis o posjeti nekog funkcionera nekim bošnjačkim povratnicima. Čovjek u drečavom zelenom sakou je nadahnuto govorio o budućnosti, u kojoj će se izgraditi i džamija i mejtef, a biće i mezarova. Bezbeli će se Bošnjaci učlanit u hipike, u gole u sedlu, pa će povazdan slušat bulbul-ptice i mirisat travu oko džamije. Egzistencijalne potrebe bi u mitskom kontekstu zvučale trivijalno. Ko je čuo da maksumi sanjaju ćevape?
Ovo je zrnce pijeska u sivoj sahari ideologizacije i zatupljivanja bošnjačkog bića. Od osnivanja prve nacionalne stranke u BiH, pa naovamo, Bošnjaci ratuju protiv svojih interesa. I dokle god se budu artikulirali jednonacionalnim, umjesto multinacionalnim konceptom – legitimiziraće poticaj srpske i hrvatske dekonstrukcije BiH. Ako je nacionalni interes Bošnjaka da žive gdje su i živjeli, onda se za taj cilj nemoguće boriti ideologijom koja već deceniju čak i same Bošnjake straši hapšenjem budućnosti.
Proces reintegracije i humanog povratka Bošnjaka kućama nemoguće je izvesti sa pozicija koje drže Izetbegović, Silajdžić i njihove ideološke kamp-kućice. Najveći stupanj patriotizma i ljubavi prema vlastitom narodu oni bi pokazali kad bi odustali od učešća na izborima, čime bi bošnjačka vlast dobila multinacionalni i otvoreni karakter. Tek tada bi bilo moguće otapati zadrigle sante leda u srpskom i hrvatskom političkom biću.
Silajdžić je u pravu kad kaže da “vrijeme ide u prilog počiniteljima genocida u BiH”, jer je preko milion i po građana BiH još uvijek van svojih domova. Realitet ukazuje da se urbanizirano seosko stanovništvo, da ne govorimo o onim preko bare, ne želi vratiti u pastoralnu kaljužu. Previše je vremena iscurilo da bi se BiH mogla krojiti po šnitu iz ’92. godine. Ako je tele starije od krave, onda je i povratak ljudi kućama stariji od stvaranja civilizacijskog ambijenta u cijeloj BiH. Bošnjak u Banjaluci ili Stocu danas može biti tek platonska sjenka svoje prošlosti; sadašnjost je označena nostalgijom i čežnjom za osjećajem dostojanstva.
Silajdžićev privatni zahtijev za promjenu Dejtona taman se poklopio sa HDZ-ovim traženjem trećeg entiteta za Hrvate. Priča je stara: bošnjačka politika bi da iz trećine uzjaše cjelinu, a srpska i hrvatska po trećinu. U kontekstu tronacionalnog legitimiteta, validnost je na strani disolucije. Tek multinacionalna vlast može imati kredibilitet da govori bh. jezikom. Silajdžićev ideološki identitet inicijativi daje značenje bošnjačke hegemonije nad ostala dva politička konstituenta.
Riječ je o zamjeni teza, jer nije loš Sporazum, nego vlasti koje ga ne žele sprovesti. Imamo tri nacionalne oligarhije, a samo se jedna tiče onih što nemaju rezervnih točkova. Ako je vjerovati svetim knjigama, valja sklopiti krug: vratiti se na mjesto historijske greške, kada su Bošnjaci (prvi) krenuli u političku rasparčavanje BiH; kada su svoja građanska prava minorizirali nacionalnim. Novi povijesni krug može otpočeti tek sa bratimljenjem bošnjačkih i bosanskih interesa. Tada bi i priča o izmjeni izbornog zakona imala uporište u realitetu.
Politički travestirana bošnjačka oligarhija uzaludno vrti građanskim silikonskim oblinama. Groteskno djeluje i brkata zadrtost političke alternative koja bi da građanskim škarama kroji nacionalna odijela. Koliko je od prvih udaljeno građansko, toliko je alternativnim daleka svijest da se rehabilitaciji BiH valja prići kroz autentični bošnjački nacionalni interes; bosnizacija bošnjačkog društva je uslov bez kojeg se ne može govoriti o otvaranju srpskih i hrvatskih katanaca.
Više se treba ibretiti nad bošnjačkom autodestrukcijom, nego nad činjenicom da rezultat genocida ima ustavno svojstvo. Jedno je uzrok, a drugo posljedica.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 25. I 2000.